Na terenu je borbena, agresivna, djeluje nekako strogo, kao posljednja, čelična, brana na golu. U svakodnevnom životu, van sportske arene izgleda mnogo nježnije iako se životni žar i temperament osjećaju gotovo u svakoj riječi, gestikulaciji. Kapitenka i prva golmanka rukometašica Budućnosti, standardna reprezentativka Njemačke, Klara Voltering, čije bravurozne parade su mnogo puta donosile važne pobjede timu „plavih“, u razgovoru za Portal Analitika čitaocima otkriva, osim rukometa, i manje poznatu, ali njoj podjednako važnu - ljubav prema poljoprivredi i stočarstvu.
Rođena u malom Njemačkom gradiću Minsteru, odrasla na farmi, Klara je ljubav prema poljoprivredi naslijedila od roditelja. O tome voli da priča, kao što sa strašću govori o sportu, rukometu. Kaže da je za uspjeh u svakom poslu, u sportu posebno, potreban naporan rad, velika želja, zrno talenta, ali i jasno zacrtan cilj. I za kraj - malo sreće, koja je i u sportu i u životu uvijek onaj posljednji, neophodni kamenčić mozaika uspjeha.
- Teško je, komplikovano, da se objasni zašto možete biti uspješni, zbog čega ne. Sigurno je da postoji jedna veoma važna stvar, jedan neophodan element - mentalna snaga. U glavi mogu biti odlučene mnoge stvari, u glavi se rađaju pobjede, zato što ste pod stalnim stresom na terenu, što se uvijek suočavate sa izazovima - morate biti jaki. Čak vas i tijelo ponekad ne sluša, ali u glavi ste fokusirani na zacrtani cilj. Vjerujem da je to presudno da na kraju uspijete. Rad i talenat su bitni sastojci, ali dajem prednost mentalnoj nad fizičkom snagom - pojasnila je Klara.
“Mental koučing”: Posvećenost uspjehu i ta mentalna stabilnost sportiste, objašnjava Voltering, odavno su prepoznati kao bitni faktori uspjeha, pojedinca i ekipe.
- U Njemačkoj, mi sada radimo sa trenerima „mental koučinga“, psihološkog treninga, koji ne rade sa nama na terenu, već imamo individualne razgovore. Puno pričamo o tome kako se osjećamo, o čemu razmišljamo; imamo i zajedničke, timske vježbe. Smatram da nam to puno pomaže. Naročito je to važno u ekipnim sportovima, jer pobjedu ne možete da ostvarite sami, već vam je potrebna kolektivna energija, složan tim, koji funkcioniše kao cjelina. S druge strane, neophodno je da prvo sebe dobro pripremite, da postanete individualno jaki, kako biste mogli da pomognete svojoj ekipi. Tako da, ukoliko ste spremni - kako mentalno, tako i fizički - i kažete sebi: „Spremna sam. Pobijediću“, velike su šanse da se to i ostvari na terenu, priča Voltering.
- Svako od nas je ličnost za sebe i posao kojim se bavim nije jedino što me oblikuje. Sem bavljenja rukometom, imam i privatni život, vrijeme za usavršavanje i druge stvari, i to uzrokuje stres, ponekad imate čak i suprotstavljene želje… O tim problemima takođe razgovaramo sa mentalnim trenerima, da bi vidjeli, da bi nam pomogli kako da ih razriješimo. Da vam pojasnim, konkretno. Tokom posljednjeg šampionata u Beogradu, razgovarala sam sa trenerom i on mi je kazao da, kad god me pogleda, uvijek izgledam kao da sam ljuta na sebe jer ne mogu da „ulovim“ loptu. Kazao mi je da je to normalna reakcija, ali da je moram prevazići jer je nemoguće je da budem savršena tokom svih 60 minuta meča; da prije svega tu činjenicu treba da prihvatim. U suprotnom, praviću nove greške… Dogovorili smo se da se fokusiram na hvatanje lopte, na prvu narednu odbranu, i to se ispostavilo kao dobitna kombinacija, objašnjava Klara psihološke pripreme i kaže da joj je takva vrsta psihološkog treninga pomogla i da poboljša igre u Budućnosti. - Da bih bila uspješna i pomogla svojoj ekipi, jako je bitno da se osjećam dobro. Naročito zbog toga što dolazim iz druge zemlje, nemam ovdje svoju porodicu i stare prijatelje sa kojim bih podijelila probleme. Ovdje je rukomet moj centar i onda, ako još nijeste uspješni, pašćete mentalno i potrebna vam je podrška, ohrabrenje i neko kome vjerujete.
Prilogođavanje na Crnu Goru: Nakon jedanaest godina provedenih u timu Leverkuzena, vođena željom za novim profesionalnim iskustvima, otisnula se u novu avanturu: 2011. godine dolazi u Podgoricu i pridružuje se timu Budućnosti, sa kojim je iste sezone osvojila titulu evropskog šampiona.
Klara Voltering ističe da su je Podgoričani, u prvim danim boravka, osvojili svojom ljubaznošću, neposrednošću i predusretljivošću, počev od susreta na ulici do kupovine u marketima. To joj je mnogo značilo, obzirom na to da tada nije znala ni riječi crnogorskog jezika. Danas se ta situacija promijenila, bolje poznaje jezik, što zbog posjeta lokalnom bioskopu i sijaset odgledanih filmova sa prevodom, što zbog stalne komunikacije sa saigračicama.
- Ipak, više razumijem nego što govorim crnogorski, kaže Klara uz osmjeh.
Posmatrajući život u Podgorici, primjećuje da se ovdje tokom sedmice stalno osjeća živost i neka vrsta mediteranske opuštenosti, za razliku od mjesta u kojem je odrasla ili Leverkuzena gdje je provela godine igračke karijere. U Njemačkoj se, kaže, društveni život, izlasci, provodi odigravaju uglavnom tokom vikenda; ovdje, ima osjećaj, ljudi vole da se druže, da izlaze svakog dana.
Šarmantna sagovornica Portala Analitika, priželjkuje pobjedu Budućnosti u subotnjem meču protiv Larvika i ističe da bi joj to bio najljepši poklon za 31. rođendan, 2. marta.
Porodični biznis na farmi u Minsteru: Pored toga što je jedna od najboljih rukometnih golmanki na svijetu, malo ljudi zna da Klara Voltering ima još jednu ljubav, pasiju - stočarstvo. Naša sagovornica priznaje da je tu ljubav naslijedila od roditelja.
- Odrasla sam na farmi gdje je porodična tradicija bavljenja stočarstvom vremenom prerasla u porodični biznis. Eh, da imam dva srca, jedno bi pripalo - rukometu; drugo - poslu na farmi. Volim fizički rad, gdje je alat moje tijelo i moja uložena energija. U ovom poslu nikada ne znate što vam donosi naredni dan, a opet svaki dan je pomalo drugačiji i to je ono što volim, jer svakodnevno crpim nova iskustva - pojasnila je Voltering svoju podijeljenu ljubav i otkriva neke detalje sa porodične farme.
- Imam 250 bikova na ranču, a započinjem i novi biznis, jer svoju dalju budućnost vidim u bavljenju poljoprivredom na farmi; držim stoku, takođe piliće, koji čine drugi, najnoviji, vid mog angažovanja kojim ću se baviti u stočarstvu.
Klara navodi da su na farmi trenutno uposleni samo njeni roditelji. Ima dvije starije sestre, ali - pošto one imaju svoje poslove - uglavnom susjedi pomažu roditeljima dok je ona odsutna.
- Moje sestre su takođe rukometašice, igraju u nižim ligama, otprilike na amaterskom nivou. Taj talenat nijesmo naslijedile od roditelja, oni se nikada nijesu bavili rukometom, niti bilo kojim sportom. Mogu reći da sam izvjesne karakterne crte naslijedila od majke i oca - prije svega borbenost koja je jako bitna kada se bavite sportom, priča Klara i napominje da je za ozbiljno bavljenje poljoprivredom potrebno uložiti mnogo novca.
- To je ključna stvar, bez investiranja je teško se održati, ističe naša sagovornica koja je osvojila i nagradu za zasluge u promociji poljoprivrede. Klara za Portal Analitika navodi da su i lokalni političari obilazili njenu farmu.
- Sa pojedinim kompanijama, koje ulažu u poljoprivredu, organizovala sam sastanke na kojima se diskutovalo o budućnosti poljoprivrede, na kojima se javnost upoznala o tome da se mi poljoprivredom ne bavimo zato što moramo, već zato što uživamo u tome. I zato što smo odgovorni prema ljudima, životinjama, životnoj sredini i to je ono što želim da pokažem - istakla je naša sagovornica i dodala da još nije bila u prilici da posjeti neku od ovdašnjih farmi:
- Ne, nijesam obišla neku od ovdašnjih farmi, pa ne mogu da uporedim iskustva. Međutim, dok sam putovala autobusom i razgledala okolinu, primijetila sam male farme sa kravama i svinjama, farme koje imaju od svega po malo. Kod nas je sasvim drugačije. U Njemačkoj morate biti specijalizovani za ono što radite. Ako držite krave, ne držite svinje. Ako uzgajate konje, to je to, specijalizujete se samo za uzgajanje konja. Prije 2000. godine držali smo krave na našoj farmi. Odlučili smo se na promjenu, jer su roditelji bili dovoljno stari i zbog činjenice da niko sem mene i sestara se neće baviti tim poslom, te smo prešli na uzgoj teladi. Sem toga, počela sam sa novim biznisom, uzgojem piladi. Neću trošiti svoj novac na nešto o čemu nemam pojma, pošto smo zaista specijalisti u svom poslu.
Budućnost i titula evropskog šampiona: Vraćajući se na temu sporta, naša sagovornica ističe da je prelazak u Budućnost bio ujedno veliki korak i izazov za nju. Nova sredina, nepoznati jezik, novi profesionalni izazovi.
- Dolazak u Podgoricu je predstavljao veliki korak, izazov za mene. U prethodnom klubu sam bila punih 11 sezona i početi nešto novo, sa 27 godina, bilo je za mene poželjno, jer je postojala prilika da igram Ligu šampiona. Prije mog dolaska, razgovarala sam sa nekim igračicama, sa Majom Savić i Bojanom Popović, kazale su da je Budućnost sjajna ekipa, dobro organizovana sa sjajnim navijačima… Dobila sam priliku da se okušam na golu Budućnosti i srećna sam zbog toga, jer sam dosta novog naučila kako i na terenu, ali i van njega i mogu reći da sam sazrela kao ličnost, što mi je veoma bitno - kazala je Klara i dodala:
- Za sve u životu je potrebno malo sreće, pa stoga mislim da sam imala sreće kada sam po dolasku u Budućnost sa saigračicama osvojila titulu evropskog šampiona. Naravno, nije sve bilo sticaju srećnih okolnosti, jer - da se razumijemo - iza tog velikog uspjeha krio se i veliki trud. Prelazak na novi način treniranja je bio naporan, jer sam u Njemačkoj trenirala četiri, pet puta nedjeljno, a ovdje u određenim ciklusima čak i do deset puta; moje tijelo je ponekad bilo iscrpljeno od svega. Sada se pred mečeve Lige šampiona ne forsiramo toliko, jer nam je potrebno da snagu sačuvamo za utakmice.
Kapitenka „plavih“ pojašnjava da svaka situacija ima svojih prednosti i mana. Pa i ova - što “Budućnost” praktično nema domaću ligu, već formu održava i brusi igrajući mečeve u okviru Regionalne lige - može da ima i nekih skrivenih prednosti.
- Kad pogledam njemačku ligu i njihov tempo utakmica, to može da bude veoma stresno, svake srijede, pa vikendima, se igraju mečevi, pa sve tako u krug, i to je veoma naporno za organizam. Jer, većina igrača u Njemačkoj nijesu profesionalci, kao što ni ja nijesam bila jedno vrijeme, jer sam se bavila i svojim gazdinstvom. Po meni, profesionalac je onaj ko se isključivo bavi rukometom. I to je ono što sam naučila ovdje i što mi se sviđa, kaže Voltering.
Klara je sa Leverkuzenom osvojila Kup Njemačke 2002. i 2010. godine, a između tih titula, 2005.godine i Čelendž kup, ali je Klaru i njene saigračica pekla bolna istina da su u šampionatu bili - vječiti drugi.
- To je bilo frustrirajuće iskustvo, uđe u vas neka nervoza, stvorite tenziju, postanete kruti u igri, nervozni…Taman kada sam pomislila da je nemoguće da stalno osvajamo drugo mjesto, došla sam ovdje i sa ekipom Budućnosti osvojila titulu evropskog prvaka. Znači, ipak se može - objašnjava naša sagovornica put do vrha.
Voltering dodaje da zaista voli što je članica podgoričke Budućnosti.
- I atmosfera u dvorani i podrška navijača su sjajni. To je za mene zadivljujuće; nakon osvajanja titule evropskog prvaka, dugo sam letjela na krilima te pobjede. Sve je bilo kako treba, bila sam rasterećena i sasvim opuštena.
Ono što možda mnogi nijesu znali jeste da Klara ne prati statistiku svog učinka na mečevima, jer po njenom mišljenju, nije suština u tome koliko je odbrana imala, već koliko je šuteva upućeno ka njenom golu; jesu li oni bili čisti ili laki za odbranu.
- Pošto želim da pomažem timu svojim odbranama, meni ne znači ništa ako odbranim deset šuteva na početku, pa ni jedan do kraja utakmice; onda ne mogu da budem zadovoljna, jer sam potrebna timu svih šezdeset minuta. Golman čini dio odbrane koji ne može da funkcioniše bez saradnje svih igračica na terenu, kaže Voltering i pojašnjava težinu uloge golmana.
- Svaka greška golmana je vidljivija od greške neke od igračica. To je istina, jer ukoliko igračice pogriješe, a golman spasi loptu, onda je sve u redu. Ukoliko ja pogriješim - onda nema načina da se išta ispravi, onda je to gol za protivničku ekipu. Zato sam i kazala ranije, bitna je ta mentalna snaga. Tako je bilo u utakmici sa Larvikom, kada smo izborile neriješen rezultat jer smo vjerovale do posljednjeg časa da možemo, kaže golmanka „plavih“ i skromno objašnjava što je, po njenom mišljenju, izdvaja od ostalih kada je u pitanju stil odbrane.
- Nekad ni sama nijesam svjesna svega što radim na terenu, ponekad, uprkos pripremama, neke stvari odradite instinktivno. Imam posebnu tehniku kad branim šuteve, jer se ponekad dešava da niske lopte uhvatim rukama, iako bi bilo logičnije da ih branim nogom. Ali, presudno je uhvatiti loptu - način je manje bitan. Najteže mi je uhvatiti lopte kada protivničke igračice prate moje pokrete i kada se odlučuju za vrstu šuta u posljednjem času. Tako je Bojana radila. Jednom, kada je šutirala izdaleka, činilo se da taj šut jak, ali ona je “zavlačila” loptu, pratila moje kretnje, te sam loptu koju sam smatrala da će promašiti gol, neočekivano vidjela u svojoj mreži. Zato morate, kao golman, da stalno učite. Svaki takav trenutak susreta sa iskusnim, lukavim šuterima, novo je iskustvo za mene, kaže Voltering.
Predstojeći revanš meč sa Larvikom igra se u subotu, dan pred Klarin rođendan.
- Najveća rođendanska želja mi je da osvojimo dva boda! Igramo na njihovom terenu i to nije lako. U prethodnoj utakmici sa Larvikom smo izborili neriješen rezultat, ali pošto smo analizirali naše greške iz tog meča - ukoliko ih ne budemo ponavljali u subotu - vjerujem da imamo dobre šanse za pobjedu. Optimista sam. Fajnal-for je realnost, ali ne treba zaboraviti da imamo najtežu grupu, da su preostala još tri meča, i kada su takvi protivnici u grupi, sve je moguće i svaka sljedeća utakmica je najteža. Zato se protiv Larvika moramo boriti za svaku loptu, jer nikad se ne zna koja će odlučiti meč. Biće to velika borba tokom svih 60 minuta, najavljuje naša sagovornica, jedna od miljenica navijača.
Život u Podgorici i utisci o Crnoj Gori: Kapitenka Budućnosti za Portal Analitika kaže da voli život u Podgorici zbog ljubaznih i predusretljivih ljudi, dok je Crna Gora očarala svojom ljepotom.
- U principu, nemam mnogo slobodnog vremena, jer u Ligi šampiona pred svaku utakmicu potrebno se fokusirati na meč, a dan nije toliko dug - pošto nakon treninga i gledanja snimaka utakmica, slijede odlasci kod fizioterapeuta… Na kraju budete umorni, da vam nije ni do čega, sem do odlaska u krevet, priča Klara.
Kaže da je tokom trogodišnjeg boravka u Crnoj Gori obišla mnoga mjesta, voli prirodni spoj različitosti, oduševljava je blizina mora i crnogorskih planina.
- Sviđa mi se taj spoj različitosti. Za par sati ste sa obale mora do zimskog centra. More je prosto savršeno, voda predivna, ali volim vaše visoravni. Fascinira me kada vidim da na velikim nadmorskim visinama, kada se uspenjete na vrh, vidite da neko i tu živi, bukvalno u području gdje nema ničega, gdje je samo kamen. Fascinira me i ta neka vrsta nonšalantnosti, neobaveznosti. Jednom prilikom sam putovala od Kotora do Cetinja starim putem preko Njeguša, u društvu svog oca i bilo je zaista sjajno, onaj pogled na Boku Kotorsku… U jednom trenutku, na putu su se ispriječilo stado ovaca bez pastira; potom smo, nedaleko odatle, zatekli konje, koji su se slobodno kretali cestom... Moram reći, prijatno me iznenadilo kad sam to vidjela, jer je to za nas u Njemačkoj davna prošlost, opisuje Klara i priznaje da joj zaista mnogo nedostaju roditelji i čitava porodica.
- Moja porodica zbog obaveza i porodičnog biznisa nije često u prilici da me posjećuje. Teško im je da se organizuju - otac i starija sestra su bili jednom, majka će doći sljedeće nedjelje, potom i druga sestra…I to je to. Tako da ću, tek nakon tri godine, moći da kažem da je čitava moja porodica posjetila Crnu Goru, kaže sa osmjehom.
Na kraju razgovora, Klara Voltering je kazala da još uvijek nije donijela odluku hoće li produžiti saradnju sa timom Budućnosti, napomenuvši da će to zavisti i od porodičnog biznisa koji je čeka u Njemačkoj.
Ana POPOVIĆ
