Od toga dana do danas sreo sam se sa Vojom mnogo puta. Nikad nijesmo imali grke riječi. Mnogo puta smo diskutovali o Crnoj Gori. Radili smo zajedno na mnogim projektima koji su bili inicirani u okviru našeg Društva.
Dugo godina je bio Predsjednik Crnogorskog Kulturnog Društva. Jedan je od osnivača istog, 1971. godine, kada je i osnovano prvo društvo iseljenika sa crnogorskim predznakom na prostorima Kanade. Rođen je u Fundini, pored Podgorice, 5. septembra 1937. godine. U djetinjstvu je izgubio oba roditelja, kao učesnike NOB-a. Sa 19 godina odlazi u inostranstvo. U Kanadu dolazi 1957. godine. Završio je gimnaziju, industrijsku i poljoprivrednu školu.
Bio je jedan od inicijatora upućivanja humanitarne pomoći Crnoj Gori, 1979. godine, nakon katastrofalnog zemljotresa. Tada je i odlikovan za Ordenom Bratstva i Jedinstva sa Srebrnom Zvijezdom. Organizovao je i prikupljenje pomoći za nastradale u nesreći na Bioču, januara 2006. godine. Dobio je više priznanja Ministarstva za kulturu Kanade i Matice iseljenika Crne Gore, Gramatu Crnogorske pravoslavne crkve...
Vojo je cio svoj život posvetio Crnoj Gori. Ljubav prema svojoj Fundini je bila jača od ljubavi prema lijepim ontarijskim pejzažima. Što je duže bio van svoje domovine, ljubav je bila veća.
Bilježio je on sve što su Crnogorci uradili za Crnu Goru. Čuvao je adrese, imena naših iseljenika. Posjećivao ih je, zvao ih, slao im čestitke, pozive na sastanke...
Prilikom mnogih susreta primijetio sam da je u svakom njegovom pokretu, ideji i stremljenju, bilo postavljeno pitanje ili sugestija - Kako da pomognemo Crnu Goru, taj mali i ponosni narod, njenu Crkvu, one koji je promovišu i vole?
Bio je srećan kad je Crna Gora obnovila svoju državnost. Bio je srećan i kad je obnovio svoju kuću na Fundini u Crnoj Gori, koju su vandali opoganili devedesetih godina.
Opoganili su njegov dom, očevinu, samo zato što je Vojo čuvao svoje. Sudili su mu zato što je volio svoje najbliže i što je branio svoje najdraže.
Čekao je Vojo, isto kao ja, da se u Torontu otvori crnogorski konzulat ili Ambasada. Ili centar, neki naš kutak koji će spajati Crnogorce i koji će im pomoći da se okrenu svojoj kući. A, ne da cijeli vijek idemo - prije kod drugih, nego kod svojih....
Obilazio je Crnu Goru često nakon sticanja nezavisnosti. Sređivao je svoje imanje na Fundini. Išao na istorijske fudbalske utakmice pod Goricom, đe se crnogorska mladost slivala i mašući zastavama Crne Gore grijala srce crnogorskog patriote.
Vojo je bio inicijator mnogih projekata. Obilazio je crnogorske institucije: Maticu, PEN Centar, Centar za iseljenike, Skupštine crnogorskih gradova, Crnogorsku Pravoslavnu Crkvu, Fondaciju "Sveti Petar Cetinjski"... Bio je jedan od osnivača Crkvenog Odbora CPC u Torontu...
Pisao je često i uporno na mnogim forumima, kao što je MONTENET, Pobjeda, Portal Analitika, Cafe del Montenegro, web portal Crnogorske Etničke Zajednice Australije.... Bio je prepoznatljiv po tome što se, kao jedan od rijetkih, uvijek potpisivao svojim imenom i prezimenom.
Obilazio je Vojo i naša diplomatsko-konzularna predstavništva u Njujorku i Vašingtonu. Napisao je i prvu Monografiju o Crnogorcima u Kanadi. Bio je srećan kad sam našao trag o Janku Brajoviću i njegovoj misiji. Kopirao je Jankovu brošuru THE VOICE OF MONTENEGRO i slao je širom svijeta.
Bio je vrijedan predsjednik Crnogorskog kulturnog društva i njegov vjeran član. Obilazio je crnogorske vojnike u kanadskoj bazi Borden, crnogorske studente na Univerzitetu u Torontu...
Odžavao je kontakte sa našim iseljenicima širom svijeta. Učestvovao je u pripremama Prvog i Drugog Kongresa iseljenika.
Bio je domaćin mnogim crnogorskim kulturnim radnicima i javnim ličnostima... Na njegovoj kući u Mississagua-i vijorila se crnogorska i kanadska zastava...
Bio je omiljeni komšija, prijatelj, rođak, kum... Znao je da poduči nas iseljenike o životu u Kanadi, o životnim iskušenjima. Poznat i kao vrstan govornik. Govorio nam je svoja iskustva. Lijepo ga je bilo slušati.
Posljednih godina bio je pomalo i ogorčen zbog dnevno-političkih dešavanja u Crnoj Gori, posebno zbog problema sa kojima se susretala Crna Gora, kao država, nakon sticanja nezavisnosti.
Mnoge poraze u Crnoj Gori doživljavao je i kao lični poraz. Ali, nada da će Crna Gora biti slavna, jaka i ponosna, nije nikad napuštala Voja. Znao je da je "orah - voćka čudnovata. Zube slomi, al' je ne polomi." Pomagao je Vojo i web portal www.montenegro-canada.com i aktivno učestvovao u njegovom radu i životu.
Posljednje viđenje i susret sa Vojislavom Rašovićem se odigrao u bolnici Credit Valley u Mississagua. Bilo je to 29. aprila 2014. Obradovao se susretu sa mnom. Proveli smo skoro dva sata zajedno. Nadao sam se da će se Vojo izboriti sa bolešću. Iz bolničke sobe, krenuli smo dugim hodnikom. Želio je Vojo da me isprati, kao i vazda. Došli smo do kraja hodnika. Pozdravili smo se. Nijesam mislio da će to biti naš posljednji susret i pozdrav. A bio je. Njegovo srce je prestalo da kuca 8. juna u 10:55 ujutru. Sahranjen je u utorak, 10. juna.
Iza sebe, Vojo je ostavio suprugu Nevenku i četvoro đece. Sinove Pera i Danila i kćerke Danicu i Dušanku. Ostavio je i veliko zavještanje Crnogorskom kulturnom društvu, kao njegov osnivač i najbolji njegov vođa.
Zoran V. Raičević
- Predsjednik Crnogorskog kulturnog društva Toronto
foto: montenegro-canada.com
