Portal AnalitikaIzvor
Bila su to dva istorijska koraka za medicinu u Crnoj Gori.
Krajem 2012.godine urađena je prva transplantacija bubrega, što je bio uvod u ono što će se desiti krajem prošle godine, 8. decembra. Tada je, naime, uspješno obavljena prva kadaverična transplantacija, odnosno, eksplantacija organa sa umrlog pacijenta, što je bilo moguće zahvaljujući već uvedenim takozvanim “donorskim” karticama.
U drugom slučaju, donor je bila državljanka Srbije koja je živjela u Baru, koja je, uprkos terminalnoj fazi svoje bolesti, razmišljala o nečijoj budućnosti i uspjela da uzme jednu od tek uvedenih kartica.
Nakon smrti, njena jetra je poslata u Zagreb, srce u Sloveniju, a bubrezi su dati pacijentu u Crnoj Gori. I svima je bilo milo što je naša zemlja uspjela da se svrsta u red modernih, evropskih, naprednih država, u kojima počinje da raste svijest o značaju donorstva, i rade neke od najkompleksnijih operacija.
Jedan život se, nažalost, ugasio ali, plemenitim i uzvišenim činom, nastavila su se - tri.
U početku sve, je išlo kako treba: prvu donorsku karticu potpisao je sam ministar zdravlja dr Miodrag Radunović, potom direktor Kliničkog centra dr Milan Mijović i nacionalna koordinatorka za transplantaciju nefrolog dr Marina Ratković. To je trebao da bude poziv svima da pokažu humanost. Na žalost, priča o doniranju organa u Crnoj Gori nije dobila odgovarajući i očekivani zamah.
Jednom riječju, stalo se na oko 300 donorskih kartica, a samo medicinska zajednica, od koje se očekuje da najviše pridonese porastu svijesti na ovom planu, broji na hiljade članova.
(Ne) odgovornost medija: S obzirom na odziv građana koji je poražavajuće nizak, te da kampanja, uprkos dobrim namjerama, očito nije dala rezultate, Ministarstvo zdravlja je podnijelo inicijativu da se donorstvo drugačije implementira u postojeći Zakon o uzimanju i presađivanju organa u svrhu liječenja, koji važi od 2009.godine.
Naime, Ministarstvo je predložilo uvođenje instituta “pretpostavljene saglasnosti”. Tako bi od juna, kada se očekuje usvajanje izmjena Zakona, svi postali potencijalni donori. To znači da se osoba tokom života može izjasniti da ne želi donirati organe post mortem ali, ako to nigdje eksplicitno ne stoji, odluku o tome donosi porodica.
No, dok nacrt Zakona još nije prošao sve procedure, neki mediji požurili su da „utjeraju“ strah.
„Bićemo svi donori, htjeli ili ne“, „Uzimaće organe i bez saglasnosti davaoca“, samo su neki od naslova koji su se pojavljivali u crnogorskim, ali i srpskim medijima. Na taj način, napravili su još veću zbrku i podgrijali priče o navodnoj tajnoj preprodaji organa, bacajući čak mrlju na one koji spašavaju druge živote!
U svijetu je to lijepo objašnjeno: Helsinška deklaracija iz 1986. godine koju je usvojila Svjetska medicinska asocijacija, govori o broju kadaveričnih transplantacija organa kao mjerilu kulturne i civilizacijske razvijenosti jedne evropske zemlje.
U 2009.godine, kada je HRT (Hrvatska radio-televizija) sprovela on-line anketu na ovu temu, oko 89 odsto građana Hrvatske kazalo je da bi donirali svoje organe nakon smrti (izvor Hrvatska donorska mreža www.hdm.hr). Pretpostavljena saglasnost uveliko je implementirana u hrvatski Zakon o uzimanju i presađivanju organa, što je dalo dobro rezultate. Naravno, cijela stručna, medicinska, akademska, sportska i politička javnost, pružile su svoj doprinos u dokazivanju da ne treba da čekamo heroje, već da oni “spavaju” u nama samima.
Pravdaju se vjerom: Kod nas se, izgleda, nije imalo vremena raspravljati na ovu temu. Ima drugih, „prečih“, koje nam, ruku na srce, samo „skraćuju“ život. Niko od političara, akademika, niti javnih ličnosti generalno nije dao doprinos da ova tema zaživi.
Sa druge strane, često se čuje argument, prijemčiv uvu novih vjernika nastalih u posljednjih 20 godina, da crkva ne odobrava takav potez.
A naše religiozne organizacije o ovakvim problemima i temama – šute.
Španija, koja važi za visokoreligioznu zemlju, ima najbolji transplantacioni program i najveći broj donora po glavi stanovnika – na milion 35 donora . Ali, donatorstvo je masovno zaživjelo tek kada je crkva na ulazu u sve hramove istakla poruku: „Ostavite svoje organe na zemlji, ne trebaju vam na nebu“.
Eto, bilo bi lijepo da naši duhovnjaci ponekad progovore i o onome što čovjeka čini – čovjekom.
Profesor moralne teologije u Rijeci, dr. Josip Grbac, dajući podršku Hrvatskoj donorskoj mreži, kazao je: "Na darivanje organa poslije smrti kod nas se još uvijek gleda s određenom sumnjičavošću, a ljudi često misle da je Crkva protiv te humane akcije. Baš naprotiv, i sam sveti otac Ivan Pavao II. je podržavao i često je citirana njegova izjava: Sve što drugom čovjeku može koristiti, grijeh je pokopati…Darivanje organa poslije smrti je žrtvovanje za bližnjega. Pristajanje na darivanje svojih organa, nakon smrti, jedna je od najhumanijih gestova koje čovjek može učiniti za spas drugog čovjeka“.
Na kraju, malo ko pomisli na osnovnu, elementarnu stvar – bez donora, ko će meni pomoći, ako mi zatreba? Ili mome bližnjemu? Uostalom, biraš da budeš loš ili dobar. Biraš da budeš – heroj.
Aleksandra STANKOVIĆ
