Ove godine svijet na različite načine obilježava sto godina od početka Prvog svjestkog rata, sukoba koji je promijenio političku kartu i Evrope i svijeta. Uvod u sukob velikih sila bilo je Sarajevski atentat, 28. juna 1914. godine, ubistvo austrougarskog prijestolonasljednika Franca Ferdinanda. Mjesec kasnije, nakon što je Austro-Ugarska objavila rat Srbiji, crnogorski kralj Nikola objavio je ukaz o mobilizaciji a već 6. avgusta Crna Gora je zvanično objavila rat Austro-Ugarskoj, ignorišući pri tom obećanje austrougarske diplomatije da, u slučaju neutralnosti, može računati na teritorijalne ustupke – Skadar. Tako je Crna Gora, izranjavljena iz tek završenih balkanskih ratova, ekonomski osiromašena, a vojno i demografski gotovo osakaćena, krenula u avanturu još jednog velikog rata koji će je koštati – vojne kapitulacije i gubitka države.
Portal Analitika objavljuje svjedočanstvo, pismo jednog od aktivnih učesnika tog doba, dr Pera Šoća, nekadašnjeg ministra na raspoloženju Kraljevine Crne Gore, potpredsjednika Crnogorske stranke seljaka i radnika, o ulozi Crne Gore u Prvom svjetskom ratu. Šoć je pismo iz egzila, iz Italije, uputio 16. marta 1925. godine Mihailu Ivanoviću, bivšem ministru, narodnom poslaniku, koji je u Vladama Marka Radulovića i Andrije Radovića bio ministar unutrašnjih poslova. Šoć pismo potpisuje kao bivši zastupnik Predsjednika Ministarskog Savjeta i Ministar Vojnih poslova Crne Gore.
Dr Pero Đurov Šoć (Ljubotinj, 28. Vi 1884-Beograd, 1.II 1966), doktor književnosti, državni činovnik, političar, pisac, novinar, publicista, bibliograf, naučni i kulturni radnik, ministar u više crnogorskih vlada u egzilu (1917-1922), potpredsjednik Crnogorske narodne stranke seljaka i radnika (1924-1926). Osnovnu školu i gimnaziju učio je na Cetinju. Stekao je doktorat iz književnosti na Univezitetu Dižon u Francuskoj 1916. godine. Prije rata 1914. službovao je u Upravi pošta i telegrafa, Ministarstvu finansija, Glavnoj državnoj kontroli i Ministarstvu inostranih djela Crne Gore. Emigrirao 1916. godine u Francuskoj i bio u službi Dvora Kralja Nikole i Vlada u egzilu. U emigraciji je obavljao dužnost načelnika Ministarstva finansija, člana Državne kontrole, a u Vladi Evgenija Popovića (1917-1919) bio je ministar prosvjete i crkvenih poslova i zastupnik načelnika Ministarstva finansija i građevina; u vladi Jovana S. Plamenca (1919-1921) obavljao je funkciju ministra pravde, da bi u vladi Milutina Vučinića (1921-1922) bio ministar spoljnih poslova. Bio je mason i pripadao loži Italija. Borio se dugo i energično u egzilu za opstanak Crne Gore kao nezavisne države. Iz Francuske odlazi marta 1921. godine u Italiju i živi i politički djeluje u Rimu i Švajcarskoj do 17. januara 1926. godine, kada se vratio u Kraljevinu Srba, Hrvata i Slovenaca, prizavši novu državu i dobivši penziju kao ministar na raspoloženju. Po povratku iz egzila nastavio je da se bavi književnim, publicističkim i naučnim radom. Reaktiviran je 1929. u državnu službu i postavljen za direktora PTT službe u Kraljevini Jugoslaviji. Jedan je od osnivača Durštva za proučavanje istorije Crne Gore osnovanog u Beogradu 1933. Poslije Drugog svjetskog rata 1945. godine, penzionisan je kao bivši poštanski činovnik. Umro je 1966. u Beogradu.
Pismo dr Šoća objavljujemo sa neznatnim skraćenjima i u opremi Portala Analitika, kao prilog boljem razumijevanju crnogorske tragike tokom i poslije Prvog svjetskog rata.
Dragi G. Mihajlo!
Već su desetak godina, otkada se ne vidjesmo. Neću pisati o gorućoj želji, koja me vuče da vidim i poljubim rodnu grudu, i u njoj svoje, braću i prijatelje. Neću vam pisati ni o pravnoj ni o međunarodnoj situaciji pitanja. Misleći da vam ne može naškoditi ovo pismo, riješio sam se da vam ga pošaljem. Svakako, vi ne možete za nj imati nikakve odgovornosti; kao što je razumljivo: onaj koji piše uzima i odgovornost. Ovo radi eventualne cenzure i postojanja neke crne knjige. (Znao sam za crnu knjigu svjetskog rata, u kojoj su bilježili izdajnici savezničke stvari , - ali za Crnogorca crna knjiga - to odbijam).
Neko mi je rekao da ni ovako pismo ne može vam stići. Ipak, ne vjerujem, ali eto ga šaljem, pa da vidimo. Ako bude zadržano, predaću javnosti.
Laži o „crnogorskoj izdaji“: Povraćanje imanja nasljednicima Kralja Nikole posebna je stvar. (U ostalom, Kralj Nikola nije bio Habsburg ili Hozencolern, jer bi mu tad Konferencija Mira sekvestirala imanje. Ko je mogao oduzeti imovinu jednog Vladarosaveznika u ratu? Čija volja – ko je pravo i zakon?) Ali, pri afirmaciji toga, daje se jedna zgodna prilika - koja se ne smije propustiti: da Narodna. Skupština u Beogradu afirmira jednu svetu stvar: časti, prava, mučeništva Crne Gore i njenog naroda. Crna Gora je kroz deset stoljeća živjela, da brani sebe i opštu nacionalnu stvar. - Ako bi umuknuo ili bio ugušen glas živih - mrtvi bi branili tu svetu stvar. Ona je bila stožer nada i borbe za oslobođenje; bez nje se ne doziva ni budućnost.
Saznajem prema novinama, da će se u tadašnjoj Narodnoj .Skupštini raspravljati o „povraćanju“ rečenih imanja, te ne mogu ni za čas pomisliti da tom prilikom vi, izabrani od crnogorskog naroda za istu Skupštinu, nećete podići glas u odbrani časti i prava Crne Gore i tog naroda. Daje vam se eto priznanje da tako reći pokrenete -usred Biograda- PROCES CRNE GORE.
Poslije katastrofe Srbije i prije, na kraju 1915. Crna Gora je bila pala pod najstrašnijom optužbom: da je izdala... Odbrana u inostranstvu i u zemlji dovela je klevetnike na optuženičku klupu: Sav pošteni svijet već zna i govori: da je Crna Gora bila izdana. Da, tako je u inostranstvu ali tako nije na domu. Eto i skorašnja recimo zvanična istorija o „Velikoj Srbiji“ govori o „ženskom napuštanju Lovćena’’. I doista oni koji ostadoše živi poslije krvavih ratova od 1912. ne bi bili dostojni svog narodnog imena ako ne bi jednom za vazda to prečistili. Ako je Crna Gora izdala, neka se to iznese na viđelo i utvrdi pred cijelim svijetom. Mi u inostranstvu gotovi smo predstati narodnom sudu i dokazati, zajedno sa vama i svim čestitim Crnogorcima, Jugoslovenima, Slovenima: da Crna Gora nije izdala, nego da je bila izdana. Kad bi, pak bio izdao i koji predstavnik i starješina – politički ili vojnički - s njim pred sud; pa izdajnicima (kad bi i takvih bilo ) smrt, a poštenim i herojima - čast.
Kralj Nikola je, pored ostalog, tražio na Konferenciji Mira, 26. avgusta 1919, savezničku anketu o ulozi njegovoj i Crne Gore u svjetskom ratu. Taj memorandum (koji prilažem) karakteriše, koliko je ta uloga bila puna časti, pregnuća i samožrtvovanja. U tom memorandumu, Kralj Nikola uzvikuje, kao i u ranijim proklamacijama iz egzila (od 1 jula 1918; Jugoslovenima, 7 . oktobra 1918: Crnogorcima, Badnji Dan 1918.): Pitanje Crne Gore nije pitanje dinastičko. Ono predstavlja jedan veliki princip – prava, slobode i volje naroda. Kralj a i Vlada su u svim tim značajnim dokumentima-koji su ogledalo čitavog jednog perioda teške i pojedinačne borbe-kao i mesažu crn. narodu, od 22. januara 1919.,(upućen na prijedlog Predsjednika Vilsona i Konferencije Mira) tražili: da se crnogorski narod slobodno izjasni te da narodna volja bude suverena. Kralj je bio gotov i na sve žrtve-to i naglašuje u rečenim istoriskim proklamacijama – ali nikad na žrtvu časti i prava Crne Gore!....
... Nar. Skupština u Biogradu treba da ustane na noge, skine kape, pa – uz pobožan uzvik, pun pijeteta i poštovanja – uzvikne: „ Čast Crnoj Gori, zatočenici mrijet naviknuti: toj, narodnoj diki i perjanici! Oprosti nam Bože i Crna Goro, što smo vrijeđali tvoje rane, primi nas opet na bratsko srce; gotovi smo da ispravimo sve nepravde, nađimo način bratskog sporazuma, ravnopravnosti, i pomozi nam da na njemu zidamo budućnost. „ – Bez toga, nikad neće biti svijetle budućnosti, i više će izgubiti napadač nego napadnuti. I daleka prošlost Zete i Raške za to nam daje primjera.
Svjedočenje đenerala Pešića: Naši dokazi i dokumenti o ulozi Crne Gore u ratu takve su prirode, da bi bili posljednja riječ u tom pogledu. No, i bez njih svako zna da je Crna Gora i u svjetskom ratu – iako od svakog napuštena - izvršila svoju ulogu bratski, saveznički – kako priliči njenom imenu i tradiciji. Njene muke i žrtve bile su, srazmjerno, veće no ičije u istoriji ratova i naroda! – Eto i poslednjih dana g. đeneral Petar Pešić, u ratu delegat Vrhovne Komande Srbije u Crnoj Gori i načelnik Vrhovne Komande Crne Gore, u službenom „RATNIKU“ (sveska nov.- decembar 1924.) stvarno samo utvrđuju ovu istinu. Pored svega, dojučerašnji ministar vojni i drug sadašnjeg predsjednika Vlade g. Pašića, iznio je izvjesne istine, koje mu čine čast. On je napokon dao odličnu podlogu da se proces pokrene – na temelju samih zvaničnih dokumenata Srbije – te da djela izađu na vidjelo.
Studija – publikacija g. Pešića je optužba protiv Vlade i Vrhovne Komande Srbije koja mu i ne odgovara kad ovaj predočava katastrofu Crne Gore ako joj se ne priteče u pomoć transprotima, hranom, municijom, itd. Ondašnja vlast Srbije neće tako ni da čuje za g. Pešićeve i Crne Gore predloge o građenju puta za kolski saobraćaj te vezu između Srbije i Crne Gore (Peć – Andrijevica).
G. Pešić predočava očajno stanje Crne Gore: „Glad je neizbježna, a sa tim i sve posljedice. Već danas vojska i narod nezadovoljni su i javno prijete pobunom; osjećaju se svi predanaci revolucije u zemlji, ako se narodu ne obezbjedi hleb„ (Str. 13. ) – Na opštu nesreću, nije mnogo potrajalo pa su se osjetile posljedice, koje đen. Pešić predočavaše. Te su posljedice pogodile obje bratske i savezničke Kraljevine. G. Pešić na str. 26. smjelo potvrđuje : „Da je naša Vrh. Komanda (Srbije) bila blagovremeno obavjestila Crnoogorsku. Vrh. Komandu o promjeni svoga komunikacionoga pravca (odstupanje vojske preko Crne Gore), onda ne sumnjam da bi snabdjevanje obiju vojsaka bilo mnogo bolje i ne bismo izgubili naše najbolje vojnike prilikom toga odstupanja „ - Ovome ne treba komentara.
Đen. Pešić (na str. 8) konstatuje da je već u junu 1915. (snabdijevanje vojske) «bilo postalo posve kritično„ . On tada javlja Srbiji:„ Crnnogorska vojska raspolaže sa vrlo malo artiljerijske i pješadičke municije, te je nesposobna za ma kakvu ozbiljnu akciju. Tako za austrisku manliherovu pušku, nema više od 200 metaka na pušku, za njemačku mauzerku 480 metaka, a za rusku moskovku po 760 metaka na pušku. Sa topovskom municijom stoji se još gore, jer ima veliki broj topova, koji imaju po 80 metaka na cijev, kao poljski ruski obuhovski i poljski krupov brzometni top 7,5 cm ; a najveći broj metaka je na jedan top 650 za poljske Debanžove topove - za haubice Šnajder - Kane 12 cm ima svega po 75 zrna na cijev, a za Krupove haubice 12 cm svega po 35 zrna na cijev „
G. Pešić na str. 16, publikuje raport, koji je bio uputio nadležnim u Srbiji: „ Pošto od cijele crn. vojske nas interesuje Sandžačka vojska", te da za nju predlaže izdržavanje „ a ostatak crn. vojske ostaviti Crn. Vrh. Komandi na raspoloženje za odbranu Crne Gore , koju da formiraju crnogorski oficiri, a svi srpski oficiri da se vrate u Srbiju“. Na ovaj način – veli - « dobilo bi se dvoje : što bi Sandžačka vojska bila pod našom direktnom upravom (Srbije) i drugo što se ne bi brinuli o ishrani i odbrani cijele Crne Gore.“ (Eto, kakav je bio odnos Srbije naspram Crne Gore, u danima, kad se odlučivalo o njihovom zajedničkom spasu ili pogibiji). Pešić završava svoj raport: “Ovaj predlog naišao bi na veliki otpor kod Kralja i Vlade (Crne Gore) te ga treba usvojiti samo ako je u našem interesu da Crnogorci ili prime ovaj predlog ili da odazovemo cijelu Srpsku Misiju“.
Đen. Pešić ni na tome se ne zaustavlja: on se ne usteže da povede riječ (str. 16) i o « sigurnim izveštajima» koje- veli – ima oo nakani za preseljavanje Crnogoraca (u toku ratnih operacija ) u Srbiju. Štaviše, javlja Srbiji, da su mu se „povjerljivi ljudi (u Crnoj Gori) obraćali i pitali da li da svojim prijateljima savjetuju prelaz u Srbiju ili ne »; te je tražio, preko ministra jednog onda u Nišu, instrukcije Vlade (Srbije) „kako bi se znao upravljati u ovome pravcu.“ - (Uzdržavamo se uzvika, kritike, itd. Ovo tek napominjemo. Ovo je samo sobom dovoljno da se vidi kako je kopan onda grob Crne Gore i sa njom Srbije).
G. Pešić iznosi svoje dokumente - i zle i dobre. No, on (na str. 23) pred strašnom javom katastrofom Srbije i Crne Gore - brani sebe i Crnu Goru za katastrofu pri povlačenju trupa Srbije: „U Crnoj Gori glad vlada već 7 mjeseci , i nema ništa ni u zemlji ni u salagalištima. O ovome sam VIŠE PUTA izvještavao g. Ministra vojnog i našu Vrh. Komandu (Srbije), kao i o mjerama da se ishrana osigura. ALI NIKAD NIJESAM ODGOVOR DOBIO.’’ (Ovakva iskrenost dostojna je srpskog oficira).
Bez pomoći saveznika: Kralj Crne Gore u najkritičnijim časovima klikovaše pomoć Saveznika, poglavito Rusije, Italije i Francuske. Njegovi telegrami o tome (neki su još objelodanjeni) svjetle su ilustracije posjlednjih njegovih pokušaja iz niza neprekidnih napora za spasavanje Crne Gore i Srbije. No ,da li se ima dokaza u Biogradu da su i svi predstavnici Srbije tako radili. Ima razloga za sumnju, jer nije ostala tajna: da je predstavnik Srbije u Parizu ometao snabdijevanje i naoružavanje Crne Gore te akciju Saveznika sa mora.
Taj dio zakulisnog, fatalnog rada proviruje i iz samih dokumenata koje iznosi g. Pešić. Uzmimo na primjer njegov raport upućen nadležnim onda u Nišu i Kragujevcu, 19. Sept. 1915, koji utvrđuje da su vojnički obziri - vojnička odbrana, i u času kad se ticalo spasa ili pogibije, padali pred sumnjivim političkim kombinacijama, bolje reći sitnim intrigama (Str. 5.6.). - Rasprava o tom odvela bi nas na šire polje. Svakako jedan od razloga za to bila je domaća nesloga, rovarenje među vojskom i narodom. No nije izostala ni zebnja izvjesnih upravljača – istog Biograda u konačnu pobjedu Saveznika. Ti upravljači ogrnuti u pobjedu, htjeli su da špekulišu, da bar nešto „šićare“, tj. i poslije katastrofe. Dotični srbij. prvaci da se, pri samoj katastrofi, obezbijedi pripajanje Crne Gore Srbiji. Ta politika stvaranja tobož velike Srbije, stalno je vođena; bili su izbrisali iz programa integralno oslobođenje. U tom smislu dane su bile i formalne instrukcije predstavnicima Srbije na strani. Poslanik Srbije u Vašingtonu to je javno posvjedočio. No ta politika najizrazitije se manifestovala pri pregovorima između Beča i Pariza, 1917. Austro-Ugarska je imala da zaključi sa Saveznicima poseban mir, da prizna pravo Francuske na Alsas-Loren, a u naknadu da Austro-Ugarska očuva njoj izlazak na Jadransko more. (Vidi Diplomatsku prepisku Crne Gore 1918 – 1921; knjigu princa Siksta od Burbona: Ponuda Austrije za poseban mir; memoare Aleksandra od Riboa, ondašnjeg predsjednika Vlade i ministra spoljnih poslova Francuske, itd.).
Trgovina velikih sila i Srbije: Još gore: dok je crnogorska vojska u toku rata bila pred Sarajevom , izvjesne Vel. Sile trgovale su na račun opet darivanja Crne Gore, integritet svoje teritorije Crne Gore; i da Srbiji; Rusija je to odgurnula. (Vidi publikaciju: Tajni dokumenti iz arhiva Carske Rusije, 1914 – 5.)
Zaustavimo se na tome. I ovo je premnogo. A kad bismo zašli u prošlost, prije rata - i tamo bi našli građe. Čeprkanje dr. Vladana Đorđevića po bečkom arhivu - je li donijelo i jednog dokumenta protiv Crne Gore kao što je onaj iz skorašnjih Bilinskog, bivšeg ćesarova ministra, koji prikazuje kako su se izvjesni glavari iz Biograda odricali nacionalnih aspiracija? Ostavimo i to narodu i istoriji.
Što nas ovđe interesuje to je da i pored ovakvog držanja zv. Srbije – Crna Gora, kad nastupi čas pada Srbije, oduzima od svoje gladne vojske i naroda i posljednji zalogaj da ga podijeli sa vojskom i narodom Srbije koji odstupahu preko Crne Gore. Crna Gora taj posljednji zalogaj (110.000 kgr. kukuruza, koji se zatekoše u Đakovici) ustupi Srbiji. Đen. Pešić to bilježi na str. 20–1. I da nije bilo više žrtve i ta je ogromna. No Crna Gora tad vođaše i krvave bojeve - sama protiv onda silna neprijatelja - da sebi produži život i zaštiti odstupnicu Srbije. - Ni Hristos nije bio veći Hrišćanin nego što je bila Crna Gora u toj strašnoj prilici.
Poslije g. Pešićeve publikacije prestaje svaka diskusija po ovom predmetu. Niko pozvanije i efikasnije nije mogao to priznati. Crnogorci su bili, dakle, ostavljeni: bez hljeba, oružja, municije – da budu hrana za austrijske topove; da golim prsima razbijaju austrijska utvrđenja u Boki Kotorskoj, kojima se ne mogu približiti ni flota velikih Saveznika; da se sa ogoljelog Lovćena valjda kamenjem suprostavljaju austriskoj floti, koja zadavaše strah na Jadranu. Dosta je reći da je opšta ratna situacija bila takva: da veliki Saveznici samo posmatraju taj strašan i u istoriji rata jedinstven prizor.
Optužbe protiv Crne Gore: Poslije toga mjesto da Crna Gora bude veličana kao žrtva opšte situacije ili žrtva Saveznika, osuše se protiv nje najstrašnije optužbe i najsramotnije klevete.
Nekojim Saveznicima one posredno korišćahu; pomoću tih kleveta lakše im se bijaše pravdati za pad Crne Gore i same Srbije. Domaće slijepilo bilo je od koristi neprijatelju i u političkom pogledu. Ukršteni interesi Saveznika igrali su sa zapletom sukoba tj. napada zv. Srbije protiv Crne Gore. Posljedice su bile zamašne i mnogostruke. I Beč pred umiranjem tražio je u njima koristi. Zato je ćesarov Beč favorizirao propagandu zv. Srbije, koja je bila dosegla do zarobljeničkih logora. Saveznici su svršili rat sa pobjedom, 1918. A posljedice se još ne odstraniše.
Bivši predsjednik Vlade Srbije, g. Aleksa Jovanović, u svojim skorašnjim memoarima obilježava, uzročice, uzroke sukoba između Srbije iz doba Obrenovića i Crne Gore. Pisac veli da Crna Gora računa “da je Crnogorstvo duša Države, isto tako kao što je Germanizam duša Njemačke, Galicizam duša Francuske .” a Srbija: “Ne Srbija sa Crnom Gorom već Crna Gora mora ići sa Srbijom”. To je iz serije rasprava i gledišta iz 1884 – 1910. Itd. – No vidjesmo šta bi bilo da je Crna Gora išla sa Srbijom, kad je ondašnji upravljači vođahu u naručje Beča ! – Navod g. Jovanovića neka zamjeni ovdje rezonovanje: da je Crna Gora i prije i poslije doista vodila veliku nacionalnu politiku u duhu Njegoševa: Jugoslovenstva, Slovenstva. Dokle bude Lovćena dotle će trajati ta istina
I najnovije doba to je osvjedočilo. Publikacija g. Pešića, mada se vidi da je sadrži tek pokoji dokument, prelazi u nizu dokaza . Ko hoće i ima smjelosti da protivno tvrdi - idimo na SUD. Ovaj će izreći kazne i priznanja!...
…Daleko smo od pomisli da ovđe apeliramo ne samo period slave i nesreće (1914–5) nego ni samu publikaciju g. đenerala Pešića. Ovdje nije riječ ni o taktu, mudrosti, umjetnosti, pojedinih odgovornih faktora : ukazuje se samo na izvjesne TEŠKE ISTINE, planove i zadnje namjere, koje je narod platio nezapamćenim mukama i žrtvama. Da je krivica do Crne Gore, dokumenti bi bili publikovani - ne bi je niko poštedio. Jer u nedostatku istine, klevete su protiv nje pljuštale-bez prestanka-sve od rata, dok klevetnik nije otkriven. Odbrana Crne Gore u tom pogledu predstavlja čitavu literaturu i nepobitno utvrđuje zasluge Crne Gore. Poslije pada Srbije te Crne Gore kako Srbija tako i Italija jednoglasni su: pad Crne Gore bio je neminovan; on je prirodna posljedica pada Srbije; Saveznici nijesu mogli pomoći ni spasti Francuska-ne računajući zainteresovanu i plaćenu propaganda u njoj i u dr. zemljama - to je isto očitovala. Klemanso i on je osuđivao Saveznike što nijesu pomogli Crnoj Gori; vice – admiral Beson (u službenoj Lig. Maritim, februar 1918) isto tako vojničkim razlozima - nemognućnošću Saveznika da pomognu, objašnjava pad Srbije i Crne Gore.
Daleko bi odvelo da recimo sve komentare, ocjene koje su, istom pravcu, potekle od strane vojnih i političkih autoriteta. Kad bi ko htio, i kad bi trebalo, bismo mogli doći i do dokumenata iz stranih arhiva, po kojima bi se pak utvrdilo: ko je i kako rovario protiv Crne Gore – usred boja, dok su pucala čela i padali junaci. No i bez toga danas je već jasno: kako se došlo do stanja koje g. Pešić prikazuje na str. 13; “Saveznici su kategorički odbili osigurati dovoz hrane morem i čine Vladi (Crne Gore) sve neprijatnosti i teškoće zbog zauzeća Skadra i što vjeruju u savez Crne Gore s Austrijom.” – Kakav savez, prokleti duhovi? Kletva na izdajnika! Eto se otvoriše svi pa i samog Beča arhivi, pa gdje je i trag o kakvom savezu?
O zauzeću Skadra : Ondašnji crnogorski faktori–i vojnički i politički– nalaze se na teritoriji Jugoslavije. Oni imaju o tom i dokumente i dokaze, da blate i sebe i Crnu Goru. Imamo i mi u inostranstvu, i dokumenata i dokaza. Po njima bi se očitovalo da su sumnjičenja i klevete pri zauzeću Skadra, ubrzale pad Crne Gore i same Srbije. Slično tome je bilo i prilikom oslobođenja Skadra, 1913.
Baš g. đeneral Živko Pavlović je, prošle godine, osudio Vladu Srbije za držanje u pitanju Skadra. (Književni Glasnik, 1. Jula 1924). I da nije drugih dokumenata, dovoljni su oni koje iznosi g. Pavlović pa da se vidi: ko je prav a ko kriv; Crna Gora prava i prije i poslije! Protiv Crne Gore radili su, pri zauzeću Skadra 1913, 1915, oni isti koji i od primirja 1918. (da ne govorimo od prije). To su pravi izdajnici : oni učiniše da se, makar bilo privremeno, Crna Gora liši Skadra: da se Skadar na Bojani odcijepi od narodnog tijela. (Grobovi ispod Taroboša i sa Bardaljolta viču: prokletstvo!). Već sada ne treba nam ni zato tražiti drugih dokumenata nego onih, koje sam Biograd publikovao.
U egzilu, kao i prije toga, Crna Gora branjaše sebe, a Skadar kao zajednicu iako Crna Gora bijaše svjesna njegova značaja te i načina, kako se on može spasti. Vlada g. Pašića je publikovala baš ovih dana, knjigu “Jadransko Pitanje” – koja sadrži dokumente o tome da je Delegacija Srbije na Konferenciji Mira u Parizu počinila najveće izdajstvo - Skadar predala tuđinu mada je bio obezbjeđen Crnoj Gori ne samo po pravu i istoriji nego i najnovijim međunarodnim ugovorima. Londonski ugovor zaključen između Rusije, Francuske i Engleske, 26. aprila 1915, dosuđivao je Skadar Crnoj Gori. Isto tako i izričito Francuska i Engleska davale su nam Skadar januara 1920, ali rečena Delegacija odbila je. Sadašnja Vlada Srbije baca odgovornost na ondašnju Vladu i njenu Delegaciju. To su pitanja međusobne odgovornosti. No gdje je Skadar ? I tako istorija će bilježiti : najveće izdajstvo od Kosova…
I po dokumentima đen. Pešića i inače izbija da je Vlada Srbije bila protiv zauzeća Skadra od strane Crne Gore. Mjesto da stane uz Crnu Goru, ona se pridružila zajedničkom neprijatelju, - i vidjesmo posljedice. Međutim i sam g. Pešić posredno opravdava zauzimanje Skadra (1915), u raportu koji je poslao ministru Vojnom Srbije onda u Skadru. G. Pešić govori u tom raportu o namjeri “neprijatelja (ovdje Austro – Ugarske) da pošto poto zauzme Skadar, da spriječi uređenje srpske vojske.” (str. 7) - I pored toga i svega što je slijedilo, g. Pešić završava svoj rad ne slažući se sa Crnom Gorom u pitanju zauzeća Skadra. No stvar je prosta: Zar nije bilo bolje da se, u času katastrofe Srbije Skadar našao u rukama Crne Gore?
Kako bi odgovorio narodni sud, pri ocjeni pitanja o zauzeću Skadra od strane Crne Gore: Ili je trebala da u nj uđe Crna Gora na čijim je vratima i čija je prestonica bila u tom Skadru ili Srbija? Zatim, što bi rekao narodni sud, kad bi mu se iznijelo da je baš Srbija (čija je Vlada sumnjičila Crnu Goru i s njom došla u sukob zbog zauzimanja Skadra) htjela baš ona da uđe u Skadar da Crna Gora nije (stoga i dr. razloga) pohitala i zauzela ga - za dobro svoje i Srbije.
Uloga Nikole Pašića: Vlada g. Pašića, kao i ranije g. Davidovića, predviđaju “povratak imanja nasljednicima Kralja Nikole„ (o tome smo rekli u početku ovog pisma) a ni riječi o sumi od 723 miliona zlatnih franaka ratne oštete Crnoj Gori, na račun koje je Biograd primio milione, u novcu i naturi. - A što je sa onim hiljadama popaljenih domova, žrtvama, hapsenicima koji se još dave po zatvorima? Na pr., ni na vašu jezovitu interpelaciju, prilikom pogibije Šćepana Mijuškovića itd.,ni postupka, ni odgovora...Valjda vaš glas neće ostati usamljen ni u tom pogledu, nego da će vas čuti, razumjeti i s vama uzviknuti sva prava braća i ljudi: Pravdu Crnoj Gori! Ako to ne učine odgovaraće pred Bogom i narodom. U tome znaku je i budućnost.
Ne poznajem dovoljno ni ličnost g. Davidovića ni njegove namjere. Ali, ni on ni izvjesni njegovi prijatelji – bar do sada nikad nijesu na djelu ne samo zadužili C. Goru, nego naprotiv, ponijeli su naspram nje teške grehote. Nećete im vi panuti u naručje ni njima ni nikome, ako nije bratsko, jasno i otvoreno determiniralo, - bez toga utopila bi se vaša politika...
Ruke njegove Vlade prosule su krv u Crnoj Gori. Pa i u poslednje vrijeme što je njegova Vlada učinila kad se zbio npr. naj nečuveni zločin u Nikšiću (ubijanje Šć. Mijuškovića) slabe garancije da je onaj koji tako što počini ili dopusti – no Vi ste na licu mjesta pa to sve bolje znate, ja tek iskreno napominjem izvjesne moje impresije. Parola sSporazum g. Davidovića i g. Trumbića, izgleda mi isuviše slastično (sjećamo se pritom g.Trumbića na iz egzila, te njegova držanja kao ministra inostranih djela, delegata na Konferenciji). Riječ Sporazum idealna je; no u politici ne može zamijeniti jedan definisan program, kada se u čitavoj Skupštini u Biogradu ne biste našli iskrena druga i prava brata koji saosjeća bol Crne Gore i uzbuđuje se pred nepravdom koja ju tišti- bolje i bez njega. I trojica – ako vam se niko ne pridruži bićete jači sami nego u slabu i neiskrenu društvu. Bolje je biti hrast na vjetrometini nego trska među trske.
Crna Gora ne ulazi u nacionalnu zajednicu – poniženja, osramoćena, unakažena, uprljana, okrvavljena. Ne, njeno je mjesto vjekovima određneo, čista kao zora, sjajni kao sunčani zraci što zare Lovćen, uzvišena i ponosna kao taj isti Lovćen. Zato je garancija i ona vječna misao koju inkarnira Petar Drugi i njegov Gorski Vijenac- genij koji je svoj prah privezao uz tu svetu planinu.
Ovo što navedosmo sastavljalo je kardinalna pitanja - glavne pozicije borbe, ... odbrane koja se vodi. Izvan se u tom pogledu uspjelo. Sav svijet zna gdje je pravo i istina. I bjesomučni neprijatelj i plaćenici u inostranstvu, razoružani su rekli da nemaju više kuraži da ponove napade. Dok eto u sred Biograda čujemo napad kao onaj o ,,ženskom napuštanju Lovćena’’ Da nije ko zamislio da se to može popraviti ,,povraćanjem imovine’’ davanjem položaja, ordena?
Dani katastrofe, egzila nijesu pomračili krunu i ličnost kralja Nikole, on je gađan mecima, koji su htjeli da sruše i osramote Crnu Goru, no njegova je kruna dobljesnula mučeništvom za NAROD, opštu stvar, a njegova ličnot je u tom pogledu obezbjedila na Slovenskom jugu, prvo mjesto iza Rada Vladike. G. Pašić će i on valjda biti sa tim saglasan, jer kad je posjetio Crnu Goru, po padu Srbije 1915. izjavi ,,došao sam da pozdravim najvišeg živog Srbina!’’
Ako ni kod sadanje Skupštine nije uzrela ovakva misao o Crnoj Gori; ako ne bude prožeta takvim ubjeđenjem- IDIMO PRED SUDOM NARODA. Taj sud ne bi bio sastavljen od odgovornih i zainteresovanih političkih i vojnih faktora, već bi bio čist, neumitan sud naroda. Ako hoćemo još dalje: nek se sastavi MEĐUNARODNI SUD svjetskih kapaciteta po pitanjima prava te savremene diplomatske i političke istorije i vojništva. Takav sud obezbjedio bi mejsto za nove zlatne stranice C. Gore. Neki upravljači tamo kao da su posve izgubili glavu. Ako produže daleko će stići: Eto vode otadžbinu i pred sudom javnog mnjenja za optužbe o uzrocima svjetskog rata (Srp.knj.glasnik 1.marta 1925. str. 391, sadrži o tom izvjesne napomene.) Zašto uzimati i odgovornost: C. Gora?
Ne pišem ovako zato što se ne mislim vraćati: ovako pišem zato što hoću da živim u otadžbini. I zašto strada Crna Gora? Zato što je svjesna svog dostojanstva. Mi izvan zbog toga ostadosmo u egzilu od januara 1916., te ne možemo gledati sjaj Božijeg sunca u otadžbini. – Ne možemo slobodno stati nogom na prađedovsko ognjište. Prijete nam još tamnicom, ubistvima. I neka i poginemo – poginućemo na putu časti; i tad nećemo ostati bez osvete, no, branićemo se.
Crna Gora je vječna kao Jugoslovenstvo Rada Vladike. Ona je u njemu iskra; koja žari plam koji razgoni mrak i sagorjeva trulež.
Baš u danima najveće krize, posred katastrofe, svi smo mogli duboko prozreti da je Crna Gora besmrtna, kao što je i Slovenstvo. I kad nagledaju pobijeđeni- probijaju PUT POBJEDI!
Šanac je u rukama Crnogoraca (na njemu ostati); njihova je moralna pobjeda. Ostalo je lakše.
,, Čast ranjena žeže hrabra prsa...!’’- Prvo i znad svega čast Crne Gore, potom sve ostalo. Bez toga nema lijeka ni prebola niti se doziva budućnost.
Ovo pisanje ispade duže nego što mišljah, u stvari ono je isuviše kratko s obzirom na zamašaj predmeta te Uzvišeni Ideal kojemu govori- pišem u hitnji- pod brigama i patnjama egzila – kao ispod šatora, nema vremena ni da pregledam već ga šaljem tako kako sam izradio. –Želio bih i bio bih Vam zahvalan da isto predate listu ,,Crnogorac’’- ili kojem drugom javnom organu- da odštampa uz moj potpis i odgovornost.
Vas i vaše drugove bratski pozdravljam,
Dr Pero Đ. ŠOĆ
Priredio: Novak ADŽIĆ
