Biljana Alković i Serđan Baftijari pripadnici su manjina prema kojima većina u Crnoj Gori ispoljava visok stepen etničke distance. Istraživanje koje je krajem godine predstavljeno javnosti i koje je uradio CEDEM (Centar za demokratiju i ljudska prava), pokazalo je da je prosječna distanca u odnosu na pripadnike različitih etničkih skupina najveća kada su u pitanju Romi - čak 46,4 odsto. Ispitanici su se više distancirali i prema Albancima, Hrvatima, Amerikancima, dok su manju „odbojnost“ osjećali prema Bošnjacima, Muslimanima, Srbima, te najmanju prema Crnogorcima.
Etnička distanca prema Romima se očituje u mnogim djelovima života. Tako, na primjer, više od polovine građana ne bi voljelo da im djecu vaspitava pripadnica romske populacije; 58 odsto ne bi željelo da vidi Roma ili Romkinju na rukovodećem položaju a skoro dvije trećine (69,7) ispitanika ne želi blisko srodstvo putem vlastitog braka ili djece!
Razlog za diskriminaciju često nije potreban: Kako nam je kazala direktorica ISI Biljana Alković, ne iznenađuje je rezultat istraživanja, koji se po njenom mišljenju može primijetiti u svakodnevnici.
„Mogu samo da nagađam šta to većini stanovništva smeta kod neke druge nacije ili manjine. Nisu to samo Romi, već postoje i predrasude prema Albancima, osobama sa invaliditetom, LGBT zajednici i slično. Ljudi uvijek nađu nešto što im smeta kod nekog“, ponavlja sagovornica Portala Analitika.
Ona dodaje da, iako nije psihološkinja, može da zaključi da ključni problem generalizacije koja vodi diskriminaciji leži u samim diskriminatorima, te da oni treba da se zapitaju šta je to što im zaista smeta i šta je to što u njima izaziva otpor prema drugačijem.
Da drugima nešto smeta kada su u njegovom prisustvu osjetio je i student druge godine podgoričkog FPN-a, Serđan Baftijari koji sebe ne vidi kao posebno uspješnog mladića, iako je jedino raseljeno lice u Crnoj Gori koje studira, i to međunarodne odnose i diplomatiju. Do kraja prošle godine imao je i radni angažman, koji je napustio jer je prednost dao predavanjima i pripremi ispita.
Međunarodni odnosi i diplomatija su bili njegov izbor jer smatra da je taj poziv izuzetno zanimljiv te da „ako neko želi da pomogne svojoj zajednici na ovom smjeru može dobiti najviše znanja“.
„Na FPN-u učim kako da jedna grupa ljudi bude dio veće grupe uz poštovanje svih različitosti, ali i normi“, obrazlaže svoj izbor u obrazovanju sagovornik Portala Analitika.
Neformalno obrazovanje – rješenje za falinke obrazovnog sistema: Osim formalnog obrazovanja Serđan ima i neformalno obrazovanje koje je godinama sticao kao polaznik mnogih kurseva, ali i učesnik i volonter mnogih projekata koje su organizovale pojedine međunarodne i nevladine organizacije u Crnoj Gori.
Posebno izdvaja iskustvo stečeno u Forumu MNE (Forum Mladi i neformalna edukacija) gdje je naučio mnogo o ljudskim pravima, te stekao znanja i vještine koje su mu pomogle u životu. Učio je o toleranciji, poštovanju različitosti, ali i komunikaciji, rješavanju sukoba… što je koristio u odrastanju i prilagođavanju društvu.
Neformalno obrazovanje je pomoglo i da Biljana odluči da nastavi sa školovanjem. Naime, kod nje je, kako kaže, uvijek postojala želja za učenjem i usavršavanjem, ali joj loša finansijska situacija dugo nije dozvoljavala da ostvari svoje snove.
Na jednom od seminara kojima je prisustvovala, upoznala je Aleksandra Zekovića koji je tada bio angažovan kao predavač na seminarima koje je organizovao OEBS, a finansirala ambasada Holandije. On je vidio potencijal u njoj. Na njegov nagovor je nastavila i vanredno završila srednju školu koju je zbog loših životnih okolnosti morala da napusti na drugoj godini.
„Odlučila sam da upišem srednju školu jer nam je bilo plaćeno polaganje za diplomu srednje škole. Za mene je to već bio veliki korak“, prisjeća se Biljana okolnosti koje su dovele do toga da nastavi sa svojim obrazovanjem koje je bilo prekinuto.
Iako je pauza od preko 20 godina u učenju bila prepreka, sagovornica Portala Analitika se nije pokolebala, već je vanredno završila srednju školu.
Uvijek se nađe razlog za diskriminaciju: Za razliku od Baftijarija, izvršna direktorica ISI se teško odlučila za studiranje i to uz veliku podršku ne samo porodice već i prijatelja Aleksandra. Tako je sa 36 godina upisala Fakultet političkih nauka - smjer novinarstvo.
„Prvi dan kada sam otišla na predavanja plakala sam i smijala se u isto vrijeme. Nikada neću zaboraviti taj dan jer su se sve emocije u meni probudile tada.“ Osjetila je, kako kaže, i strah i tugu, ali i veliku radost i sreću.
Tvrdi da je u početku osjećala distancu kolega prema njoj, ali da ju je, zahvaljujući humoru i komunikativnosti uspjela prevazići. Prva godina joj je bila najteža i svaki treći dan je pomišljala da odustane. Ne može sa sigurnošću reći da li je ta distanca bila samo posljedica toga što je Egipćanka, zbog generacijskog jaza između nje i kolega, ili, možda zato što je tada bila gojazna.
„Ljudi uvijek nađu razlog da nekoga diskriminišu, makar to bila i debljina“, objašnjava Biljana.
Posebno se sjeća scene, kada je jedan student dobacio koleginici, Romkinji: „Hej, čokolino!“ Djevojka je bila baš povrijeđena, a Biljana je stala u njenu odbranu. Ovakve scene nisu se više dešavale.
Ipak, i pored teških momenata, Alković je uspjela da u roku i sa prosjekom 8,4 završi fakultet. Kaže da je svaku ocjenu zaslužila, te da joj je to zadavalo najviše briga jer je htjela da dokaže „da ona to može i da ne treba niko da joj gleda kroz prste zato što je Egipćanka“.
Dokazati se, u inat omalovažavanju: Na fakultetu je bilo i lijepih i teških trenutaka, ali je srednja škola bila posebno teška i za Biljanu i za Serđana.
„Momak, nećeš ti da izdržiš ni tri mjeseca u školi“, bila je opaska direktora srednje stručne škole. Serđan je maturirao kao odličan đak. Kada se prisjeti tog direktora, ne čudi se kako ostatak društva ne može da prihvati Rome kada to ne uspijevaju ni prosvjetni radnici.
„Osjećao sam se loše i u meni je proradio inat. Neko me je podcijenio i procijenio prije nego što mi je dao mogućnost da se pokažem“, objašnjava Serđan.
Kasniji direktor, Zoran Klikovac, često mu je izlazio u susret, shvatajući i njegovu potrebu da se obrazuje i neformalno. Uz podršku Foruma MNE i roditelja, nastavio je školovanje i dogurao do studija. Kaže da je u životu imao sreću što su njegovi drugovi i drugarice bili uz njega jer su prepoznali u njemu dobrog čovjeka. Tako je velikim trudom uspio da izađe iz stereotipa zbog kojih su njegove drugove iz naselja nazivali „Cigančadima“, sklonim sitnim krađama.
Sagovornik Portala Analitika se još po nečemu razlikuje od većine svojih vršnjaka. Već dvije godine živi sam, jer je njegova porodica u nadi za boljim životom otišla u inostranstvo. Odlazak roditelja i odluku da nastavi samostalno da živi smatra najtežom u životu. Imao je tek 19 godina.
„Teško je bilo. Čekali su me računi za struju, vodu, internet... Jedini prihod mi je bila stipendija od 150 eura koju daje Instutut socijalne inkluzije, a koja nije redovna, nije obezbijeđena za ljetnji semestar, ali je ipak valjalo obezbijediti redovnim polaganjem ispita.
Serđan je odlučio da ostane u Crnoj Gori jer želi da promijeni ovdašnji položaj njegovog naroda.
Prisjeća se dolaska sa Kosova i šatora u kojima su Romi stanovali i u koje su se opet morali vratiti nakon požara u kampovima na Koniku.
„Ako neko želi da ostane i bude dio jednog društva, onda i to društvo treba da radi da iste te ljude prihvati kao dio sebe, a ne da kaže – to su Cigani i ciganska posla“, objašnjava razloge odlaska svoje porodice.
„Ja sam ostao jer želim da mijenjam ovakvo stanje. Mislim da se ove stvari mogu promijeniti i radiću na tome. Znam da će biti teško jer smatram da su ljudi sa ovih prostora skloni da misle da su bolji u odnosu na druge.“
Vidljivija i direktnija diskriminacija: U jednoj osnovnoj školi u Ulcinju Biljaninu majku je učiteljica dočekala riječima da „u tu školu ne primaju Cigane“. Najteži trenutak bio je kada je, a išla je u drugi razred, došla u školu u gumenim čizmama, iako je bilo poodmaklo proljeće.
Ostala djeca, već u ljetnjoj obući i sandalama, cijeli su joj se dan rugala.
„Otac je kući izrezao čizme, pokušavajući da od njih napravi nešto što liči na patike. Vidjela sam koliko je mom ocu teško. A u školi je narednog dana bilo još gore“, prisjeća se Biljana.
Ipak, s obzirom da se radi o periodu komunizma, kako tvrdi sagovornica Portala Analitika, manje se osjećao jaz između „drugačijih“. „Danas je diskriminacija vidljivija i direktnija nego što je tada bila“, smatra Biljana.
Život na Koniku je život u izolaciji: Integraciju njihovih naroda otežava teška materijalna situacija, smatraju sagovornici Portala Analitika.
„Naš društveni život pati zbog nedostatka novca, jer nemamo sredstava za bioskop ili piće sa kolegama i koleginicama. Onemogućene su nam mnoge stvari koje su našim vršnjacima dostupne“, objašnjava Serđan i dodaje da kampovi na Koniku, gdje živi većina Roma i Egipćana, zaprepaste one koji prvi put vide to mjesto.
„Tražimo da ljudi koji žive u takvom prostoru prihvate druge ljude i obratno! Život u takvom naselju je život u izolaciji. Imamo školu u koju idu samo romska djeca. Evo, tek poslije 15 godina su djeca počela da idu u gradske škole“, kaže Serđan. Nivo obrazovanja u posebnim školama nije na nivou gradskih škola, pa nije čudo što mnoga djeca ponavljaju razred i gube motivaciju za školovanjem kada pređu u gradsku.
Direktorica ISI smatra da je u Crnoj Gori najteže implementirati zakone. Loša je, kaže, i komunikacija na liniji – škola, centar za socijalni rad, policija i slično.
„Rome i Egipćane kažnjavaju, kao i sve ostale, za prekršaj u saobraćaju, ali im se gleda kroz prste kada ne vode djecu u školu“.
Zato je ISI realizovao projekat za praćenje obuhvata i redovnosti školovanja romske i egipćanske djece u Podgorici, nakon čega se zaista smanjio broj djece koja odustaju od školovanja, posebno kod djevojčica.
Kroz stipendiranje obrazovanja, povećava se i broj svršenih srednjoškolaca kao i studenata sa diplomom nekog od crnogorskih fakulteta. Tako je kroz stipendijski program srednju školu završilo 81 učenik i učenica a fakultet njih petoro. Ove školske godine u srednjim školama je 81 srednjoškolac dok je na fakultetima 15 osoba, i njihov broj iz godine u godinu raste.
Čarolija života je u prevazilaženju prepreka: Naši sagovornici tvrde da pripadnici njihovih naroda ne mogu naći zaposlenje i radno mjesto adekvatno svom obrazovanju.
Student međunarodnih odnosa i diplomatije obećava da će dati sve od sebe da se takvo stanje promijeni i poručuje svojim vršnjacima da vjeruju u sebe i da strijeme ka svome cilju.
„Treba da raščistiš sam sa sobom, da kažeš sebi – u redu, ja sam ovakav, a ovako me ljudi gledaju. Svima mogu da dokažem da nisam takav kakvim me vide - neću se ponašati kako oni govore da se ponašam već ću raditi stvari u kojima sam dobar“, preporučuje Serđan.
„Bez obzira na kvalifikacije, održavanje čistoće se za nas javlja kao jedina slobodna. Kao cura prijavila sam se za rad u vojnom odmaralištu Valdanos, za mjesto serverke, koje se tražilo konkursom. Upravnica mi je rekla da je jedino mjesto koje može da mi ponudi - higijeničarka sanitarnih čvorova“, priča Biljana.
Diskriminaciju zbog svoga porijekla osjetila je i prilikom traženja smještaja tokom studiranja. „Kada sam tražila stan obavezno su pitali kako namjeravam da plaćam smještaj. Kada bih rekla da sam stipendistkinja Fondacije za stipendiranje Roma, stan bi odjednom bio obećan nekome. Dešavalo se i da, ako se uselim, već narednog mjeseca tražila novi smještaj jer su stanodavci ili prodavali kuću ili planirali da se usele oni.“ Dom je već bio drugačije iskustvo.
Na pitanje šta ga tjera da ide naprijed Serđan uz osmijeh kaže da je sve navedeno dobar razlog da ide pravo.
„Mislim da je Konik dovoljan razlog da idem naprijed i mijenjam nešto u svom životu. Želim i da moja buduća porodica bude prihvaćena od društva. Ključ je u tome da čovjek postavi sebi cilj i onda stremi ka tome. Čarolija života se ogleda u prevazilaženju teških trenutaka. Život je izazov – postavljajući ciljeve čovjek saznaje o svojim mogućnostima, saznaje šta može da prevaziđe a šta ne“.
RAE – ne radi se o instituciji već o tri naroda: Izvršna direktorica ISI ne voli uvriježeni naziv RAE populacija, jer smatra da se na taj način kroz akronim koji je sličan jednoj instituciji u Crnoj Gori govori o tri specifična i osobena naroda.
„To su ljudi, to nisu stvari. To nije neka firma ili nevladina organizacija“, smatra Biljana Alković i dodaje da ne postoji u svijetu akronim za nacije.
Krajem maja prošle godine ispred stana porodice Bahtijar ispisana poruka pored vrata "selite se Cigani". Iako CEDEM-ovo istraživanje pokazuje da je crnogorsko društvo tolerantnije u odnosu na prethodne godine, ovakvi događaju jasno govore da je kreiranje tolerantnijeg društva dug i mukotrpan posao. Sve dok tolerancija prema različitostima ne postane nešto što ćemo kalemiti na naše potomke, životne priče Biljane Alković i Serđana Baftijarija neće biti usamljeni slučajevi.
Kristina ĆETKOVIĆ
