Nije se dim iznad zapaljenje zgrade Predsjedništva BiH u Sarajevu čestito ni razmakao, a ovdje su već pljuštale najave prelivanja bosanskih nemira u crnogorsko dvorište.
Najbržem crnogorskom twiterašu Nebojši Medojeviću odmah se ukazala narodna buna pred vratima crnogorskog parlamenta. „Glad kuca na svaka druga vrata, a lopovi su na vlasti“, konstatuje Medojević i veli da će bosanskog scenarija uskoro biti i u Crnoj Gori. I nekadašnji sindikalni vođa nikšićkih rudara Janko Vučinić, sada kroz poslaničku dioptriju, vidi na blizinu: kaže da je bosanski rasplet izvjesan, samo je pitanje „ko će fitilj da zapali na socijalnom buretu baruta“. Za već viđeni haos na ulicama crnogorskih gradova analitičarka Daliborka Uljarević optužuje, pogađate, crnogorsku vlast koja, kako se precizno izrazila „ništa ne radi na rješavanju teške socijalne situacije“.
Ima i nekih najava konkretnog činodejstvovanja. Na meteorološko-političko pitanje redakcije „Vijesti“ - Da li će i u Crnu Goru stići proljeće – stigao je brzi odgovor: fejsbuk grupa „Revolucija u Crnoj Gori. Svi na ulice“ najavila je okupljanje naroda ispred Skupštine Crne Gore za subotu 15. februara. Tada bi, valjda, trebalo da krene.
Je li to zaista buduća realnost ili još jedno političko snoviđenje?
Uvozne promjene: Crna Gora je već jednom uvozila revoluciju. Onu antibirokratsku: januara 1990. godine narod koji se dogodio je, uz dirigentsku palicu Beograda, u naletu zbrisao kompletan establišment, a na scenu su dovedeni mladi, lijepi i pametni (čitaj: Milo, Momir i Sveto, redosljed sami izaberite). Imali smo tada, kao lideri bunta u regionu, i prve mitinge gladnih; nezaboravan je onaj u Nikšiću kada su radnici, zahtijevali bolji život iako su tada prosječno zarađivali – 1000 maraka.
Prelivalo se, dakle, izvanjske politike u Crnu Goru i prije toga: bilo je ponekad dovoljno da se neko u Beogradu (1918) ili Moskvi (1948) samo zakašlje da bi ovdje bolest zahvatila čitavo društvo. To je usud male teritorije, slamke među vihorovima, povjetarac sa strane ovdje često izaziva orkanske vjetrove.
Iz te perspektive, možda bi neko i mogao da zaključi - kao što su nekad Ameri izvozili revoluciju, pa je stvorena ona čuvena rima Coca-cola danas u Avganistanu, sjutra u Vašem stanu – da bi ovdje danas mogla da se uveze buna iz Bosne, pa da se skuje novi politički hit-džingl: Bosansko proljeće, na rame Crne Gore slijeće.
Istina, za socijalno nezadovoljstvo običnog čovjeka u današnjoj Crnoj Gori - ako ćemo pravo zboriti - ima razloga: svaki deseti crnogorski građanin živi ispod granice siromaštva; pola radno sposobnog stanovništva u dobi od 15 do 64 godine ne radi; i ovdje je većina bogatstva u rukama malog broja ljudi; i ovdje su protutnjale brojne nepravedne, nekad pljačkaške privatizacije, nagledali smo se otimačine državne imovine... Prosto: mnogo je nakupljenog, zatomljenog gnijeva i crnogorska vlast mora da pažljivo osluškuje narodno gibanje...
Samo, Crna Gora nije Bosna, niti socijalni bunt izbija kada to neko poželi preko tvitera ili fejsbuka. Mehaničko poistovjećivanje bosanske i crnogorske realnosti prosto nije moguće. A moglo bi da bude i politički kobno – čak i za one koji ga prizivaju!
Pogrešne paralele: Čini se, prije svega, da mnogi ovdašnji političari i analitičari nijesu razumjeli suštinu nemira u susjedstvu.
Prošlonedjeljno ključanje bosanskog lonca - ta provala čemera i muke - klasičan je oblik socijalne pobune. Nijesu to bila anti-vladina niti pro-opoziciona okupljanja: riječ je antisistemskim protestima koje nije predvodila niti jedna poznata politička partija ili grupacija ili grupa nevladinih organizacija. Naprotiv, krik mase je usmjeren baš protiv cjelokupne političke klase – i vlasti i opozicionih partija.
Ali i protiv sadašnjeg ustrojstva Bosne i Hercegovine, države proizišle iz krvavog rata nakaradno uramljene u Dejtonu, sistema dorađivanog u Briselu i drugim evropskim metropolama. Bosna je postala međunarodni eksperiment bez presedana, ne samo zbog ciničnog međunarodnog priznanja tekovina genocida nego i zbog organizacionog ustrojstva: država sa dva entiteta, jedanaest kantonalnih vlada, trinaest premijera, stotine hiljada državnih apartčika koji se, ciklično, smjenjuju na vlasti i u opoziciji i krčme ono malo društvenog bogatstva koje je o(p)stalo… Došlo se do zida. Kod ljudi je presahla vjera u mogućnost evolutivnih i nadošla je očajnička nada u revolucionare promjene: političko čišćenje svih i svakoga, vlasti i opozicije.
Ma koliko bile slične balkanske državice, realnost Bosne i Crne Gora se umnogome razlikuju i ne mogu se tek tako izmiješati priče. Što bi rekao onaj veliki Rus: sve srećne porodice liče jedna na drugu, svaka nesrećna porodica, nesrećna je na svoj način. Crna Gora svakako nije najsrećnija zemlja, ali nije ni polje beznađa. Zato crnogorska sadašnjost, iako daleko od poželjne, nije nalik tmurnoj svakodnevici u BiH: bosanska pobuna je pokazatelj da su mnogi tamošnji ljudi izgubili svaku vjeru da su promjene unutar tamošnjeg sistema moguće; crnogorski, makar i prividni mir, govori da ovdje mnogima još nije pukao prag izdržljivosti.
„Bosanski lonac“ kao političko sredstvo: Upravo zato ovdašnje horor najave bosnizacije Crne Gore valja prevashodno tumačiti kao – socijalnu oblandu sa političkom pozadinom.
Poput onih višegodišnjih najava sanaderizacije i papagajskog prizivanja arapskog proljeća, sada se ideja o prelivanju ključalog bosanskog lonca u Crnu Goru pokušava koristi u dnevno-političke svrhe: kao novo sredstvo političkog obračuna sa crnogorskom vlašću. Samo što se u međuvremenu mijenjaju mete: sanaderizacija je bila drugo ime za opozicione nastojanja da, uz pomoć sa strane, odstrane glavnog čovjeka vlasti – Mila Đukanovića; pričom o arapskom proljeću se budila nada u detronizovanje čitave garniture vlasti. Sada je, čini se, podignuta ljestvica očekivanja i priziva se sveopšti narodni bunt, nešto poput onog, već opisanog, vremena AB revolucije kada je revolucionarno slomljena – po vertikali i horizontali - kadrovska struktura sistema.
Riječ je u stvari o očekivanjima vaninstitucionalnog svrgavanja izabrane vlasti, kad se već ne može redovnim, izbornim putem; pokušaj prikrivanja vlastite nemoći i uzdizanje nade da će se, iznenadnom destabilzacijom sistema, možda stvoriti nova politička šansa.
Djeluje revolucionarno, ali u tome se krije problem koji neki zagovornici bosnizacije očito ne primjećuju: revoluciju nije moguće izvesti u djelovima, na parče. A, poznato je, revolucije jedu svoju djecu. Krah političkog sistema značio bi odlazak čitave sadašnje političke klase, i vlasti i opozicije, i Đukanovića i Krivokapića i Marovića, ali i Lekića, Mandića i Medojevića – i svih ostalih domaćih političara, bez ostatka. Je li tako radikalan rez, takvo urušavanje političke elite, moguće i da li bi, u cilju političke likvidacije Mila Đukanovića, lideri opozicije pristali na vlastiti polititičkisunovrat ?
Nešto će se naslutiti brzo; najavljeno okupljanje u subotu 15. februara ispred Skupštine Crne Gore pokazati da li postoji ta kritična masa obespravljenih i gnijevnih ili će i ovaj gromoglasno najavljeni fejsbuk protest proći kao neke ranije tragikomične šetnje ili pak kao MANS-ova imitacija arapskog proljeća od prije koju godinu - mnogo buke ni oko čega.
Jedno je izvjesno: crnogorsko proljeće - sigurno će stići. Ono kalendarsko, 22.marta.
Draško ĐURANOVIĆ
