U njemu je već jedanaest godina sjedište Udruženja Crnogoraca Srbije „Krstaš“ i traje neprekidna težnja za očuvanjem kulture i tradicije predaka.
U tom mjestu je sjedište i Crnogorskog kulturno prosvjetnog društva „Princeza Ksenija“, koje aktivnosti bazira na radu sa djecom u cilju očuvanja i prezentovanja naše tradicionalne i savremene kulture. Kao takvo, to društvo je jedinstveno ne samo u Srbiji, već u cjelokupnoj crnogorskoj dijaspori.
U Crnogorskom kulturnom centru, multifunkcionalnom prostoru opremljenom da u potpunosti zadovolji potrebe zajednice za kulturnim i društvenim aktivnostima, nalaze se izložbena galerija, učionica, kao i prostor za promocije. Kroz učionicu Crnogorskog kulturnog centra prošli su đaci tri generacije škole „Crna Gora moja postojbina”, u kojoj se fakultativno, šest mjeseci u toku godine, izučavaju predmeti na crnogorskom jeziku iz udžbenika posebno štampanih za dijasporu.
Na platou ispred centra je bista Petra II Petrovića Njegoša koju je Udruženje „Krstaš” postavilo u čast 200 godina od rođenja velikog crnogorskog vladike i književnika. Predsjednik Privredne komora Crne Gore Velimir Mijušković je ovom prilikom položio cvijeće pored biste ovog velikana.
Nedaleko je i plac Krstaša, na kojem je postavljen i osveštan kamen temeljac za hram Crnogorske pravoslavne crkve posvećen Svetom Ivanu Crnojeviću.
Lovćenac je jedino mjesto u svijetu gdje su, van svoje matice, Crnogorci većina. Nalazi se u opštini Mali Iđoš, jedinoj van Crne Gore u kojoj je crnogorski jezik u službenoj upotrebi.
Predsjednik udruženja „Krstaš” i istraživač crnogorske dijaspore Nenad Stevović je, pozdravljajući crnogorsku delegaciju, zahvalio Privrednoj komori i crnogorskoj privredi na pomoći i podršci u svim njihovim aktivnostima, posebno prilikom obnove kulturnog centra. U ime Udruženja, Stevović je predsjedniku Komore Mijuškoviću uručio Povelju za višegodišnju prijateljsku saradnju i doprinos u očuvanju nacionalnog identiteta Crnogoraca u Srbiji.
Crnogorska delegacija pozdravljena je sljedećim riječima:
„Kad dođete u Lovćenac sigurno ćete se upitati kako je Lovćen putujući za Bačku, izgubio na putu čitavu svoju visinu i protegao se u široku ravnicu, kako su se sprijateljile te dvije suprotnosti: planina i ravnica? Odgovor možete dobiti samo od onih koji su u jesen 1945. godine, zamišljenog pogleda i suznih očiju, krenuli sa Cetinja u Vojvodinu, u Sekić (današnji Lovćenac) na put nade i obećanog boljeg života.
Petog novembra 1945. godine, ispred Doma slobode na Cetinju, neđe oko 11.00 sati, prva grupa crnogorskih kolonista krenula je ka Vojvodini. Crnogorci, velikom većinom stanovnici cetinjskog i barskog sreza, napuštali su svoj zavičaj sa čudnim osjećanjem radosti i tuge, smijeha i plača. Gledajući suznim očima prema ponositom Lovćenu koji se gubio u daljini, zapjevaše:
„... Crna Goro, ostaj zbogom,
žao mi se rastat s tobom.
Crna Goro, rodno mjesto,
tebe ću se sjećat često.
Zbogom, rijeke i potoci,
zbogom, braćo Crnogorci ...“
I danas, sedam decenija kasnije, Lovćenčani potomci cetinjskih i barskih kolonista nijesu zaboravili ni ko su, ni odakle su, i na koji način treba čuvati tradiciju i običaje svojih slavnih predaka. Na neraskidivu vezu Lovćenca sa Crnom Gorom nijesu uticali ni vrijeme ni daljina. Cetinjsko-barsko-lovćenački fluid miriše na istu krv, na prijateljstvo, rodbinstvo i kumstvo, ali najviše na potpuno isti osjećaj odanosti i ljubavi prema svojoj Crnoj Gori.
Sa snažnom željom da tako i dalje bude, i današnje generacije Lovćenčana ljubomorno čuvaju uspomenu na svoj slavni zavičaj i porijeklo, čuvajući na taj način i svoj nacionalni identitet”
