Proizvod sam ovoga tla, Crne Gore i Njegoša

Mislim da je Crna Gora u goroj situaciji nego kad smo se borili za nju. Preko crkve, institucija, partija, zajedničkih ambasada sa Srbijom, sve vodi ka tihom posrbljavanju Crne Gore. Na jedan pametniji način dolaze do ostvarivanja projekta da smo jedan narod.  Ne treba ja da reagujem na Amfilohijeve izjave – poput one da ide svetom Nemanjinom zemljom. Dane srpske kulture otvaraju Petrom II Petrovićem Njegošem! I ne vidim neki izlaz. Na žalost, ne. Pogledajte što se čini sa resursima! Nekada se ratovalo za solila, a sad bi htjeli da ulcinjsku solanu pretvore u građevinsko zemljište, kazao je u razgovoru za Portal Analitika poznati književnik, slikar i akademik DANU i CANU Zuvdija Hodžić.

On smatra da sve partije zloupotrebljavaju narod, a da crnogorska vlast konstantno igra na podjelama, zbog čega se, kako kaže, nikada neće ujediniti CANU i DANU, uprkos donesenom zakonu.

„Zakon se neće implementirati. Akademije se neće ujediniti. Nije više kriva ni CANU ni DANU, kriva je crnogorska vlast koja igra na podjelama i fingira i to ujedinjenje“, veli sagovornik Portala Analitika, dodajući da je DANU žrtvovana.

„Žrtvovali su Dukljansku akademiju, đe su svi crnogorske orijentacije do daske, borci za Crnu Goru, za njenu kulturu. Od  30 članova DANU,  23 je dobitnika Trinaestojulske nagrade. Što se tiče CANU, jasno mi je – to je ideološka filijala Srpske akademije nauka i umjetnosti. A akademici DANU, mislim da su se premorili, da su razočarani i da se osjećaju poniženi.“

Govoreći o  Gusinju, koje je ovih dana vratilo status opštine, Hodžić se prisjeća svog rodnog grada u kojem je proveo djetinjstvo:

„Gusinje je bilo granica, zatvorena... Dešavale su se strašne stvari, živjelo se pod pritiskom. Ljudi ne znaju, to je bila krvava bitka na granici između Albanije i Jugoslavije nakon Rezolucije Infobiroa. Do tada nije postojala, bila je ista karaula, pa se igra fudbal na granici, ide se slobodno tamo i ovamo... A onda, preko noći, dođe vrijeme kada ni komarac ne može da je preleti, kad je minirano, a svuda zasjede, ubacivanja agenata, bjegunci iz Albanije, bjegunci u Albaniju...“

Pored njegovih redovnih radnih angažmana, uglavnom novinarskih i uredničkih, „Titogradskoj tribini“, Domu omladine „Budo Tomović“, časopisima „Doclea“, „Koha“, „Almanah“, objavio je knjigu poezije „Na prvom konaku“, knjigu pripovjedaka „Gluva zvona“ i „Neko zove“, romane „Gusinjska godina“ i „Davidova zvijezda“, knjigu reportaža i putopisa „Jedan dan života“, te knjigu zapisa i crteža „Podgoricom starom“ i „Otkrivanje zavičaja“.

Dobitnik je mnogih književnih nagrada i priznanja, a poznat je i kao uspješan crtač, grafičar i ilustrator. Imao je samostalne izložbe u Podgorici, Pljevljima, Ulcinju, Plavu i Cetinju. Član je DANU i CANU.

ANALITIKA: „Uvijek kad mi život nametne iskušenje, kad zastanem pred opasnošću, iz tame izroni gusinjsko groblje s rohavim nišanima. Na jednom od njih - vidim svoje ime. Tada znam da ću postupiti kao čovjek." Ovo je citat iz Vašeg romana „Gusinjska godina“, koji je bio nominovan i za NIN-ovu nagradu. Je li to zapravo, Vaš životni moto?

HODŽIĆ: Predsjednik SUBNOR- a Crne Gore Andrija Nikolić, koji ima 98 godina, a čiji sam ja potpredsjednik, zna u šali da kaže: „Što ću ja da radim kad mi ti umreš?“ Pričao mi je Mišo Maksimović, koji je 30 godina bio direktor bolnice u  Brezoviku, da nikad nije sreo čovjeka koji umire, a da nije vjerovao da će živjeti još ko zna koliko godina. Želja za životom je jaka.

Vraćajući se knjizi, moram reći - ne volim promocije svojih knjiga. Ježim se i kad me zovu da govorim i kad drugi govore. Mada, ja ne radim puno i nikad nisam radio nešto što ne volim.

ANALITIKA: Kako niste? Zar niste jedan mjesec dana, ranih '90-tih, bili zaposleni u podgoričkom Domu omladine kao čistač, pomoćno osoblje?

HODŽIĆ: Da, da. Ali, samo na papiru. Bio sam na Birou rada devet mjeseci, pa da mi ne bi bilo ukinuto osiguranje i da ne gubim staž, primili su me kako bih se mogao ponovo javiti na biro. Nisam ni platu primio, nego je Mihailo Banjević bio sekretar za kulturu  i to je dozvolio. Nakon tih mjesec dana, opet sam se prijavio na biro, ali sam to vrijeme iskoristio da odem u invalidsku penziju. Imao sam dosta staža jer sam počeo da radim sa 18 godina, a doktori su mi „našli“ - što sam ja htio. Tada sam se osjetio sigurnim i nezavisnim. Bilo je strašno vrijeme, mnogi su bježali iz Crne Gore. Ja sam govorio da ću biti posljednji crnogorski vojnik, da je nikad neću napustiti. Nakon toga je došlo bolje vrijeme za mene, zaposlila mi se žena, mogao sam ponovo da pišem i da vraćam svoj ugled u društvu.

ANALITIKA: Prvu nagradu za književni rad dobili ste još u djetinjstvu, za priču objavljenu u „Titovom pioniru“. Pričali ste da je harao šarlah među gusinjskom djecom, da ste i Vi bili prikovani za postelju, a da Vam je knjiga koju ste dobili za nagradu stigla poštom i da Vam je ona na neki način obilježila period ozdravljenja. Knjiga se zvala „Daleko je sunce“, autora Dobrice Ćosića. Kasnije, kada ste osvojili prvo mjesto na književnom konkursu CK Jugoslavije, nagradu vam je uručio upravo Ćosić. Kakva su sjećanja na te dane?

HODŽIĆ: Znam da kažem da me je tada knjiga digla iz mrtvih. Ali, vjerovatno ne bih preživio, da nisam imao ujake koji su živjeli u Ivangradu i koji su mi obezbijedili neophodne injekcije.

A kasniji konkurs nije raspisao CK Jugoslavije nego CK Crne Gore, mada je bio jugoslovenski konkurs za mlade pjesnike. Imao sam 20 godina tada. Branko Kostić je bio predsjednik omladine Crne Gore. To je bilo neobično vrijeme, kada se pisalo pod uticajem lektire. Ja sam napisao nešto pod uticajem helenske mitologije, o Sizifu, Prometeju, i to se veoma razlikovalo od tadašnjih poetskih tokova. Nama je uzor bio  Ratko Vujošević, koji je bio potpuno autonomna i originalna pjesnička pojava u Crnoj Gori. On je bio predsjednik Kluba pisaca Doma omladine, gdje su se okupljali mladi pjesnici, a kasnije sam bio i ja. Moj je uzor bio Miodrag Dubak, veoma talentovan pjesnik, koji je kasnije napustio klub. Taj je klub bio jači od bilo kojeg udruženja pisaca. Nema festivala na kojem nismo učestvovali i osvajali nagrade. Finansije nisu bile problem, imali smo naklonost grada. Napišem, tako, molbu Industrijaimportu za, recimo – hiljadu dinara, oni mi daju deset hiljada. Bili smo veoma prepoznati. Organizovali smo Majska rukovanja, na tri prva festivala dobio sam prvu nagradu, a žiri nije bio crnogorski. Bio sam iznenađen kad me je Milorad Stojović uvrstio u antologiju crnogorske poezije XX vijeka, jer prvenstveno sebe doživljavam kao prozaistu.

Ćosić mi je za nagradu uručio novac i komplet Andrićevih djela. On je bio veliko partijsko ime. Bilo mi je veliko razočaranje kad sam vidio da se komesar odreda, partizan, sroza na nacionalističke grane, da ode u mrak. To mi je nespojivo. Ja inače ne vjerujem piscima koji nisu ljudi. Kad je postao nacionalistički vođa, na inicijativu Jevrema Brkovića, nekoliko nas pisaca odavde vratili smo mu sve njegove knjige koje smo imali, kao što je poznat slučaj sa vraćanjem knjiga Knuta Hamsuna, zbog veličanja nacističke ideologije. Više Čosića nisam htio ni da čitam. Ima epizoda sa Stevanom Dedijerom, bratom Vladimira Dedijera, koji je bio član Dukljanske akademije, inače, kako je govorio, Srbina sa dna kace. Došao on ovdje i ja ga pratim do Debelog brijega. Kad smo stali na Cetinje, on napiše nekoliko razglednica, među kojima jednu i Dobrici Ćosiću: „Dragi Dobrice, kaže, učini nešto dobro, ubij se, napravi uslugu srpskome narodu...“

Izgleda da ga nije poslušao.

ANALITIKA: Znate lijepo da pričate o djetinjstvu. Iako ste rođeni kao deseto od 13 djece u porodici, negdje ste naveli da ste bili izuzetno plašljivo dijete, a da Vas je straha,  „dovom i amajlijom“, oslobodio poznati gusinjski hodža.

HODŽIĆ: To o hodži sam izmislio, to nema veze. Moja sestra je bila udata za hodžu, on je bio čudovište od čovjeka, imao je parapsihološke sposobnosti. Ja sam uvijek išao kod njega. Zvao sam ga „babo“. Pričam mu da sam se kočio od straha i pitam da mi nije nešto „učio“, te me to prošlo. A on kaže – nešto si se bio načepio.

ANALITIKA: Odakle je bio taj strah?

HODŽIĆ: Teško je to objasniti. Moguće da je to i posljedica bolesti. Ali, Gusinje je bilo granica, zatvorena... Dešavale su se strašne stvari, živjelo se pod pritiskom. Ljudi ne znaju, to je bila krvava bitka na granici između Albanije i Jugoslavije nakon Rezolucije Infobiroa. Prije Rezolucije nije postojala, bila je ista karaula, pa se igra fudbal na granici, ide se slobodno tamo i ovamo....A onda, preko noći, dođe vrijeme kada ni komarac ne može da je preleti, kad je minirano, a svuda zasjede, ubacivanja agenata, bjegunci iz Albanije, bjegunci u Albaniju... Centar UDBE tamo je bio jak, sve je vrvilo. Dešavala su se ubistva i zasjede. U našoj je ulici ubijen jedan ubačeni albanski agent usred bijela dana.

Nije se moglo više izlaziti na katune, jer su blizu granice. Mi smo bili zanatsko-trgovačka familija, nismo izlazili na katune, ali sam ja volio da idem kod rodbine. Jednom se desilo da je neka komšinica gore vidjela, na drvetu, albanskoga vojnika. Vrisnula je. Mi smo se djeca igrali, a među vojnicima je nastala uzbuna i trka. Jedan vojnik, zvao se Zvonko, gurnuo nas je ispod jedne stijene i zaklonio svojim tijelom, držeći pušku ispred sebe. I mi i on drhtali smo kao pruće.

Strah se ugnijezdio u mene i to me pratilo dugo.

Ja sam to vjerovatno doživljavao intenzivnije od ostalih. Živio sam u ulici, u sokaku u kojem je bilo pedesetoro djece. Svako je imao po desetoro, nismo mi bili izuzetak. Živjelo se jednom dušom, niko  vrata nije zaključavao. Tu su ti braća od stričeva, od tetaka, tu su ti pobratimi, kumovi...

Mi smo iz Gusinja pošli u Peć, pa iz Peći u Plav. Moj je brat postao sekretar opštine i u Plavu su se desili neki čudni preokreti na mom ličnom planu. Odjednom, dominiram u društvu. Svuda sam stizao, na sprave, na trčanje, u padobranski klub. Knjiga me nije zanimala.

Kad sam došao u Titograd, odmah sam počeo da radim, a džudo mi je postao sve. Imam crni pojas peti dan u džudou.  Do prije dvije godine sam se bavio time, i još bih. To je mene razveseljavalo, nije me interesovalo 'oće li on mene oboriti ili ja njega. Jer, u suštini, svaka pobjeda je budući poraz.

Ali, džudo se promijenio, postao je grub. Radi se parter, dave se po njemu. Mi to nismo radili. Sama riječ džudo znači „put“. To je psihofizička vježba, kao u priči o onoj grančici, koja se savija na vjetru da bi opstala. Vještina u džudou je u tome da ja koristim tvoju snagu.

HODŽIĆ: Mnogo mi je koristilo. Smirilo me je. Naučilo me je da poštujem drugog. Drugi bi se prevarili – vidi akademika, samo za knjigu zna; da ga duneš - polećeće. Ne znaju da je to sve goli mišić. Bila je fora da napravim salto preko četvorice, da publika uživa.

Ma, ulica moja je bila pravo olimpijsko selo, svako je morao da se bavi sportom, da ide na igralište. Nastavnik fizičkog je bio iz moje ulice i svako dijete moralo je na igralište, da trči, da radi na spravama. Jedanaest godina smo bili prvaci Crne Gore na spravama u gimnastici, a rukometaši Gusinja bili su finalisti rukometnog kupa Jugoslavije i izgubili u finalu od Celja! A igraju Partizan, Zvezda, Borac... Bilo je nevjerovatno.

Mene se puštali da uđem u ekipu, brat mi je bio referent za sport, pa sam uvijek mogao loptu da obezbijedim.

ANALITIKA: „Pisac, to je onaj mrav iz derviške hikaje koji se zaputio na Ćabu pa je kad su mu rekli da je to velik put i da nikad neće stići, odgovorio: Bar ću biti na velikom putu“… Kazao si da se osjećaš upravo kao taj mrav.

HODŽIĆ: To sam više puta ponovio. Ovi iz Centra za iseljenike manjinskih naroda, rekli su mi: Da te zamolimo, nemoj više pominjat' maloga mrava! Pošto ja znam stotinu tih derviških priča, te kaje ili ćaje, kako se zovu, to su sofizmi, u pet-šest rečenica sve kažu, a kako na promocijama ne volim da pričam, uvijek se izvučem sa tim pričama koje ne zna niko.

ANALITIKA: Poznajete li islamsku filozofiju?

HODŽIĆ: Ne samo da je poznajem, već mislim da sam sav u tome. Radni naslov za roman koji završavam ovih dana je „Tekija“. Tekija je derviška kuća. Još od rane mladosti, bio sam okrenut  islamskoj tradiciji. Moj je otac pričao dosta takvih priča, iako nije bio vjernik, već sušta suprotnost. Ali, očevi su preci svi bili derviši, pa i moj đed kojeg nisam zapamtio.

Ima mnogo derviških redova. Oni koji plešu, to su mevlevije. Igraju u krug i dovode sebe u stanje transa. To je potpuno strano meni. Moji su pripadali derviškom redu bektašija. Svaki red dobija ime po svom osnivaču, rodonačelniku.

A zvanična vlast u Turskoj imperiji nekad im je bila naklononjena, a nekad su ih progonili.

Bektašije su bili slobodniji od drugih i predstavljali su jedno vrijeme opasnost za tursku imperiju koja je gledala da ih rasturi, jer ih zvanični islam ne priznaje. Centar bektašija je bio u Albaniji i na Kosovu. Od sto tekija koje su bile, devedeset bi bile bektašijske.

Oni su tolerantni, obožavaju prirodu, obožavaju rad, ne prave razliku među vjerama. Mogu da piju vino, žena im je otkrivena.

ANALITIKA: To Vam je učenje, čini mi se, blisko?

HODŽIĆ: Da, to mi je učenje blisko. Ali, ja mogu da nosim to u genima i u tradiciji, ali ja sam proizvod ovoga tla, Crne Gore  i Njegoša, toga aktivizma i bunta crnogorskoga, to je dio mene.

Ja znam da je crnogorska nacija ugrožena i da su Crnogorci, moji prijatelji, s pravom revoltirani. Ali, kad kreneš od loze - moja je majka iz Kuča, otac sa Kosova, ja sam pisac sa granice, nemam taj naboj, jer nema po kome da mi dođe. Snahe su mi Crnogorka, Hrvatica, Muslimanka... Sve je izukrštano. U sredini kao Gusinje, za istim stolom sjedjeli su hodža, fratar i pop, Albanci su pričali crnogorski, a Crnogorci albanski. Ja kad slušam priče o pokoljima u drugim sredinama, nisam mogao da vjerujem, mi toga nismo imali.

HODŽIĆ: To je drugo, to nisu napravili mještani, već crnogorska vojska. Pisao sam o tome u romanu „Gusinjska godina“. Slušao sam od rodbine što se desilo, a ima puno dokumenata.

Mi smo se prezivali Beriše. Ali, moj je đed, kao što sam rekao, bio derviš i imao je tu bektašijsku kapu, dervišku, koja liči na one koju nose hodže, a i bradu. I nije bježao iz Gusinja. Razmišljao je - nisam se nikom zamjerio, zašto da bježim? Naša je porodica pokrštena u pravoslavlje i svi su dobili hrišćanska imena – otac se zvao Gavro, a majka Ljubica.

E, kako je pop mislio da mi je đed odža,  upisali su im u crkvene knjige prezime Hodžić, i ostalo je tako. Jednom su me na televiziji najavili kao Zuvdija Hodžić Beriša, pa su me prijatelji u šali pitali kad sam se udao.

Živjela su u Podgorici četiri Gusinjanina i stalno su  u hotelu „Crna Gora“ igrali karte. Pa bi jedan drugome kazali: „Krsto, bači kartu“!

Ko nije prihvatio pokrštavanje, bio je strijeljan. Hodža im je rekao - krstite se, srce vam ne mogu pokrstit, neka prođe ovo. Ima i anegdota kako je jedan govorio: Požuri pope, zakasniću na džumu. Džuma je molitva u muslimana. U pokrštavanju je učestvovao pop Đorđije Šekularac.

Poslije  je došla delegacija kralja Nikole i vratili su svoja imena i prezimena.

Bilo je mnogo buke oko toga u mom romanu, jer ja nisam htio da odustanem od te priče. Napali su me iz SSRN-u zbog toga, ali me je spasio predsjednik SSRN-a, Toro Ćulafić, koji je kazao da je to istina.

Bila su dva razloga za taj zločin. Bilo je tu sigurno i osvete.

ANALITIKA: Kakve osvete?

HODŽIĆ: Odlukom Berlinskog kongresa 1878. Gusinje je pripalo Crnoj Gori. Turska  se pobunila, a Gusinjani su pružili otpor oružjem. Marko Miljanov je bio doveo vojsku, da uđe na silu, da ne čeka odluku Berlinskog kongresa. Ali, dočekali su ga  mnogo spremniji vojnici za borbu u ravnici. Lim nabujao, Kuči ne znaju da plivaju i mnogi se tu podave. Da nije bilo Miljana Vukova, koji je komandovao Vasojevićima protivnapad, tu bi se nastradalo ka' na Skadar. Pogotovo Kuči. Pokolj je bio sigurno dijelom i osveta za taj događaj nakon više od 30 godina.

ANALITIKA: Osveta nakon 34 godine?

HODŽIĆ: Crnogorci dugo pamte.

HODŽIČ: Ma kakvi genocidni pisac! Crnogorski intelektualci su napravili jedno protestno pismo Haškom tribunalu i potpisali su me, a da me ne pitaju. Rekao sam – to neka vjetar nosi, nema veze.

Sve možeš da izokreneš. Rečeno je  – daj mi bilo koju rečenicu iz nekog djela, ja ću je okrenuti protiv toga autora. Sa Njegošem su barjačili i partizani i četnici. Čovjeka moraš da posmatraš u kontekstu vremena u kojem je živio. Ja znam „Gorski vijenac“ napamet.

ANALITIKA: Očekivala bih da vam je „Luča“ bliskija, ne zbog teme, već zbog  duhovnosti toga djela. Koji vam  je omiljeni Njegošev stih?

HODŽIĆ: Što je čovjek, a mora bit čovjek? U dva stiha rečena je jedna velika filozofija.

„Luča“ mi nije bliskija, previše mi je „nebeska“. „Gorski vijenac“ je postao sastavni dio mene, pa ne mogu da napišem nijedan govor u Savezu boraca, a da ne upotrijebim Njegoša, naiđe mi spontano.

ANALITIKA: U jednom ste izlaganju u svojstvu potpredsjednika SUBNOR-a, kazali  da "niko ne može pomisliti, ni zamisliti, da se u Crnoj Gori izglasa zakon koji bi izjednačio partizane i četnike". Bilo je to u novembru 2013. Da li ostajete pri tom stavu?

HODŽIĆ: Naravno! Poklano je osam hiljada Muslimana od Pljevalja prema Foči. Kako? Ko je to radio? Kako ćeš one koji su klali, ravnogorce, četnike da izjednačiš sa Andrijom Nikolićem?

Koje mirenje? U Srbiji se i mogu miriti. Kada sam bio gost njihovoga kongresa, vrlo sam se neprijatno osjećao, jer je njihova boračka organizacija nastavak politike Slobodana Miloševića. Oni sa Republikom Srpskom održavaju veze, mi ne možemo da odemo na Sutjesku, na kojoj su krvarile crnogorske brigade.

ANALITIKA: Kako ne možete da odete?

HODŽIĆ: Zato što nam treba odobrenje od Republike Srpske! Dan prije odu delegacije iz Srbije, a mi, Hrvati, Slovenci i ostali  idemo odvojeno, dan ili dva poslije.

U Srbiji postoji nekoliko društava koja okupljaju udruženja partizana. To je ono - dođu na miting kao radnici, a odu kao Srbi. Ima i Društvo za istinu u Beogradu u kojem su zdrave snage. Ali, tamo su borci definitivno ugašeni.

ANALITIKA: CANU i DANU - jedan ste od malobrojnih članova i jedne i druge akademije, ali ste već nakon usvajanja Zakona o CANU predvidjeli da se neće tako lako implementirati. U CANU ste primljeni iz drugog pokušaja, jer ste u prvom. 2009. godine, bili odbijeni, kada je Vojo Stanić došao na skupštinu CANU samo radi vas, a tri  glasa su falila da budete izabrani  i da postanete  prvi čovjek  iz reda manjina među tadašnjih 38 akademika.

HODŽIĆ: Zakon se neće implementirati. Akademije se neće ujediniti. Šanse nema. Nije više kriva ni CANU ni DANU, kriva je crnogorska vlast koja igra na podjelama. Kao što radi sa partijama, sa svime, fingira i to ujedinjenje. Odmah nakon usvajanja Zakona, jedan pravnik mi je skrenuo pažnju da zakon ne valja  – kaže da se prime, ali ako zadovoljavaju proceduru. Kaže da ih prime kolektivno, a onda ti traže kriterijume. Žrtvovali su Dukljansku akademiju, đe su svi crnogorske orijentacije do daske, borci za Crnu Goru, za njenu kulturu. Od  30 članova DANU,  23 je dobitnika Trinaestojulske nagrade.

Što se tiče CANU, jasno mi je – to je ideološka filijala Srpske akademije nauka i umjetnosti. Što se tiče tiče DANU, mislim da su se premorili i da su razočarani i da se osjećaju poniženi.

ANALITIKA: Kako vam se čini trenutna politička situacija u Crnoj Gori?

HODŽIĆ: Nikako. Mislim da je Crna Gora u goroj situaciji nego kad smo se borili za nju. Preko crkve, institucija, partija, zajedničkiha ambasada sa Srbijom, sve vodi ka tihom posrbljavanju Crne Gore. Na jedan pametniji način dolaze do ostvarivanja projekta da smo jedan narod.  Ne treba ja da reagujem na Amfilohijeve izjave – poput one da ide svetom Nemanjinom zemljom. Dane srpske kulture otvaraju Petrom Petrovićem Njegošem!

Ne vidim neki izlaz. Na žalost, ne. Pogledajte što se čini sa resursima! Nekada se ratovalo za solila, a sad bi htjeli da ulcinjsku solanu pretvore u građevinsko zemljište!

Vidite li koja se halabuka digla oko crkve na Rumiji? I, ništa! Sve partije zloupotrebljavaju narod. Liberalni savez se potrošio kao crnogorska vojska na Skadar, a da nije bilo zastave Liberalnog saveza, ne bi bilo ni crnogorske na Ist Riveru.

Gordana BOROVIĆ