Za tadašnju političku većinu oni su bili simbol "totalitarizma" pod kojim su stradale desectine hiljada Hrvata, te su tako postali predmet srdžbe i osvetoljubivih razaranja.
Hrvatska nema legalno-pravni odnos prema toj baštini, no ona u tome nije jedina, upozorila je istoričarka umjetnosti Snješka Knežević na nedavnom javnom nastupu u Zagrebu, dodavši da su se svagdje u Istočnoj Evropi nakon rušenja Berlinskog zida ti spomenici našli u sličnoj situaciji.
U nekima od tih zemalja imaju politički stav o spomenicima antifašizma, pa su u Budimpešti napravili "odlagalište" na kojem su sabrali sve spomenike iz Mađarske, kazao je istoričar umjetnosti Zvonko Maković, ne odobravajući takvo "rješenje".
Koliko ih je uništeno?
U Hrvatskoj nema tačne evidencije, ali prema podacima koji se čuju po stručnim skupovima, u zemlji je porušeno ili uklonjeno oko tri hiljade spomenika svih vrsta, od spomen ploča do velikih memorijalnih kompleksa, što je, računa se, oko polovina svih koji su postojali.
Najveća oštećenja spomenika nastala su udarcima teškim predmetima, kažu autori.
Ipak, o spomenicima NOB-a se sve više govori u javnosti. Objavljen je niz knjiga, među kojima se posebno ističe Rušenje antifašističkih spomenika u Hrvatskoj od 1990. do 2000. urednika Juraja Hrženjaka, u izdanju Saveza antifašističkih boraca Hrvatske.
Održano je nekoliko javnih tribina, postavljeno nekoliko izložbi, među kojima treba izdvojiti retrospektivnu izložbu Vojina Bakića u Muzeju suvremene umjetnosti u Zagrebu. Uz tu izložbu spomenici NOB-a često su bili prisutni u hrvatskoj medijskoj javnosti.
Uprkos tome, pojedini autori kritikovali su "pozitivističku" dimenziju Bakićeve izložbe, tvrdeći da joj je oduzet politički kontekst, koji je bitan za razumijevanje spomenika.
Inostrana javnost, posebno stručna i turistička, povremeno daje velik prostor predstavljanju jugoslavenskih partizanskih spomenika. Jedan od recentnijih primjera je prilog "Ratni spomenici Jugoslavije ostavljeni propadanju" britanskog Daily Maila iz avgusta prošle godine.
Uz petnaestak dobro plasiranih fotografija, u kraćem tekstu kaže se da su po poljima i šumama razbacane čudne, futurističke, divovske, kamene skulpture, ratni spomenici bivše Jugoslavije, čiju je izgradnju tokom 1960-ih i 70-ih naredio Josip Broz Tito kako bi pokazao snagu Socijalističke Republike.
Istoričari umjetnosti upozoravaju da su spomenici NOB-a višeznačni simboli društva jednoga razdoblja. Oni ne odobravaju da se na štetu svih vrijednosti ističe njihova "neprijateljska" dimenzija.
Prema ocjenama struke, mnogi partizanski spomenici u Jugoslaviji imali su izrazitu umjetničku vrijednost, koju je omogućio prodor modernizma i specifična politička pozicija Jugoslavije nakon sukoba s Informbiroom.
Posebno ističu spomenike Vojina Bakića: "Poziv na ustanak" u spomen-parku Borik u Bjelovaru, spomenik Ivanu Goranu Kovačiću u Lukovdolu, narodnom heroju Stjepanu Stevanu Filipoviću kod Valjeva i u Opuzenu, spomenik "Revoluciji" ili spomenik "Pobjede naroda Slavonije" u selu Kamenska između Požege i Pakraca, skulpture u Spomen-parku "Dotršćina" u Zagrebu, spomenik na Petrovoj gori posvećen NOB-u i žrtvama fašističkog terora na Kordunu.
Među najvažnijima spomenicima NOB-a stručnjaci smatraju desetak spomenika Bogdana Bogdanovića, među kojima je u Hrvatskoj "Kameni cvijet" u memorijalnom kompleksu Jasenovac. Također, među takve ubrajaju spomenike Dušana Džamonje: "Prosinačkim žrtvama" u Zagrebu, zatim prvi javni apstraktni spomenik na području Jugoslavije, spomenik "Revoluciji" u Podgariću u Moslavini, spomenik "Revoluciji" na Kozari, itd.
Neki od najboljih spomenika srušeni su početkom devedesetih, poput Bakićeve "Pobjede naroda Slavonije", spomenika Stjepanu Filipoviću u Opuzenu, spomenik Antuna Augustinčića "Tuđe nećemo - svoje ne damo" na Visu i drugi.
Za spomenik u Kamenskoj, koji je po estetskom rješenju, kako kažu stručnjaci, jedan od najboljih kasnomodernističkih evropskih spomenika, više se puta u javnosti tvrdilo da je porušen u prisustvu pripadnika Hrvatske vojske.
Bakićev spomenik na Petrovoj gori izložen je devastacijama i odvoženju skupocjenog materijala bez ikakvih reakcija vlasti. On je dobar primjer bogatstva i složenosti te vrste baštine. Pokrenut godinu dana nakon Titove smrti, on je zapravo religijski spomenik poput onih za vrijeme protivreformacije, ali je ujedno spoj spomenika i arhitekture kakvi su tek kasnije nastajali na zapadu, naglasio je Maković.
tekst: index.hr, foto: blog.archpaper.com
