Krunoslav Prates, osuđen na doživotnu robiju za ubistvo hrvatskog političkog emigrant Stjepana Đurekovića 1983. godine kod Minhena, tvrdi da je nevin i da bi volio da mu se ponovo sudi jer ima sve potrebne papire da to i dokaže.
Prates, međutim, ne vjeruje da će to biti moguće u njemačkom pravosuđu.
Tokom procesa Pratesu, kao organizator tog ubistva označen je i nekadašnji funkcioner jugoslovenske i hrvatske tajne službe Josip Perković, koga je Hrvatska krajem januara izručila Njemačkoj.
Prates je nedavno progovorio prvi put od kada je u zatvoru i za Radio Dojče vele ispričao je neke detalje iz svog života prije nego što je osuđen, a ponajprije o tome kako je postao saradnik Udbe i Perkovića koga je prvi put sreo 1975. godine.
Prema njegovim riječima, Perković ga je angažovao sa zadatkom da ga redovno izvještava o događajima u tadašnjoj emigraciji.
On negira navode iz presude da je sa Udbom počeo da sarađuje iz straha za svoj život i tvrdi da je u tom dokumentu mnogo toga netačno i iskrivljeno, jer sudija, prema njegovoj procjeni, nije bio dorastao predmetu.
Prates je kazao da je puno toga strašnog čuo o Udbi, ali da je, kada je upoznao Perkovića, shvatio da je on potpuno normalan čovjek.
Tvrdi da je Perković od njega samo tražio da mu se povremeno javlja, što je on i činio telefom ili slanjem dokumenata i tekstova koji su kasnije bili objavljivani u novinama.
Prates navodi da Perković na njega nikada nije vršio bilo kakav pritisak, da ga je zvao uvijek iz jedne telefonske govornice u Minhenu, te da su se sastajali jednom do dva puta godišnje.
O Perkoviću je, rekao je on, imao pozitivan utisak, a njihovi susreti su prolazili u opuštenoj atmosferi.
Prates tvrdi da od Udbe nije dobio platu, ali da su mu plaćani određeni troškovi.
Upitan da li ga je grizla savjest zbog toga što se u Njemačkoj borio za „hrvatsku“ stvar, a istovremeno Udbi prenosio informacije o svojim saradnicima, Prates je odgovorio potvrdno, dodavši da je to uobičajena stvar i da su sve emigrantske organizacije bile krcate Udbinim agentima.
„Svaki drugi je bio agent. Nikada niste znali je li onaj s kim razgovarate radi za Udbu ili je iskreni Hrvat“, naveo je Prates.
Stjepana Đurekovića je, kako je naveo, upoznao 1982. kada je pobjegao iz tadašnje Jugoslavije u Njemačku, a na pitanje da li zna zašto je Đurekovića trebalo ubiti, Prates je rekao:
„Vjerujem zato što je radio za (njemačku službu za inostranstvo) BND i izdao Jugoslaviju. Poslije sam to saznao, jer sam u nekim dokumentima čitao kako se o njemu raspravljalo i u skupštini kao mogućem agentu strane službe.“
Prates kaže da Đureković uopšte nije bio prijetnja tadašnje visokom funkcioneru Miki Špiljaku, te da je čista laž to što je ispričao Vinko Sindičić, ključni svjedok na njegovom suđenju.
„Ne, on (Đureković) uopšte nije bio prijetnja Miki Špiljaku, to što je gospodin Vinko Sindičić ispričao je potpuni apsurd“, rekao je Prates.
Upitan da li zna zašto je Đureković ubijen i ko ga je ubio, Prates kaže da pretpostavlja da ga je ubila Udba, ali da mu je nepoznato ime egzekutora.
Ali priča da je iza toga Mika Špiljak je apsurd, ponovio je on.
Prates sebe smatra žrtvom njemačkog pravosuđa i sumnja u Sindičićev iskaz.
Želja mu je da postupak protiv njega bude obnovljen, jer tvrdi da je prikupio sve dokaze koji bi išli u njegovu korist.
On, međutim, u to ne vjeruje jer kaže da je u Njemačkoj pravno teško obnoviti postupak i nije dovoljno samo imati dokaze. A kao primer navodi da je Sindičić rekao da zna ko su Đurekovićeve ubice, ali da nije htio da kaže da bi, kako tvrdi, saletali novinari.
Tek poslije presude je rekao da je ubica bio nekakav Luka S. iz Švedske, naveo je Prates, koji od suđenja Perkoviću ne očekuje ništa za sebe.
Za Perkovića kaže da će biti oslobođen, ukoliko mu bude suđeno na osnovu njegove presude.
