Piše: Danilo BURZAN
Jedan od središnjih aktuelnih problema države Crne Gore jeste sporo osposobljavanje njenih institucija, odnosno nedovoljna posvećenost (većine njih) suštini poslova zbog kojih postoje i kojima svakodnevno treba da se bave. Razloga za to ima više, od objektivnih (nedostatak tradicije, kratko vrijeme od njihovoga uspostavljanja, nedostatak finansija), do onih subjektivnih, posebno kadrovskih, tzv. ljudski faktor.
U konkretizaciji ove priče, ovom prilikom, tendenciozno ću preskočiti možda i najvažnije - crnogorsko pravosuđe i policiju - jer su u tim oblastima i „najośetljivije" institucije, koje su, upravo, usred višeslojnih reformi i ne bih da dolivam „ulje na vatru". Tim više, što za ilustraciju ove priče ima i puno drugih dogodovština; ovđe ću ponuditi neke „bezazlene" primjere.
Ćutanje i neznanje: Pogledajmo, recimo, kako se koja nadležna institucija ponaša u vezi sa zahtjevima (nažalost, ogromnoga) broja nezadovoljnih radnika, uglavnom, žrtava više nego dugotrajnoga procesa tranzicije. Njihovi prigovori, protesti, zahtjevi, pritisci... najčešće bivaju na periferiji i institucija i javnosti, sve dok ne prerastu u organizovani bunt, štrajk, ili izlazak na ulicu. Nije pravilo, ali je izvjesno (imamo primjer i ovih dana) da se radnicima tek na ulici počnu obraćati predstavnici „nadležnih" institucija. Nerijetko se i do rješenja za (uglavnom opravdane) radničke zahtjeve dođe tek nakon dugotrajnoga štrajka, ili pritiskom radnika na ulici!
Zašto je to postala uobičajena praksa? Zar se ne zna šta je čiji posao i u takvim, „ośetljivim" događanjima? I posebno: zašto može rješenje da se nađe pritiskom i na ulici, a ne može „redovnim" putem, blagovremenom angažovanošću (ne)odgovornih ljudi u za to nadležnim institucijama?
Ili: teška ekonomska situacija izaziva i povećane socijalne nevolje građana, pa su i sve brojnije porodice koje i bukvalno nemaju od čega da žive. Eto, otvorene su „narodne kuhinje" (civilne i crkvene), Crveni krst i centri za socijalni rad povremeno pomažu; vele: koliko mogu... A onda se, s vremena na vrijeme, u pojedinim javnim glasilima pojavi istinski srceparajuća priča o nekoj porodičnoj bijedi, izgladnjeloj đeci, ili o životnoj traumi neke familije, zbog teške bolesti u kući i td... Podrazumijeva se, najčešće se nađu dobri ljudi koji na razne načine uspiju da pripomognu i doprinesu rješenju, ili makar ublažavanju svake od takvih nevolja.
Primijenjena humanost: Bez i trunke primisli da osporavam crnogorsku tradicionalnu humanost i potrebu solidarnosti te vrste, smatram da moramo pogledati i „drugu stranu".
Znamo, naime, da se tako radi samo u „incidentnim" slučajevima, odnosno da je broj tih i takvih osoba i porodica kojima je nužna pomoć svake vrste daleko, daleko veći, od broja koji se, povremeno, nastoji riješiti rečenim angažovanjem medija. I biva nejasno: zašto se mediji odlučuju da riješe baš za „taj i taj" sirotinjski, ili zdravstveni slučaj, iako, dakle, znaju da ih u našoj (njihovoj) sredini ima „tušta i tma"? Zar to nije posao, prvenstveno, za nadležne institucije, koje treba da takve slučajeve rješavaju organizovano, po određenim uzusima i prioritetima, uz poznavanje „cjeline", a ne pojedinačno?
Znam: iz odgovarajućih institucija će se „braniti" nedostatkom para, malim budžetima... Ipak, mislim da bi, uprkos tome, bilo daleko bolje da ovakve slučajeve i mediji „adresiraju" institucijama i potom prate njihovo rješavanje. Samo konkretnom pojedincu može biti suštinski važno to pojedinačno „čupkanje", zavisno od toga „ko se koga śeti". Uz osnovano (sumnjičavo) pitanje: zašto „ovaj" a ne „onaj" i uz podśećanje na onu - „Ne žali se zbog maloga, nego zbog krivoga dijela..." Izuzeci su izuzeci, naravno, ali samo za to nadležne institucije treba da budu osposobljene da „vide" cjelinu i da u njoj prepoznaju i hitnost i težinu svih pojedinačnih nevolja ove vrste.
(Ne)moć države: Navedoh, dakle, neke „bezazlene" primjere, a mogao bih i mnoge druge. Recimo, o tome da se „žive ne čuju" institucije koja treba da obezbijede poštovanje crnogorskih državnih simbola, ili dosljednu primjenu zakonskih odredbi o službenome jeziku, ili one koje moraju reagovati na tendenciozno falsifikovanje crnogorske istorije, ili one koje su zadužene da brinu o održavanju istorijskih i kulturnih spomenika, ili...
Suština svih mogućih drugih primjera bila bi ista: institucije ne obavljaju funkcije ili nijesu za to osposobljene. A čini se da ni sama država, odnosno njena vlast, ne čini sve što treba i što može, da se to brže prevazilazi. Kao da nije „svjesna" da - u krajnjem - i sama sudbina države uveliko zavisi od sposobnosti njenih institucija da efikasno obavljaju funkcije.
Takvom stanju doprinose i drugi kojima je funkcija da pomažu, a ne da odmažu. Recimo, poslanici, kao i ne mali broju drugih političara, koji će radije poraditi na dezavuisanju i rušenju pojedinih institucija, umjesto na doprinosu i pomoći njihovome što bržem osposobljavaju.
