Ukrajina je prilično sabijena u ćošak i ona nema drugog rješenja nego da se suprostavi sada već klasičnoj agresiji Rusije na Ukrajinu, koju predśednik Rusije Vladimir Putin naziva - invazijom. Ulaskom ruskih trupa u Ukrajinu prekršene su sve norme međunarodnog pravnog poretka, ali i sporazum koji je svojevremeno postignut između ukrajinskog predśenika Leonida Kučme i ruskog predśednika Borisa Jeljcina o garancijama Rusije za teritorijalnu cjelovitost Ukrajine sa Krimom i, zauzvrat, opstanku Crnomorske flote na obalama Krima.
Pišući ranije o krizi u Ukrajini, moglo se pretpostaviti da će doći do eskalacije protesta pripadnika ruske nacije na Krimu i uz istočnu granicu Ukrajine prema Rusiji, ali je teško bilo predvidjeti reakciju Moskve, priličnu nerazumnu u svojem golom ispoljavanju vojne sile bez, čini se, pravog plana kako da se izađe iz toga.
A to je najgora situacija u kojoj i jedna i druga zemlja vuku iznuđene poteze kako ne bi pokazale slabost - približavajući se situaciji iz koje nema povratka.
Redosljed ukrajinskih gibanja: Čitaoci Portala Analitika mogli su, prateći vijesti i tekstove o Ukrajini, steći punu sliku o događanjima od 21. novembra 2013. godine pa do danas.
Od objave predśednika Viktora Janukoviča da odustaje od najavljenog potpisivanja trgovinskog sporazuma s Evropskom unijom do najave da će državu približiti Rusiji; protesta 24. novembra; upada 1. decembra protestanata u gradsku Skupštinu; ili 8 . decembra 2013. na protestu u Kijevu učestvuje čak 800.000 ljudi, najvećem skupu u Ukrajini od Narandžaste revolucije 2004. godine… Već 17. decembra 2013. godine ruski predśednik Vladimir Putin objavljuje da Moskva namjerava finansijski pomoći Ukrajini kroz kupovinu njenih državnih obveznica vrijednih 15 milijardi američkih dolara i smanjenje nabavne cijene ruskog prirodnog gasa za 30-ak odsto. Tadašnja većina u parlamentu Ukrajine 16. januara ove godine donosi paket mjera kojima, kroz zabranu javnog okupljanja, želi rastjerati preostale malobrojne protestante s kijevskih ulica.
No, 22. januara 2014. novi zakoni kojima su protesti zabranjeni - oživjeli su ulične proteste. Tokom uličnih sukoba padaju prve žrtve: 24. januara 2014. protesti se šire izvan Kijeva, demonstranti upadaju i zauzimaju zgrade regionalnih uprava u zapadnom dijelu Ukrajine da bi - nakon serije turbulentnih dešavanja - 18. februara, suprotno ranijim najavama, ukrajinski parlament obustavio proces ustavnih promjena kojima bi se ograničila ovlašćenja predśednika države.
Protesti se u Kijevu ponovno razbuktavaju, dolazi do novih žestokih sukoba, aktivisti iznova zauzimaju zgrade državnih institucija… Dio agresivnijih demonstranata napada policijski kordon u blizini parlamenta nakon čega nastaje opšti haos i dolazi do krvoprolića. 21. februara 2014. Viktor Janukovič, čelnici opozicije i šefovi diplomatije Francuske, Njemačke i Poljske potpisuju sporazum kojim je dogovoreno formiranje vlade nacionalnog jedinstva, smanjivanje predśedničkih ovlašćenja i raspisivanje prevremenih izbora do kraja godine. 22. februara 2014. protestanti upadaju i zauzimaju zgrade koje koristi predśednik. Posebnu pažnju izaziva jedna od rezidencija, koju su već prozvali muzejem korupcije. Od pozlaćenog namještaja preko golf terena i jezera pa do ogromnog drvenog broda, privatnog zoološkog vrta i kolekcije luksuznih oldtajmera. Sam Janukovič je napustio Kijev.
Krimska kriza: U parlamentu dolazi do neočekivanog preokreta. Dio zastupnika Janukovičeve stranke prelazi na stranu opozicije, koja tako dobiva većinu i odmah raspisuje prevremene izbore za 25. maj. Janukovič je opozvan sa predśedničke dužnosti.
I odmah, 27. februara 2014. situacija na Krimu eskalira. U glavnom gradu Simferopolju pojavili su se nepoznati naoružani muškarci u vojnim uniformama bez ikakvih oznaka i zauzeli regionalni parlament i druge ključne institucije. Proruska većina u parlamentu izglasava odluku o raspisivanju referenduma o statusu Krima u Ukrajini. Ne slučajno, za datum referenduma se određuje - 25. maj, isti dan kada bi u cijeloj Ukrajini trebali biti održani prevremeni izbori. Sljedstveno tome, 1. marta 2014. regionalna vlast na Krimu formalno Rusiji upućuje zahtjev za pomoć. Vladimir Putin od ruskog parlamenta traži i jednoglasno dobija odobrenje za slanje vojnih trupa u Ukrajinu – “do stabilizacije sociopolitičke situacije”.
S raznih strana svijeta stižu upozorenja i osude ruske invazije, ali, čini se, da Putina u njegovim namjerama niko ne može zaustaviti. S njim je Barak Obama proveo u telefonskom razgovoru punih sat i po, izražavajući snažno neslaganje sa potezima Rusije. Međutim, od Vašingtona nije realno za očekivati nešto više od teških riječi i eventualnih diplomatskih ili ekonomskih sankcija Rusiji kad je u pitanju konflikt u Ukrajini. Vladimir Putin je vrlo neubjedljivo izjavio kako ima pravo na invaziju na Ukrajinu radi zaštite ruskih državljana, nakon što su ruske snage zauzele Krim u kojem je ruska vojna baza Sevastopolj, ali ne ulazeći u druge dijelove Ukrajine. Takvo obrazloženje vuče simetriju sa svim pretenzijama u istoriji na tuđe teritorije i slanje vojnih snaga sa tim ciljem.
Bez ikakve želje da se poveže današnja Rusija sa nekadašnjom Hitlerovom Njemačkom, ipak se mora napomenuti: Njemačka je 1938. godine, sa istim obrazloženjem, napala Čehoslovačku. Ili, nama bliže vremenski i prostorno: Milošević je pod sličnim obrazloženjem - zaštite srpske populacije u Hrvatskoj, BIH i na Kosovu - pokretao srpske vojne, policijske i paravojne i parapolicijske jedinice. Takođe neubjedljivo zvuče Putinove riječi, upućene Angeli Merkel, da ruskim građanima prijeti opasnost od ultranacionalista. Pritom, nijednom nije to postavio kao zvaničan zahtjev ili ultimatum ukrajinskim vlastima prije invazije. Dobra strana razgovora Merkelove i Putina je saglasnost da će Rusija i Njemačka nastaviti bilateralne i multiralne konsultacije kako bi doveli do normalizacije situacije.
Jan Trejnor
Priča o dva scenarija: Urednik za Evropu britanskog Guardiana, Jan Trejnor, vjeruje kako su moguća samo dva scenarija u Ukrajini: gruzijski ili jugoslovenski.
U slučaju gruzijskog scenarija - što je najpozitivniji mogući scenario - Putin bi nedelju dana postavio svoje trupe, osiguravajući novu situaciju na terenu, a potom bi se uključio u pregovore o budućnosti Ukrajine i Krima sa neupitne pozicije jačega. Jugoslovenski scenario bar nama nije potrebno objašnjavati, kao ni razorne posljedice i ogromne žrtve I stradanja.
Opcije Baraka Obame su ograničene. Američki predsjednik bi mogao da otkaže svoje učešće u sastanku grupe G8 u Sočiju u junu i da prekine sve pregovore o potencijalnom trgovinskom sporazumu. No, Putina nije uplašilo upozorenje sa Zapada jer je dobio podršku gornjeg doma ruskog parlamenta za invaziju, i to ne samo na Krim, već, potencijalno i cijelu Ukrajinu. Mada je Obama pokušao da ubjedi Putina da se pristupi međunarodnoj medijaciji - uz posmatrače koji bi garantovali prava ruskoj populaciji - malo je vjerovatno da je to uzok invazije Ukrajine.
Prije će biti da Putin smatra vitalnim nacionalnim interesom zadržavanjem Ukrajine u ruskoj sferi uticaja, te je spreman, zbog tog političkog cilja, na prilično veliki rizik. Osim toga, Putin ne doživljava ozbiljno Obamina upozorenja i siguran je da Obama neće učiniti ništa drastično, u vojnom smislu.
Zapad bez strategije: Valja čekivati da Putin ipak neće krenuti putem okupacije Ukrajine zbog očekivanog otpora ukrajinske vojske i ulaska u rat protiv “bratskog naroda”.
Na drugoj strani, Zapad doživljava ukrajinsku krizu kao veliki bezbjedonosni rizik, ali nije spreman na vojno angažovanje. Takođe je nezamislivo učlanjenje Ukrajine u NATO “po ubrzanom postupku”. Zato je logično očekivati da će Zapad pribjeći diplomatskim mjerama u pokušaju da izoluje Rusiju u međunarodnoj zajednici. Preostalih sedam članica G8 bi mogli otkazati učešće na samitu u Sočiju (Velika Britanija je to već uradila), a američki Kongres bi mogao proširiti primjenu tzv. Zakona Magnicki na Putina i njegove saveznike u Kremlju (Zakon Magnicki je zabrana ulaska u zemlju za ruske državljane umješane u kršenje ljudskih prava za vize i imovinu). Takođe bi mogli uvesti trgovačke sankcije za ruske banke.
Problem za zapadne sile je i ograničeni domet Ujedinjenih nacija: rezolucije UN ne bi imale nikakvog efekta jer bi Rusija na njih, sasvim sigurno, stavila veto. Zato se Vladimir Putin u velikoj mjeri oslanja na uvjerenje da je Zapad više zabrinut za dotok ruske nafte i ruskog gasa nego li za cjelovitost Ukrajine i Evrope.
Timoti Snajder iz Kyiw Posta iznosi mišljenje da EU ima jake adute u rukama jer bogati Rusi drže svoj novac po evropskim bankama, što – kako on smatra - čini ruski ekonomski poredak ranjivim. Restrikcije u vizama, zabrane putovanja i zamrzavanje sredstava moglo bi da zabrine Ruse i navede na razmišljanje. Procjene mnogih analitičara su da će Rusija dugoročno trpjeti velike posljedice invazije, imajući u vidu da kroz Ukrajinu vodi većina suvozemnih puteva ka Evropi, da kroz Ukrajinu prolaze ruski gasovodi, a nije zanemarljiva šteta ni u trgovinskim odnosima sa svijetom, bankarske blokade i nepovjerenja koje će neminovno pratiti sve poteze Rusije.
Ekonomske posljedice: Dobro obaviješteni Blumberg predviđa da će na međunarodnom tržištu - kao direktna posljedica zaoštravanja situacije na Krimu i u Ukrajini - doći do jačanja jena i dolara, da će rublja neminovno izgubiti na vrijednosti a da će cijena zlata rasti sa trajanjem krize. Jen je već porastao za 0,4%, na 101,39, a dolar je dostigao najveću vrijednost od 6. februara do danas.
Međunarodni institut za strateške studije iz Londona iznosi podatak da Ukrajina ima 129.950 vojnika, dok je Rusija u zapadnoj vojnoj oblasti u petak mobilisala 150.000 vojnika u takozvanoj planskoj vježbi. Prema ocjeni ruskog analitičara Dimitrija Gotenburga iz Centra za pomorske analize, koji je dio CAN Korporacije, ukoliko se Rusi zadrže samo na Krimu, Ukrajina će moguće popustiti, ali ako Rusija bude krenula na ostatak Ukrajine oni će se boriti čak i ako znaju da će izgubiti rat.
Predistorija sukobljavljanja oko Krima: Kako bi problem Krima rasvijetlili iz svih uglova bilo bi dobro posvetiti pažnju istoriji prostora Krima i predistoriji najnovijih sukoba kao mogućem pronalaženju uzroka sadašnje situacije sa opasnim opcijama. Sukobi Rusije i Ukrajine oko Krima nijesu od juče.
Početkom devedesetih poseban politički izazov za nezavisnu Ukrajinu predstavljala je velika ruska manjina u istočnoj i južnoj Ukrajini koja je tada brojala oko 10 miliona ljudi te poluostrvo Krim i Crnomorska vojna flota, koji su desetinama godina bili u središtu rusifikacijske politike. Krim je do danas ostao poligon neskrivenih sudara triju naroda koji su se našli na krimskom prostoru u istorijskim previranjima novijeg razdoblja. Ukrajinci, Tatari i Rusi insistirali su na svome pravu, što je do danas obilježilo sudbinu poluostrva, kao svojevrsnog trougla etničkih i geopolitičkih sukoba.
Ukrajinski istoričari tvrde da teritorijalno i istorijski Krim neupitno pripada Ukrajini. Prema njima, srednjovjekovna ukrajinska država Kijevska Rus' suvereno je vladala tim prostorom već od 989. godine, kada je kijevski knez Volodimir Veliki prisvojio grčku koloniju Hersones, đe je ujedno i kršten, sve do XII stoljeća kada je Tmutorokanija bila u sklopu velike Kijevske Imperije. Udar na srednjovjekovnu Kijevsku Imperiju izvršili su Tatari (Mongoli), kada je Zlatna Horda u XIII stoljeću zauzela Krim. Raspadom Mongolske imperije onđe se zadržao manji dio tatarskog naroda i Krimsko Kanstvo – neprestana opasnost za ukrajinsku stepu.
Ukrajinski kozaci su krajem XV stoljeća prvi poveli rat protiv Tatara i Turaka, a u XVII stoljeću su im se priključili Rusi. Prema svjedočenju turskog istoričara Evlije Čelebije, 1667. godine na Krimu je živjelo 1.120.000 stanovnika od kojih Tatara 180.000, a Ukrajinaca 920.000. Rusifikacijom Ukrajine i planskim naseljavanjem etničkih Rusa u Ruskoj imperiji tokom XIX stoljeća započela je ozbiljna izmjena etničke slike Krima.
Rusifikacija Krima: U razdoblju između 1917. i 1919. Krim je vraćen Ukrajini, no nakon toga boljševizam je ubrzo obnovio šovinističku politiku, prikrivenu propagandom proleterskog internacionalizma. Staljin je nakon Drugog svjetskog rata izvršio korjenitu etničku čistku iselivši gotovo sve Tatare i doselivši novo rusko stanovništvo, koje je u konačnom stvorilo natpolovičnu većinu na poluostrvu. Krim su nakon Drugog svjetskog rata - uz podršku rusifikacijske politike - kolonizovali uglavnom ruski vojni i politički penzioneri. Sovjetski političar Nikita Hruščov je, uz saglasnost ruske Vlade, riješio 1954. da priključi Krim Ukrajini. Mnogi tu činjenicu znaju, a da nikada nijesu ulazili u razloge tog čina.
Pitanje Krima posebno je bilo aktuelno i tokom 1991. i 1992. godine, kada su mnogi ruski političari dovodili u pitanje legalnost ukrajinske kontrole nad poluostrvom, upravo zbog toga što je Krim teritorijalno “dekretom” dodijeljen Ukrajini za vrijeme vladavine Nikite Hruščova. Uspjeli su 1991. osigurati odluku parlamenta o formiranju Krimske Sovjetske Autonomne Republike u sastavu Ukrajine. Formirana krimska vlada u svojim prvim akcijama potpuno je zaustavila širenje ukrajinskih masmedija na poluostrvu. Najveća pravna opasnost ukrajinskoj cjelovitosti zaprijetila je 1992. godine. Ohrabreni podrškom i politikom iz Moskve koja je nastojala poništiti teritorijalni transfer iz 1954. godine.
Ruski separatisti u krimskom parlamentu izglasali su 1992. godine Deklaraciju o nezavisnosti, koja je ubrzo poništena. Rusko otvaranje pitanja vezanog za teritorijalnu cjelovitost Ukrajine i statusa autonomije Krima nije moglo u to vrijeme zaobići i pitanja cjelovitosti Ruske Federacije, odnosno same Rusije koja je nakon osamostaljenja obuhvatila i neke istorijski ukrajinske zemlje (Starodubska regija u Černigivskoj oblasti koja je sve do 1918. godine bila u sastavu Ukrajine, zatim Kurska i Voroneška oblast, istočno od ukrajinskih oblasti Sumi, Harkiv i Luhanjsk, Taganroška regija ruske Rostovske oblasti).
Samo u sklopu Taganroške regije, zajedno s Kubanjskom regijom smještenom uz Azovsko more, živi više od dva miliona etničkih Ukrajinaca. Predśednik Ukrajine Kravčuk i ruski predśednik Jeljcin su se u ljeto 1992. godine dogovorili za smirivanje nastalih tenzija potpisivanjem novog sporazuma u kojemu će Rusija i Ukrajina imati zajedničku kontrolu nad Crnomorskom flotom u sljedeće tri godine, a vlasništvo će se odrediti kasnije.
U junu 1997. Kučma i ruski predśednik Jeljcin potpisali su novi prijateljski sporazum, kojim je priznat ukrajinski teritorijalni integritet, a Crnomorska flota je raspodijeljena i zadržana kroz duži period na istom ukrajinskom položaju. Djelovalo je kao dugoročno rješenje. Sada se, očito, mnogo toga vraća na početak.
Slobodan JOVANOVIĆ
