Portal AnalitikaIzvor
Jednom riječju, prava poslastica za nostalgičare, da se podsjete vremena kada se mnogo sporije živjelo, a svi ti predmeti bili u nekom momentu, kao što je televizor, statusni simbol ranih šezdesetih godina.
Neki će svakako reći da se tada “živio život” "punim plućima".
Vrijeme kada se nije znalo za kožne garniture i današnje skupocenosti sa tako malo ličnog i porodičnog pečata.
Vrijeme kada je i obični kućni telefon zauzimao počasno mjesto u sobi, kao jedan od najvažnijih predmeta, kada se pričalo drugačije i cijenio svaki sekund. Kada je telefon bio samo telefon, a ne “pametna” računaljka za lijene đake ili sredstvo za igranje igrica i višesatno buljenje u ekran.
Izložba je o vremenu Titovih pionira, kada su se pisali spomenari, posebna mjesta na kojima su se čuvale đačke tajne, postavljala "škakljiva" pitanja, prvi put pisala imena simpatije, tačkicama sugerisali ko je gospodar naših snova i neki stih za kraj, koji često nije bio kreativniji od onoga "Pao medo sa mosta, od mene je dosta".
Svako ko posjeti ovu izložbu može i sam da se upiše u sličan spomenar, da se bar na trenutak vrati u svoje djetinjstvo. Današnje su opaske, ipak, malo drugačije, pa je tako dječaku koji ima 14 godina omiljeno piće pelinkovac, a djevojci od 23 godine je mana što je “mnogo, mnogo lijepa, pa je vole momci”. Zar nije bilo ljepše kada vas zacrveni neki kompliment?
Šivaća mašina "Singerica"... Hm, ostala samo kao metafora kada želimo objasniti koliko se nešto brzo može uraditi. Lakše je kupiti novu suknju, na rate.
Na izložbi je mnoštvo “miljea”, koji su krasili komode, kredence, televizore, stolove…Za današnje pojmove, to je gubljenje vremena, a ovakve kao na izložbi, kakve su pravile naše babe, negdje su zaboravljeni na dnu ormara, ili ispod kreveta.
Pa stari kofer, kada su se pred putovanje punili snovima i željom za avanturu, radošću pred nove susrete i neočekivana poznanstva, slale razglednice koje će stići pošto se mi vratimo, a fotografije “razvijati” u neizvjesnom čekanju kako smo “ispali”.
Gramofon iz vremena kada je čuveni Čola učio momke, da se djevojkama obraćaju sa "Ti si mi u krvi", kada se pjesmama nije pozivalo na žurke, grad, alkohol… Sastanak danas više nije "K'o nekad u osam" već mnogo kasnije. A djevojke ne čekaju da im momak pridđe, već kao da su izašle iz pjesme: "Pola, pola tri, tijelo se znoji, priđi, priđi mi, neće da boli".
Jedan posjetilac izložbe reče, u prolazu: “Ovi današnji trendovi ne idu uz bolji život, baš kao što ne ide punđa uz klempave uši.”
B. Joksimović
