Drama na trgu Majdan, ili Trgu nezavisnosti, u Kijevu okončana je sa užasavajućim bilansom – više od osamdeset mrtvih. Još dugo će se sabirati śećanja i ośećanja onih koji su bili učesnici u - ipak u konačnom - pobjedi narodnog bunta protiv otuđene vlasti, dodatno začinjeno sjenkom Rusije nad ukrajinskim društvom.
Javnost van Ukrajine je različito doživljavala ukrajinsku dramu, u zavisnosti od globalnih simpatija ili antipatija prema ruskoj dominaciji u tom dijelu Evrope. U skladu sa tim se raspredaju teorije o eksternom uticaju na događaje u Ukrajini, pozadini i ciljevima tih uticaja. Ne isključujući određene uticaje stranog faktora, bliži sam sam percepciji da se radi o proizvodu unutrašnjih sukobljenosti i podijeljenosti ukrajinskog društva. Nesumnjivo da postoji određeni fidbek hladnog rata, da su odnosi između – primarno: SAD-a i Rusije - daleko od odnosa povjerenja, da su sukobljavanja u međunarodnim institucijama te dvije svjetske i vojne sile daleko od principjelnog, pa bi logično bilo da SAD imaju motiva da smanje ruski uticaj na bilo kom djelu zemljine kugle, naročito u najbližem okruženju.
Ipak, ne čini se da je Amerikancima bilo potrebno otvaranje novog žarišta sporenja u situaciji kad je Rusija postala kooperativnija na Bliskom Istoku. Logičnije je vjerovati da je izliv gnjeva u Ukrajini autentičan, prije posljedica autokratskog odnosa vlasti, inače loših prilika u Ukrajini i obnavljanje dubokih podjela ukrajinskog društva o mjestu Ukrajine na političkoj mapi svijeta. Svaki pokušaj percepcije budućih raspleta događaja u Ukrajini ne može zanemariti činjenicu te podijeljenosti - čak možda kao odlučujuću. Situaciju dodatno čini komplikovanom zapuštenost ukrajinskog društva, karakteristična za mnoge zemlje u tranziciji. To je pogodovalo bujanju raznih oblika neprihvatljivog ispoljavanja društvene svijesti, velikom porastu nasilja, kriminala, ekstremnih organizacija čak nacističkog tipa, čija su se znamenja mogla viđeti i u sukobima na Majdanu.
Slično drugim autokratskim režimima, režim Viktora Janukovića se raspao po svim šavovima uz otkazivanje poslušnosti na svim nivoima. Na kraju mu je leđa okrenula i sopstvena partija, Partija regiona. Do 2004. godine Ukrajinom je zavladala oligarhija koja je kontrolisala gotovo cijeli državni politički aparat - kontrolisala je medije, sve razvijeniju industriju i rudarstvo, finansijske tokove te ostale državne grane, neophodne za funkcionisanje države. U to vrijeme značajno je jačanje nekoliko političko-mafijaških klanova između kojih su se dva posebno isticala, a riječ je o donjeckom i dnjepropetrovskom. Uz kijevski i krimski klan, oni su se duži niz godina suprotstavljali i nadmetali tokom privatizacije društvenog vlasništva, a zatim su naknadno sklopili savezništvo kako bi održali svojevrsno bezvlašće predśednika Leonida Kučme.
Sjaj i tama “Narandžaste revolucije”: Za njegovog nasljednika tada je predviđen Viktor Janukovič. On je uživao punu infrastrukturnu pomoć stvorenu od strane kriminalnih klanova.
Za građane Ukrajine - koji su silno željeli smijeniti kriminalni režim, izaći iz moskovske sjenke i pridružiti se ostatku Europe i zapadnog svijeta Viktor Juščenko i Julija Timošenko - postali su simbol vjere u bolju budućnost. Sve se završilo, prvo, śećate se, u septembru 2004. Juščenkovim misterioznim obolijevanjem, a onda 22. novembra, masovnim protestima diljem zemlje. Na kijevskom Trgu nezavisnosti Majdanu okupilo se više od 800.000 ljudi. Te događaje pamtimo kao Narandžastu revoluciju.
Tadašnja mirno izvedena revolucija pretvorila se u veliko razočarenje onih koji su je ponijeli na svojim leđima. Epilog svega je dolazak Viktora Janukovića na vlast uz popriličnu podršku krugova koji su ga podržavali ranije i ruske države. Naravno, tome je doprinjela i razočaravajuća podrška evropskom putu Ukrajine iz EU. Odluka Janukovićeve vlade da se obustave evropske integracije izazvala je žestoke reakcije.
Većina Ukrajinaca napravila je - svoj izbor. O tome svjedoče rezultati istraživanja javnog mnijenja koje je proveo nezavisni IFAK institut: između 60 i 70 posto Ukrajinaca željelo je potpisivanje Sporazuma. Malo drugačije podatke iznio je kijevski Međunarodni institut za sociologiju po kojem 43 odsto Ukrajinaca želi potpisivanje Sporazuma o pridruživanju s EU-om, a 38 odsto želi pridruživanje Ukrajine carinskoj uniji s Rusijom. Kijevski centar Razumkova navodi podatke prema kojima 41 odsto stanovništva vjeruje da je Sporazum s EU-om pravi izbor za državu, a 31 odsto stanovništva želi da Ukrajina uđe u carinsku uniju s Rusijom. Ove podatke navodim kao reprezentativnu sliku indikativnu za scenarije koji su mogući u Ukrajini u narednim mjesecima. Dakle, nije zanemariv broj onih koji podržavaju carinsku uniju sa Rusijom.
Današnji protesti, za razliku od Narandžaste revolucije, su obojeni krvlju pa je samim tim podignut ulog očekivanja u budućim dešavanjima, obavezama buduće vlasti u obračunu sa svim lošim stvarima i - naročito - očekivanju onih koji su bili na barikadama u pogledu ukrajinskog identiteta, Crkve i odnosa sa Rusijom.
Pozicija Rusije: Ukrajina je važna i za EU i za Rusiju kao ekonomski i politički partner. EU je često navodila da je tokom posljednjih nekoliko mjeseci 2013. postignut napredak u reformama u Ukrajini, posebno na području unaprjeđenja javne uprave i donošenju zakonskih akata.
Posmatrač Evropskog parlamenta, bivši poljski predśednik Aleksander Kvašnjevski, pozvao je EU da pomogne Ukrajini u procesu evropskih integracija. Kvašnjevski je vrlo dobro razumio u kako je teškoj situaciji Ukrajina u tom izboru između EU-a i Rusije. Rusija tada vrši ozbiljan pritisak, demonstrira političku i ekonomsku moć. Samo u 2013. prihod od trgovine između Rusije i Ukrajine smanjen je za više od 4 milijarde dolara. Prema mišljenju sada smijenjenih ukrajinskih vlasti, EU bi trebalo da obezbijedi finansijsku pomoć Ukrajini za ekonomsku stabilizaciju, odnosno, kako je to govorio premijer Mikola Azarov, "naknadu za ekonomske gubitke": novembra Mikola Azarov je rekao kako bi za prelaz na evropske standarde Ukrajini trebalo oko 160 milijardi eura, ili 20 milijardi eura godišnje.
Rusko Ministarstvo vanjskih poslova pozvalo je svog ambasadora u Ukrajini da dođe u Moskvu radi konsultacija o "pogoršavanju situacije" u Kijevu, dan nakon što je opozvan ukrajinski predsednik Viktor Janukovič. Kako sada stvari izgledaju, čini se da će Rusija prihvatiti vlast koja će se formirati u Ukrajini na izborima 25. maja, ali da to neće biti odnos koji će podrazumjevati rusku podršku stabilizaciji prilika i finansijsku pomoć, već će to prije biti politika - “tražili ste gledajte”. Trenutni odnosi između dvije države su, kako se to diplomatski kaže, na vrlo niskom nivou.
Pretpostavka je da Rusija, iako se može smatrati gubitnikom obzirom na podršku koju je davala Janukoviću, vjerovatno neće željeti neprijatelja na svojim zapadnim granicama i da će uložiti trud da uspostavi partnerski odnos prema Ukrajini. Ukrajinska privreda je prilično naslonjena na Rusiju, naročito u dijelu energetike i crne metalurgije, pa su to vrlo jaki argumenti Rusije ukoliko izostane adekvantna podrška EU, što je realno očekivati imajući u vidu ekonomski trenutak u kome se nalazi EU i potrebe Ukrajine.
Komplikovana istorija međusobnih veza: Vladimir Putin ne može da “pusti na miru” Ukrajinu - ni zbog istorije. Duboke istorijske veze sežu u vremena Kijevske Rus’, čije je zlatno doba bilo još u Xi i XII stoljeću. Kijevsku Rus’ Moskva smatrapočetkom ruske državnosti.
Godine 2008, ruski dnevnik Komersant citirao je izvor iz delegacije u NATO koji je tvrdio da je Putin tadašnjem američkom predsedniku Džordžu Bušu rekao: "Razumiješ, Džordže, da Ukrajina čak nije ni država".Godinu kasnije Putin je, prema pisanju medija, navodno rekao i da je Ukrajina - Mala Rusija. Znamo što taj termin znači, bar smo pisali o tome.
EU je već nagovjestila da Ukrajina ne može računati na njenu bezrezervnu podršku.
Imajući u vidu da se u Ukrajini trenutno vodi bitka oko raspodjele plodova pobjede, da postoji neizvjesnost oko rezultata narednih izbora, EU je izričito vezala svoju ekonomsku podršku za - formiranje nove vlasti i kurs koji će ta vlast zauzeti. U Ukrajini je nezahvalno mnogo toga prognozirati, tako nije moguće ni predvidjeti način kako će se Ukrajina izvući iz vrlo neugodne situacije da joj je potrebno više od 35 milijardi eura za očuvanje finansijske kredibilnosti. Biće to vrlo bolno suočenje: euforije izborene pobjedom i ekonomske realnosti.Ukrajinske opasne podjele: Ono što sve analitičare brine jesu centripetalne sile koje mogu dovesti do podvojenosti unutar ukrajinskog društva. Sa pojačanom krizom i eventualnim padom životnog standarda, ekonomskim problemima, te brige su sve realnije i realnije.
Ionako se već u istočnom dijelu Ukrajine i na Krimu - većinski naseljenih Rusima - pojavljuju protesti protiv događanja u Kijevu i zahtjevi za povratak na “rusku politiku” Ukrajine, odnosno na politiku carinske unije između dvije države. U kolikoj mjeri stanovnici tih oblasti sebe doživljavaju dijelom Ukrajinske države, ilustrativan je primjer kada je Ukrajina igrala utakmicu protiv Hrvatske u Harkivu, gradu koji je uslijed ruske kulturne dominacije puno poznatiji kao Harkov. U Harkovu većinom žive Rusi, a blizu je i ruska granica. Hrvati su tada pričali da za Ukrajinu gotovo nije niko navijao, sem neka grupica koja bodri lokalni tim Metalist. Prije toga su po kafićima lokalni mladići nazdravljali “budućoj pobjedi” Hrvata nad Ukrajinom. Vrhunac je predstavljalo saznanje Hrvata da svi lokalni mladići imaju satove podešene po moskovskom vremenu.
Etničke i jezičke “barijere”: Ova slika, nama Crnogorcima, djeluje jako poznato, a neke sličnosti se mogu uočiti i u odnosu na pitanje jezuika.
Naime, pitanje dvojezičnosti u Ukrajini nikada ne bi bio problem da se višemilionska ruska manjina ne ponaša kao da je Ukrajina i dalje ruska kolonija. Donedavno ta ruska manjina - politička elita posebno - nije učila ukrajinski jezik, uglavnom prate vijesti iz Rusije koje često negiraju postojanje nezavisne ukrajinske države i naroda i ponašaju se po imperijalnim obrascima pete kolone. Indikativno je da je dosadašnji premijer Ukrajine rođen u Rusiji i da uopšte - ne zna ukrajinski jezik.
Kad se uporede mape nacionalne pripadnosti i jezičke mape imamo potpuno nepodudarnu situaciju koje pokazuju da veliki broj nacionalnih Ukrajinaca govori - ruskim jezikom. Vrlo često se na ukrajinskim televizijama može čuti kako spikeri više govore ruskim jezikom nego ukrajinskim. Sve to je posljedica višedecenijske i viševjekovne rusifikacije Ukrajine, njene kulture i svih oblasti ljudskog djelovanja. Śećam se poznanstva davnih godina, kada sam više desetina puta putovao na te prostore, sa jednom Ukrajinkom koja je pričala isključivo na ruskom jeziku. Kada sam podśetio na to, samo je odmahnula kao da se radi o nevažnoj stvari, proprativši to riječima da jezik služi samo da se ljudi sporazumiju. Dobro, rekao sam, i kad ljudi nauče ukrajinski mogu se sporazumijevati. Odgovorila je sa “Русские не хочет“. Ko to bolje razumije od nas koji imamo u službenoj upotrebi crnogorski jezik koji skoro niko ne koristi.
Podjela unutar crkve: Crkva je, takođe, induktor podjela među stanovnicima Ukrajine.
U ukupnom stanovništvu Ukrajine broj vjerujućih je, prema podacima iz 2006. (vidi sliku), manji od 40 odsto - to je postotak onih koji redovno pośećuju Crkvu, što ne govori da ostali ne ośećaju pripadnost pojedinim crkvama. U tih nešto manje od 40 odsto, najveći broj vjernika je Ukrajinske pravoslavne crkve – Kijevska patrijaršija (oko 15%), zatim Ukrajinske pravoslavne crkve – Moskovska patrijaršija (oko 11%), Ukrajinske grčko-katoličke crkve (nešto više od 5%), pa slijede ostale u menjim procentima.
Isto ispitivanje pokazuje da je broj onih koji sebe ne smatraju vjerujućim, ali koji slijede tradiciju svojih crkava, najveći kad je u pitanju Ukrajinska pravoslavna crkva – Kijevska patrijaršija (oko 40 odsto), Ukrajinska pravoslavna crkva – Moskovska patrijaršija (cca 30 odsto), Ukrajinska grčko-katolička crkva (nešto više od 14 odsto), pa onda slijede ostale u malim procentima. Ovo istraživanje dodatno potkrepljuje tezu da je priličan broj Ukrajinaca među onima koju se smatraju dio tradicije Moskovske patrijaršije.
Vjerovatno su mnogi čitali o dogodovštinama dvojice mladića iz Srbije koji su se sklonili u ambasadu Srbije u Kijevu, a koji su se školovali u Kijevo-pečerskoj lavri, najstarijem svetilištu Istočnih Slovena, osnovanom 1051. godine u Kijevu, pod upravom staroukrajinskog kneza Jaroslava Mudrog. Ko redovno prati Analitiku śetiće se mog teksta o Malorusima. Lavra je pod upravom Moskovske patrijaršije, iako je to spomenik koji se samo iskrivljavanjem i negiranjem ukrajinske istorije može pretvoriti u rusku baštinu. I nije jedini. Protestanti su upali u Lavru đe su se nalazila dva pomenuta mladića iz Srbije i tražili da Lavra pripadne onima čije je duhovno nasleđe. U toku su pregovori, mada mislim da će to zavisiti, umnogome, od ponašanja budućih vlasti i njihove volje da jedno takvo pitanje stave ispred ekonomskog oportunizma. Činjenica je da je veliki broj crkava koje pripadaju vremenu prije uspostavljanja Moskovske patrijaršije - u rukama te patrijaršije.
Patrijarh ruski Kiril je nagovjestio dolazak u Ukrajinu od 20 – 28 jula. "Pretpostavljam da se kvalitet života u ukrajinskom društvu očigledno promijenio. Možda to samo tako izgleda spolja. Dakle, ja bih htio vidjeti i ośetiti trenutnu situaciju u Ukrajini" izjavio je tom prilikom. "Ja, takođe, želim reći da je Ukrajina vrlo blizu mom srcu iz mnogo razloga. Ali, glavni razlog je moć vjere, moć religijskih ośećaja, čistoće i prirodnosti tog ośećaja. Neka Bog sačuva ovu vjeru i divne duhovne tradicije Kijevske Rus' " dodao je patrijarh Kiril.Siguran sam da se ne radi o tome već da iza toga stoji želja da se vjerom pokuša povratiti izgubljeno tokom i nakon najnovijih protesta u Kijevu i Rusiji.
Slobodan JOVANOVIĆ
