Direktorica Udruženja mladih sa hendikepom Crne Gore (UMHCG) Marina Vujačić ocjenjuje da za pet godina od usvajanja Zakona o uređenju prostora i izgradnji objekata gotovo ništa nije učinjeno da se objekti državnih institucija, društvenih ustanova i organizacija prilagode potrebama osoba sa invaliditetom i da je to bio osnovni razlog što je Udruženje odlučilo da podrži sve svoje članove koji podnesu tužbe zbog diskriminacije.
- Za pet godina od kada je donesen Zakon o uređenju prostora i izgradnji objekata do isteka roka koji je propisan – nije, apsolutno ništa, učinjeno. To se posebno odnosi na prilagođavanje objekata koji su već sagrađeni i koji je trebalo da budu rekonstruisani. Ministarstvo održivog razvoja i turizma bilo je protiv produženja roka koji je propisan Zakonom i koji je mijenjan u toku 2013. godine i to nam je bio jasan znak da su čak i u Ministarstvu svjesni činjenice da je urađeno veoma malo ili gotovo ništa. Smatramo da Ministarstvo za ovih pet godina nije učinilo mnogo na promociji i monitoringu samog Zakona. Ni inspekcije nisu radile svoj dio posla s obzirom na to da im je u nadležnosti i monitoring sprovođenja i Zakona o zabrani diskriminacije i – posebno kada je u pitanju izdavanje građevinskih i upotrebnih dozvola za objekte koji su u izgradnji, kazala je Vujačić za Portal Analitika, naglašavajući da je neophodno da se sprovodi nadzor.
- Iz Ministarstva i iz inspekcije nam je rečeno da se na teren ne ide, već da se samo gleda dokumentacija. Smatramo da je neophodno da inspektori izlaze na teren kako bi se sankcionisali svi koji ne poštuju Zakon. Pomenuto Ministarstvo je u izvještajima navelo da nema precizne podatke o broju objekata koji nijesu ispoštovali zakon kao ni izrečenih sankcija protiv javnih ustanova. Zbog svega navedenog, u toku 2013. godine, u Udruženju smo donijeli odluku da podržimo sve naše članove koji su odlučili da podnesu tužbe, ističe Vujačić.
ANALITIKA: Zašto je Skupština Crne Gore ustanova protiv koje ste podnijeli prvu tužbu u toku 2013. godine?
VUJAČIĆ: U suštini, odlučili smo da podnesemo tužbu protiv svake ustanove koja nije poštovala zakonske norme, svaku ustanovu u koju budemo htjeli da uđemo a ne budemo mogli da ostvarimo prava ili naiđemo na diskriminaciju. Skupština Crne Gore je prva državna institucija protiv koji je pokrenuta tužba jer se u Skupštini desilo najviše slučajeva diskriminacije u 2013. godini. Bilo je diskriminacije i u drugim objektima i gdje god nije bilo saradnje od strane tog organa pokrenuta je ili će biti pokrenuta tužba.
U nekim slučajevima, u kojima je bilo diskriminacije, dobili smo makar zvanično izvinjenje. Iako izvinjenje ne poništava diskriminaciju, na neki način pokazuje da su ljudi iz tih organa ili institucija shvatili diskriminaciju, te zbog toga nismo pokrenuli tužbu.
U toku mjeseca pokrenućemo i postupak protiv jedne crnogorske banke. I ona će biti pokazatelj i institucijama i bankama da moraju poštovati zakone. Ovo nije samo simboličan čin.
Tokom 2013. godine, zajedno sa Ministarstvom za održivi razvoj i turizam, imali smo sastanak sa svim objektima u kojima se posluje i putem šaltera. Na tom sastanku je bilo i predstavnika crnogorskih banaka. Ipak, nisu banke izabrane zbog našeg hira, već zato što smatramo da svaka institucija i ustanova treba da poštuje zakon. Iako je, u ovom slučaju, u pitanju jedna stepenica - ona predstavlja veliki problem za osobu koja koristi kolica. Znate, u smislu prilagođavanja i obaveze da se ispoštuje zakon, to apsolutno nije - ni finansijski, ni vremenski – tako zahtjevan proces.
ANALITIKA: Koliko košta izrada rampe ili ugradnja lifta koji su neophodni kako bi osoba koja koristi kolica mogla da pristupi jednom objektu?
VUJAČIĆ: Zavisi od objekta i konstrukcije, ali i od načina prilagođavanja samog objekta. Kose betonske rampe apsolutno nijesu skupe i zato priča o finasijama ne može biti opravdanje za nepoštovanje zakona. I zaista, bilo koji razlog koji se koristi kao opravdanje za nepoštovanje zakona ili onemogućavanje uživanje ljudskih prava je potpuno bizaran i neozbiljan. Ljudska prava su univerzalna i iz tog razloga je neozbiljno govoriti da ne postoje dovoljna finansijska sredstva onda kada je potrebno da ih osobe sa invaliditetom ostvare. Uživanje ovih prava ne smije da zavisi od finansijske moći države i toga mora biti svjestan svaki pojedinac, ali i društvo u cjelini.
Za betonske rampe nijesu potrebna velika finansijska izdvajanja jer se one kreću od 500 € do nekoliko hiljada eura, ali, kao što sam već navela, cijena zavisi od dužine rampe, tj. od visine prepreke koju treba prevazići.
Kada su u pitanju podizne platforme, koje se ugrađuju kada se prepreke ne mogu prevazići rampom, njihova cijena se kreće do 15.000 eura. Liftovi su naravno skuplji, ali oni se svakako ugrađuju u objektima. Ukoliko je već predviđena njihova instalacija, nije nikakav dodatni trošak adaptacija lifta osobama sa invaliditetom. Treba samo obratiti pažnju na standarde koji su važeći kada su u pitanju prava osoba sa invaliditetom. Mi ne zahtijevamo panormaske liftove koji su izuzetno skupi.
Moram pomenuti Novi studentski dom gdje smo tražili da se na ulazu ugradi kosa rampa a ne stepenišni lift. Rješenja poput stepenišnog lifta su često pogrešna jer zahtijevaju obuku za rukovanje, ali i skupe popravke ukoliko dođe do nekog kvara. Stepenišni lift u Novom domu smatramo neadekvatnim jer je potrošeno više novca nego što bi bilo utrošeno rješenjem koje smo ponudili. Gdje god su moguće kose rampe, predlažemo njih jer su prije svega mnogo sigurnije i adekvatnije za kretanje, ali i omogućavaju samostalno kretanje jer nije potrebna reakcija onog ko je zadužen za lift.
ANALITIKA: Do sada smo govorili o osobama koja koriste kolica. Šta je sa licima sa oštećenim vidom ili sluhom, da li i oni nailaze na objekte neprilagođene njihovom invaliditetu?
VUJAČIĆ: Opet ću navesti Novi studentski dom. Apsolutno je neprihvatljivo da se naknadno u liftu ugrađuju Brajeve oznake s obzirom da to zaista nijesu skupa investicija. Takođe, u novim stambenim i poslovnim objektima sve češće su ugrađuju senzorne tipke u liftovima a ne reljefne ili Brajeve oznake koje omogućavaju korišćenje lifta osobama sa oštećenim vidom. Gdje god su senzorne tipke, osobe sa oštećenim vidom ih ne mogu koristiti i to je nešto na šta mi stalno ukazujem.
Sada imamo obećanje da će se na ove stvari obratiti pažnja kada se bude gradila Sportska hala Univerziteta Crne Gore. To će biti drugi objekat u Crnoj Gori koji će imati, ne samo Brajeve tipke u liftu, već i taktilna obilježja odnosno taktilne trake vodilje. To za sada ima jedino Pravni fakultet u Podgorici. U suštini, malo se razmišlja o ovim stvarima, jer se uglavnom - kada se pominje pristupačnost objektima - misli na osobe koje koriste kolica ili se otežano kreću, a ne i o osobama oštećenog vida ili sluha. U pitanju je isti nivo samo što je nekako vidljivija diskriminacija korisnika kolica i osoba koje se otežano kreću jer je ona češća, svakodnevna. Osobe oštećenog vida ili sluha će se lakše snaći uz nečiju pomoć, dok za korisnike kolica nekoliko stepenica predstavlja nepremostivu prepreku.
ANALITIKA: Ako bi morali da izdvojite institucije koje bi hitno trebalo da prilagode svoje objekte osobama sa inavliditetom - koje bi to bile?
VUJAČIĆ: Teško je govoriti o prioritetima s obzirom na to da - u onom trenutku kada neka osoba sa invaliditetom treba da posjeti objekat - on je za nju tada najprioritetniji. No, ako razmišljamo o tome ko je donio zakon i koje su institucije koje moraju prve da ispoštuju i pozovu druge na odgovornost – onda su to organi državne uprave. Veći dio ministarstava još uvijek nije pristupačan, još uvijek nijesu prilagodili zgrade u kojima se nalaze osobama sa invaliditetom. Smatram da Vlada treba da pozove sve da se prilagode. Dosta je vremena prošlo i situacija je jako ozbiljna. Ne mogu se tražiti opravdanja, zaista smatram da državni organi treba da budu uzor drugima, treba da pokažu da se može omogućiti osobama sa invaliditetom da uživaju svoja prava. Treba da budu i podrška drugima koji se odluče da prilagode svoje objekte, a koji su „manje odgovorni da to učine“.
ANALITIKA: Kakvo je iskustvo sa prilagođavanjem objekata i radnih mjesta za osobe sa invalidititetom, samim tim i njihovog lakšeg zapošljavanja?
VUJAČIĆ: Što se tiče zapošljavanja osoba sa invaliditetom, smatramo da dio problema leži u Zakonu o zapošljavanju i profesionalnoj rehabilitaciji. Takođe, imamo zamjerke i na djelove Zakona koji se tiču procedura – pravnih mogućnosti i tehničkih ograničenja koji onemogućavaju ostvarivanje tih prava.
U razgovorima sa poslodavcima nijesmo naišli na nekoga ko će reći – meni ne treba osoba sa invaliditetom i nijesam spreman na to. U Zakonu je definisano prilagođavanje radnog mjesta kao jedna od mogućnosti čije finansiranje ide iz Fonda za profesionalnu rehabilitaciju i zapošljavanje lica sa invaliditetom. Smatram da tu opciju sami poslodavci koji se odluče da zaposle lice sa invaliditetom treba da forsiraju. Poslodavci treba da zahtijevaju beneficije koje su propisane Zakonom koji nudi mogućnost opreme radnog mjesta u tehničkom i tehnološkom smislu. Poslodavac nije izložen troškovima – da osobi sa invaliditetom obezbijedi potrebnu infastrukturu. Takođe Zakon nudi i mogućnost asistenta u radu.
ANALITIKA: Gdje onda postoji problem?
VUJAČIĆ: U suštini mi nailazimo na tehničke, pa i pravne probleme, nadležnost se redovno prebacuje sa Ministarstva rada i socijalnog staranja na Zavod za zapošljavanje Crne Gore, pa onda na Ministarstvo finansija... Ministarstvo finansija je „dežurna adresa“ kada je u pitanju Fond i trošenje sredstava uplaćenih na račun Fonda.
Komplikovano je to. Recimo, imali smo situaciju da zahtjev koji smo uputili na adresu Minstarstva za rad i socijalno staranje, koje je predložilo Zakon i koje je dužno za njegovo implementaciju i monitoring, bude proslijeđen na ZZZCG. Onda se ta instistucija proglasi nenadležnim organom, ali ne proslijedi zahtjev nadležnom organu – Ministarstvu finansija. To se posebno dešava kada se radi o Fondu, ali i kada su u pitanju druge mjere zapošljavanja i profesionalne rehabilitacije – što je aktuelno od 2013.
Ranije je oprema radnog mjesta išla tako što je poslodavac popunjavao zahtjev za opremanje radnog mjesta i dostavljao specifikaciju. Iznos koji se kretao oko 2.500 eura uglavnom je odobravan. Poslodavac je bio dužan da traži više ponuda a zatim zahtjev uputi Savjetu Fonda za profesionalnu rehabilitaciju onu koja je najpovoljnija i koja ispunjava potrebe osobe koja će biti zapošljena. Nakon odobravanja zahtjeva, poslodavcu su uplaćivana sredstva koja su morala biti utrošena za prilagođavanje i opremu radnog mjesta. Sada je potrebno da se poslodavac obrati lokalnom Birou rada kako bi radni tehnolog i drugi stručnjaci dali mišljenje o potrebama opremanja radnog mjesta, radnog asistenta... Sada sve duže traje i tehnički je zahtjevnije.
ANALITIKA: Koliko osobe sa invaliditetom koriste mogućnost zapošljavanja?
VUJAČIĆ: Do polovine 2013. godine , da bi ostvarile pravo iz oblasti socijalne zaštite, osobe s invaliditetom su proglašavanje nesposobnima za samostalan život i rad, dakle korišćenje jednog prava je bilo ograničeno drugim. Same osobe sa invaliditetom se i dalje plaše da će izgubiti ta prava. U sistemu je to bilo pogrešno postavljeno i nije trebalo jedna prava ograničiti drugim pravima. Osobe sa invaliditetom su zbog toga uplašene, prvo pitaju da li će izgubiti nešto što smatraju da im je sigurno. Nekada se plaše da će izgubiti i ona 33 eura sa Biroa rada za nezaposlena lica, a da ne govorimo o nekim većim iznosima.
Ovo je potpuno apsurdno, ali je razumljivo s obzirom na to da su osobe sa invaliditetom godinama u jednom sistemu i da se plaše svake promjene, makar ona bila i promjena na bolje. Jednostavno ne osjećaju sigurnost, u stvari se plaše se da će brzo izgubiti zaposlenje a u međuvremenu ostati bez onih ranijih naknada. Potrebno i mnogo vremena da se osobe sa invaliditetom osvijeste i same shvate da je mnogo bolje da same rade. Mnogo bolje je da budu aktivne nego da samo pasivno uživaju prava koja im neće omogućiti aktivnost i samostalan život.
ANALITIKA: Da li po Vašem mišljenju naše društvo još uvijek getoizira osobe sa invaliditetom?
VUJAČIĆ: Problem je što teško možemo naići na većinu ljudi koji shvataju zašto su bitna ljudska prava osoba sa invaliditetom. Često nailazimo na komentar – „Pa šta vi više tražite?“, pri čemu se uglavnom navodi pravo koje se koristi i koje je materijalne prirode. Nikome nije jasno zašto je bitno pitanje poštovanja prava a ne nešto „što ćemo mi dobiti od države“. Nije riječ o dobijanju nečega već o stvaranju mogućnosti za uživanje nekog prava i davanje istih startnih pozicija bilo kojoj osobi sa invaliditetom. Naravno, od osobe zavisi u kojoj mjeri će korisitii neko pravo i u kojoj će se mjeri razvijati i šta će raditi. Mislim da čak i one osobe sa invaliditetom koje su uspjele da se izvuku iz te getoiziranosti i pasivnosti nijesu najbolje shvaćene i one ne nailaze na potpuno razumijevanje od strane društva. Teško ćemo doći do stepena kada će se shvatiti da se "invaliditet mora izbrisati iz nečije glave" – shvatanja nekog i odnosa prema nekom jer taj neko misli samo na invaliditet, a ne doživljavanje njega kao ljudskog bića – kao bilo kog drugog ustvari.
ANALITIKA: Kako možemo, sa pozicije pojedinca ali i društva, doprinijeti boljoj integraciji osoba sa invaliditetom?
VUJAČIĆ: Praksa UMHCG je da nas djeca najbolje razumiju i sa njima nikada nemamo problem. Ako i urade nešto pogrešno, onda je to iz nerazumijevanja, neznanja ili jednostavno iz onoga što su neke navike roditelja preslikane u njima. Mislim da je taj uzrast najadekvatniji da se mijenja pojedinac a potom i društvo.
Posebno treba obratiti pažnju na korišćenje prihvatljivih termina. Dešava se da nam na radionicama u školama i na fakultetima sami đaci i studenti kažu da posebne potrebe nisu adekvatan termin i da ne razumiju zašto se koristi. Ipak, taj termin im je nametnut od strane obrazovnog sistema. Tako je i sa svim ostalim terminima. Bilo koji pojedinac može naučiti da koristi termin za koji mu mi kažemo da je adekvatan - dovoljno je da pita osobu sa invaliditetom kako želi da joj se obrati.
Za sadašnji stepen društva – najadekvatniji je termin osoba sa invaliditetom. Ne znam kako će to biti za deset godina, možda će same osobe sa invaliditetom tražiti neki drugi termin, sve to zavisi od razvoja društva, ali i od samog pokreta osoba sa invaliditetom koji diktira sam pristup. Prosto moramo biti spremni na to da se nešto mijenja i ne možemo se pozivati na nešto što je bilo prije petnaest, deset ili pet godina. Moramo biti svjesni da promjene mogu da donesu napredak. Ono što kao društvo možemo učiniti jeste da se osobe više konsultuju i da se pitaju više kada se konkretno o njima odlučuje. Potrebno je vrijeme za to i mi to razumijemo.
ANALITIKA: Koji to termini nisu prihvatljivi za osobe sa invaliditetom i zašto? Koji termini su pravilni i koje bi trebalo da koristimo?
VUJAČIĆ: Mi u Udruženju trenutno koristimo samo osoba ili lice sa invaliditetom, u zavisnosti od tematike. Termin osoba sa hendikepom nije neispravan, ali predstavlja mnogo šiti pojam. Naravno da su uvrjedljivi termini koji imaju riječ invalid i invalidno lice koji se često koriste u pravu. Još uvijek ih na žalost imamo dosta zastupljenih u crnogorskim zakonima i to treba mijenjati.
Od zakona i politika upravo zavisi korišćenje terminologije. Posebno u oblasti zdravlja imamo termine koji su neprihvatljivi poput hendikepirano lice, ometen u razvoju i sl. Ovi pojmovi vrijeđaju a neki od njih nisu jasni ni u smislu objašnjenja.
Treba sužavati krug termina i akcenat mora biti na osobi i njenoj individualnosti - onome što ona pored svoje ličnosti posjeduje, a ne je automatski označavati kroz invaliditet i u prvi plan isticati invaliditet. Ne treba nekorektnim terminima ukazivati na nečiju nesposobnost ili neku drugu osobinu koja i ne proističe iz invaliditeta.
Kristina ĆETKOVIĆ
