PERKOVIĆ: Tetovaža znači živjeti život po svojim pravilima

 

“Ljubav, strast, životni stil i pravac, umjetnost...” riječi su kojima 28-godišnji Podgoričanin

Nikola Perković

objašnjava motive iz kojih se ljudi tetoviraju.

Ovaj samouki majstor tetovaže, za skoro deset godina kako se bavi tim poslom, stekao je nesumnjivi ugled u svojoj branši.

Sagovornik Portala Analitika je kao dijete htio da upiše likovnu akademiju, ali je i danas zahvalan učitelju koji mu je objasnio da diploma ništa ne znači ukoliko sam sebi ne postaviš cilj. Nikola je završio srednju mašinsku školu, da bi na vrijeme uvidio da od toga "’ljeba nema".

Počeci sa “zatvorskom” mašinom od hemijske olovke: Strast za crtanjem se transformisala – shvatio je da svoj likovni talenat može iskazati i na drugom materijalu – na ljudskom tijelu. Već kao 19-godišnjak je počeo. Kupovao je specijalizovane časopise, gledao i analizirao tetovaže, “iskopavao” bitne brojeve telefona,  poručivao opremu.

-To je bilo divno vrijeme, radovao sam se kao malo dijete poklonu, kada bih išao do pošte ili autobusa da uzmem poručeni alat. I jedva bih čekao da dođem kući, da vidim što mi je stiglo, kazao je.

Od alata je u početku imao samo staru “zatvorsku” mašinu, pravljenu od hemijske olovke od koje se izvlači feder kako bi poslužio umjesto igle. Ali, imao je srce puno snage, emocija, nade da će jednog dana uspjeti. Tada je radio zmajeve, slova i tribale.

Istina, nailazio je i na razne negativne  komentare.

- Govorili su – što će ti to, možeš nekoga da zaraziš. Vremenom su se navikli. Viđeli bi da ljudi dolaze, da se vraćaju zadovoljni, pa se i njihovo mišljenje mijenjalo, priča Nikola.

Zanat pekao na drugovima: Prvu tetovažu je uradio svom drugu.

- Sjećam se da sam ga na prevaru uhvatio i istetovirao mu nekog zmaja. Zvao me je poslije nekog vremena, žali se da mu se boja makla. Kazao sam da ću doći da mu to popravim, ali da kupi pivo. Znate, više je bilo onih koji mi nijesu vjerovali, nego onih koji jesu, tako da su moji drugovi na neki način zaslužni, jer sam se na njima "učio" i pekao zanat, kaže Nikola.

Iako se trudi da ispoštuje želje, nikada ne ide protiv svojih načela.

- Ja imam svoj stil, svoj pravac. Kad bih išao protiv toga i ispunjavao svima želje, ja bih bio “šaren” i prosječan, objašnjava Nikola.

Ljudi dolaze uglavnom sa jasnim idejama što hoće. Obično su stariji od 30 godina. Donesu neku skicu “ugrubo”, neke slike sa porodičnom pričom. Ima i onih koji hoće da se tetoviraju, ali nemaju jasnu ideju.

- Oni su mi draži, jer mi vjeruju i poklanjaju slobodu, kaže Nikola i dodaje:

- Tetovaže radim uz pomoć fotografije. Fotošop me spašava, doradim fotografiju, boje, sjenke. I onda radim po tome. Ne radim ni po drugim tetovažama, jer i taj tatu majstor dok radi kiksa barem 10 odsto, pa bih i ja kiksao. Najbitnije je da se osoba ne pokaje radi napravljene tetovaže. To su obično one  posvećene partnerima. Zbog takvih se vrate nekad kao “pokisle kokoške”, i traže njhovu doradu. Ako sam u mogućnosti, izađem u susret.

Nikola u svom studiju na Kakarickoj gori radi sa 23-godišnjim bratom Markom “specijalizovanim” za slova i imena.

- Ali, nijesam kao većina majstora, koji slova i imena rade šablonski - kaže Marko,  dodajući da tetoviranje voli, ali da nije spreman da tome posveti čitav svoj život kao njegov stariji brat.

Ne radi vjerske motive: Nikola ne radi tetovaže sa vjerskim motivima, krstove, hramove, ikone, iako uočava  da se sve češće mogu vidjeti osobe sa ogromnim krstom na leđima ili manastirom na grudima, da je to postalo trend.

- Smatram da to nije vjera, zna se đe je crkva i što je ona, kategoričan je Nikola, koji ovu pojavu objašnjava time da ljudi hoće na neki način da se istaknu, ali i da prkose.

Braća Perković ispravljaju samo tetovaže urađene u vojsci ili zatvoru.

- Starijima se prašta, takvo je bilo vrijeme. Ne radimo prepravke ovih “freško unakaženih”. Trebalo je dobro da se raspitaju prije nego što se istetovraju, smatra Nikola.

Ljudi, kaže, dolaze sa raznim zahtjevima, od previše komplikovanih, do raznih “budalaština”, kada jedva čeka da taj izađe da se “kao čovjek ismije”. Izdvaja jednu djevojku koja ga je pitala da li radi 3D tetovaže. Imao je, kaže i “bezobraznih” ponuda, da tetovira na intimnim mjestima.

- Takve zahtjeve odbijam. Nije mi prijatno, ipak sam ja oženjen čovjek – kaže kroz osmijeh.

Nikola ima ćerkicu Sofiju, koja ima godinu i po. Zato je jedna od tetovaža na Nikolinom tijelu, ćerkino ime, sa cuclom.

I za tetovažu postoji “sezona”: Braća Perković kažu da je tetovažu najbolje raditi u jesen ili proljeće.

- Tetovaže se najviše rade ljeti, mada je meni draže zimi. Postoje neka pravila “održavanja” tetovaže. Zimi se mora pokriti kako se ne bi preslikala na garderobu. E sad, ukoliko se pokrije gazom, postoji opasnost da se zalijepi kada koža ispusti linfu. Ukoliko se pokrije folijom, koža moće da se upali pa preporučujemo da se drži otkrivena sat do dva poslije tetoviranja. Preporučuje se i da se “freško” tetovirani, bar 10 dana ne izlaže jakom suncu ili prašini. Znoj takođe može da izazove bubuljice i otok, precizira Nikola.

U početku su naplaćivali cijene po dimenzijama. Ali tokom rada, uvidjeli su da za dvije tetovaže dimenzija 10x10, treba različito vrijeme.

- Sada naplaćujemo po satu, složili smo se da je to fer. Ne naplaćujemo materijal, već trud i vrijeme. Za tetoviranje je potrebno mnogo vremena, pažnje i strpljenja. Za jednu sliku, potrebno je i do pet sati rada, a za to, vjerujte, treba mnogo koncentracije. Tim prije što nije dobro praviti duže ili češće pauze, koža se ohladi, pa kada hoću da nastavim, osjeća se kao da kopam ranicu koja je počela da se zamiruje, pojašnjava sagovornik Portala Analitika.

Od tetoviranja, porodica Perković može da živi solidno. Ne mogu se zaraditi neke “ludilo pare” ali, ukoliko radiš nešto što voliš, a pritom zarađuješ, to je, kako kažu, “bez promašaja”.

Što će vam tetovaža koja se ne vidi?: Marko i Nikola ne razumiju ljude koji kriju tetovaže.

- I za nas kažu  da smo se “ušarenjeli”. Neki ih kriju zbog posla, da im se ne zamjeri. Ali, što će vam tetovaža ispod pazuha? Ne kažem da je treba isticati, ali ne razumijem da se mora baš kriti. Kao – to je moja lična stvar,  ironičan je Nikola.

Ljudi obično tetoviraju, rame, ruku, nogu. Nikola ipak izdvaja podlakticu kao, njemu najdraže mjesto. Nikako ne preporučuje da se tetoviraju prsti jer tu, veli, brže blijedi i nakon kratkog vremena izgleda “staro”.

Za Nikolu je tetovaža - život po njegovim pravilima.

- Neću da se mijenjam i da se prilagođavam. Ukoliko ovdje ne mogu da radim kako hoću, da njegujem svoj stil, poći ću “preko” dok ne nađem sredinu u kojoj sam prihvaćen.  Za mene je tetoviranje život, umjetnost, kao kad pođeš do galerije da kupiš sliku.

Ljudi često pitaju kako uspije da tako dobro tetovira portrete.

- Ja ne gledam na nos kao na nos ni usta kao usta. To posmatram kao spoj linija i sjenki.  Ukoliko bih imao drugačije viđenje, moje tetovaže ne bi bile toliko stvarne.

Nekad je zadovoljan urađenim, nekada nije. Sam sebi je najveći kritičar.

- Uvijek može bolje. Najviše sam ponosan na portret jednog momka, ali i kompletno urađena leđa jednom mom drugu. Vrijeme sve mijenja, pa se nadam da će se promijeniti i mišljenje našeg donekle konzervativnog naroda, da se tetoviraju samo narkomani, zatvorenici, kriminalci..

Za sve ljubitelje tetovaža i one koji ne znaju čime bi “išarali” svoje tijelo ova dva brata poručuju:

- Dobro razmislite gdje idete. Higijena je ipak na prvom mjestu. A temu ćete već naći – pročačkajke dobro po svojim idejama. Vjerujte,  naći ćete nešto što će ispričati vašu priču i što će vas povezati sa slikom. Samo budite originalni i jedinstveni – zaključuju braća Perković.

 

B. JOKSIMOVIĆ