Koliko se rukopisnih knjiga nastalih u crnogorskim manastiraima danas čuva u muzejima u Beču, Berlinu, ili Moskvi? Gdje su sve završili eksponati sa antičke Duklje i budvanskog grada mrtvih, oliko knjiga iz štamparije Crnojevića ima širom Evrope? Što se sve događalo sa kulturnim nasljeđem u doba austrougarske okupacije, ili italijanske i njemačke, za vrijeme Drugog svjetskog rata?
Mnogo pitanja na koja još nemamo pravi odgovor. Istorija je prepuna otuđivanja kulturnog nasljeđa, to je usud i velikih, a kamoli malih naroda, i kako je lijepo primijetio jedan istraživač, „otimanje i trgovina umjetninama nikad ne prestaje, jer je previše unosna da bi je „trgovci tako lako napustili“.Poznato je da Grčka decenijama od Engleske traži da joj vrati djelove friza sa Partenona, još je to pitanje otvoreno, a Njemačka otvara Centar za izgubljena kulturna dobra u koji će svake godine ulagati – više od 20 miliona eura. Sve je podstakao slučaj „Gurlit“, kada je u stanu Korneliusa Gurlita pronađena izuzetno vrijedna zbirka slika impresionista, za koje se sumnja da su ih pokrali nacisti.
Crnoj Gori tek predstoji da krene u često dug i mukotrpan proces vraćanja kulturnih dobara razasutih po raznim krajevma svijeta. A, kako kažu sagovornici Portala Analitika, prije svega je važno da znamo što imamo, kako bi ga uopšte mogli tražiti.
Da pitanje otuđenja baštine nije lak posao, tim prije što nijedna relevantna državna institucija do sada nije temeljno istražila našu baštinu van granica Crne Gore, potvrđuje za Portal Analitika istoričar umjetnosti Aleksandar Čilikov. Kaže da se decenijama, pa i vjekovima, mislililo da je sačuvano samo desetak primjeraka iz štamparije Crnojevića da bi u skorašnjem istraživanju ruski ekspert Nemirovski otkrio – više od sto ovih knjiga širom Evrope!“Posebno važna, krajnje stručna i upozoravajuća istraživanja o našoj otuđenoj baštini uradio je arheolog Stanko Roganović, koji je rezultate saopštio u više tekstova objavljenih u časopisu Matica i u posebnoj publikaciji”, kaže Čilikov.
Upitan da prokomentariše jedan stari zahtjev za vraćanje eksponata - koji je Narodni muzej prije dvadesetak godina uputio Austriji - naš sagovornik ističe da su Austrijanci izašli u susret samo na osnovu precizne dokumentacije i vratili djela manjeg spomeničkog značaja.
“Koliko mi je poznato, za gotovo četiri decenije koliko se bavim kulturnim nasljeđem, slični zahtjevi nijesu upućivani. Posebno me to čudi kada je u pitanju otuđenje niza eksponata iz cetinjskog Dvora koji se danas nalaze kod porodice Savoja. Riječ je o fondu umjetnina koje je knez Pavle nakon izbijanja Drugog svjetskog rata predao italijanskoj kraljici Jeleni. O njima je iscrpnu studiju davno objavio akademik Dimo Vujović u jednom od brojeva Istorijskih zapisa”, podsjeća Čilikov.
Prema njegovim riječima, dragocjen fond starih iluminiranih rukopisnih knjiga rasut je po Evropi, a, kako naglašava, jednu od glavnih uloga u tome odigrali su - Vuk Popović i Vuk Vrčević, koji su ih tokom 19.vijeka upućivali Vuku Karadžiću u Beč. Naš sagovornik navodi i primjer rasprodaje eksponata iz Dvora kralja Nikole koja se dogodila u Zagrebu nakon pada Crne Gore, te talijansku poharu Dvora u Drugom svjetskom ratu.
Vukova prodaja rukopisnih knjiga: Arheolog Predrag Malbaša takođe ističe da je značajan broj rukopisinh knjiga koje krase biblioteke u Berlinu, Beču, Moskvi ili Petrovgradu, Vuk Karadžić sakupio i iz Crne Gore.
“U ovim bibliotekama uredno se čuvaju i potvrde o njihovoj kupovini. O kojoj se "količini" knjiga radi, slikovito govori podatak da je Vuk Karadžić samo od oktobra 1846. do marta 1854. godine, ruskom profesoru i kolekcionaru Mihailu Pogodinu prodao starih knjiga za oko 9.430 rubalja. U pošiljci od 22. juna 1847. godine Vuk je između ostalih knjiga poslao: Triod posni (Venecija, 1561), Pentikostar (Venecija, 1561), Psaltir (Cetinje, 1495), za koje Pogodin kaže da su prekrasne, a za dva zbornika (Venecija, 1538. i 1563), Triod posni (Venecija, 1551) i Psaltir (Venecija, 1638) da su odlično očuvane, podsjeća Malbaša.On naglašava da se iz Pogodinovog pisma od 30. januara 1848. godine može vidjeti da je količina knjiga koje je Vuk poslao bila znatna.
“Pogodin javlja Vuku da u svojoj biblioteci ima već po nekoliko primjeraka iste knjige i kaže: ''Za sljedeće knjige, od kojih ste Vi meni poslali po pet i više primjeraka, Oktoih (1537), Minej (1538), Služabnik (1554), Triod (1561), Triod cvjetni (1563), Molitvenik ili Trebnik (1570), ja mogu ubuduće dati samo 35, odnosno 20 rubalja,” objašnjava razmjere trgovine starim knjigama Malbaša.
“Ne ulazeći u meritum, da li je Vuk Karadžić, sakupljao, sačuvao, otuđivao ili samo prodavao stare štampane i rukopisne knjige sa prostora Crne Gore, one su ostale sačuvane i spašene i stoga mislim da je važno da budu popisane i uvrštene u korpus crnogorskog kulturnog nasljeđa, jer što nije nečije - to je po prirodi stvari svačije”, kaže sagovornik Portala Analitika.
Otuđivanje 4640 predmeta: Da je iz Crne Gore otuđen veliki dio kulturnog nasljeđa najslikovitije govori podatak do kojeg se došlo zahvaljujući poslaničkom pitanju Gojka Kilibarde u crnogorskoj Skupštini 1987. godine.
Tako, kaže Malbaša, saznajemo da je samo iz Muzeja Cetinje otuđeno čak 4640 predmeta, čija se vrijednost nije mogla utvrditi zbog nepostojanja dokumentacije! Najveći dio predmeta otuđen je u vremenu okupacije austrougarske vlasti, zatim u periodu kraljevine Jugoslavije, a dio predmeta nestao je tokom italijanske okupacije, ali i nakon oslobođenja. Tada je dio predmeta ustupan na revers državnim organima, ili čak i poklanjan značajnim domaćim i stranim ličnostima tog vremena.
Kada je u pitanju pravni problem, otuđivanje kulturnog dobra u terminima Evropske unije znači da je ono premješteno iz neke zemlje - kršenjem njenih propisa o zaštiti nacionalnog blaga. Malbaša pojašnjava da to znači da svi predmeti od istorijske i umjetničke vrijednosti, odnešeni iz neke zemlje prije nego što je ona uspostavila svoj sistem zaštite kulturnih dobara, ne smatraju se protivpravno prenešenim, pa ne postoji obaveza povratka u zemlju porijeka. Porijeklo ovakvih predmeta, kaže, uglavnom nije sporno, ali svojina je nešto sasvim drugo i ona se dokazuje samo po osnovu prava, a ne nikako po osnovu pravičnosti.
Sagovornici Portala Analitika ističu da razmjere otuđivanja crnogorskog nacionalnog blaga danas nije moguće ni približno odrediti i zbog toga je neophodno uraditi bazu podataka o spomeničkom blagu van naših granica.
“U realizaciji ovog posla od velike koristi trebali bi da budu i sporazumi o kulturnoj saradnji koje je Crna Gora potpisala sa preko dvadeset država. Ovi sporazumi predstavljaju osnovu preko koje se ostvaruje i institucionalna saradnja. U okvirima ove saradnje potrebno je izvršiti evidentiranje, dokumentovanje i na kraju publikovanje našeg nasljeđa koje se sticajem istorijskih okolnosti nalazi u zbirkama inostranih muzeja i biblioteka“, kaže Malbaša.
.I istoričar umjetnosti Aleksandar Čilikov naglašava da je neophodno krajnje profesionalno pristupiti izradi baze podataka nasljeđa van naših granica, a takav posao treba da obave institucije kulture – Uprava za kulturna dobra, muzeji, arhivi i biblioteke. “Kadrova za takvu akciju Crna Gora svakako ima, no potrebno je obezbijediti novac i formirati timove istraživača.”
U prilog razrješenju problema otuđenog nacionalnog blaga za nas je posebno važna UNESKO Konvencija o mjerama za zabranu i spriječavanje nedozvoljenog uvoza, izvoza i prenosa svojine kulturnih dobara. Kako naglašava Malbaša, ova Konvencija nijednom svojom odredbom ne spriječava države članice da međusobno zaključuju posebne sporazume o povraćaju kulturnih dobara iznijetih iz bilo kog razloga sa teritorije porijekla. Kasnije je i Savjet Evrope (1993. godine) usvojio Direktivu o povraćaju kulturnih dobara protivpravno premještenih sa teritorije države članice, iz koje su najvažnije odredbe unešene i u crnogorski Zakon.
Što se krije u privatnim zbirkama: Konvencije nam bez sumnje idu na ruku, ali da proces evidentiranja baštine neće biti nimalo lak govori podatak da nemamo uvid ni u privatne zbirke u zemlji, a da ne govorimo o onim u inostranstvu.
“O eksponatima u privatnom vlasništvu, o njihovoj vrijednosti, država nema bilo kakvu preciznu i stručnu evidenciju. Interesanan je podatak da mnogi privatni kolekcionari otkupljuju legalno preko interneta krajnje zanimljive eksponate. Stoga možda trebamo da se zapitamo da li je i kada nešto tako urađeno preko zvaničnih institucija kulture u Crnoj Gori. S druge strane svakako treba pomenuti da poslednjih godina značajne otkupe vrijednih eksponata vrši Narodni Muzej Cne Gore, među kojima ima i onih preuzetih iz inostranstva”, kaže Čilikov.
Kada je riječ o pokretanju inicijative za povratak predmeta koji su tokom istorije odnešeni iz Crne Gore, Malbaša naglašava da postoji nekoliko načina.
„Jedan je pokušaj povraćaja kroz zamolnicu, što je izuzetno rijetko uspješno; druga mogućnost, koja takođe nosi izvjesne rizike je – reciprocitet; dok bi se povraćaji preko sudskih postupka mogli započeti samo ukoliko postoje nesporni dokazi o porijeklu i krađi“, objašnjava Malbaša.
Uostalom, kako pokazuju iskustva iz svijeta, put povratka umjetnina je često dug i mokotrpan, ali od njega se ne odustaje, jer je on, u suštini, mnogo više od želje da se eksponat vrati u matičnu zemlju. To je i prilika da se pokaže briga države za kulturno nasljeđe i da se pripada redu onih koji se olako ne odriču svoje prošlosti i svoje baštine.
Suzana KAPETANOVIĆ
