Dušan Simović se vinuo u nebo, kako kaže, sticajem okolnosti. Sredinom 2004. godine, kao novinar revije Polje, došao je na ideju da napravi intervju sa pionirima paraglajdinga Sinišom Vukotićem i Milošem Levičarom, osnivačima „Kluba ekstremnih sportova - Skajvoker“. Kada je krenuo da obavi razgovor, nije znao o paraglajdingu ništa, osim da se radi o sportu koji je u vezi sa letjenjem.
„To mi je bila interesantna tema za novinu u kojoj sam radio. Kontaktirao sam Vukotića i Levičara i dogovorio se da se nađemo u okolini Bijelog Polja“, prisjeća se Simović svog prvog susreta sa paraglajdingom. Od tada paraglajding je za njega postao strast, dio života.
„Dogovor je bio da napravim jedan mali let. Da me njih dvojica obuče toliko da mogu da se odvojim od zemlje i napravim let od nekih dvadesetak metara dužine. Kada se to desilo, sa mnom je bilo gotovo“, uz osmjeh i iskru u očima govori Simović.
Razlika između velike pice i paraglajdera: Zbog nedostatka škole za obuku i kvalifikovanih instruktora, nastavio je da se sam obučava i obrazuje, o svom trošku. Veliku pomoć mu je pružio Zoran Petrović iz Srbije sa kojim je nastavio sa treninzima.
„Poslije jedno godinu i po, shvatio sam da je ovo sport za mene. Nisam više mogao normalno da funkcionišem već sam stalno razmišljao o paraglajdingu. Nedugo zatim sam i napustio novinarstvo. Nakon dvije, tri godine posvetio sam se paraglajdingu, baš sto odsto“, kaže Simović i dodaje da je već 2007. godine postao profesionalni pilot paraglajdera. Nešto ranije, 2006. godine, zajedno sa Sinišom Vukotićem, Milošem Levičarem, Dankom Simovićem i Seadom Francom, Dušan Simović formira klub koji bi se bavio isključivo paraglajdingom – Dynamic.
Nekadašnji hobi, danas je njegova profesija: Simović radi kao instruktor paraglajdinga, tandem pilot i pilot motornog paraglajdera – dvosjeda letjelice s motorom koja koristi paraglajder kao krilo. Iako ima školu za obuku kaže da se nije lako izdržavati od samo toga i poručuje svima, koji misle da će zaraditi bogastvo baveći se ovim sportom, da u njemu ne leži veliki novac.
„Postoji jedna šala među nama paraglajderima. U čemu je razlika između velike pice i instruktora paraglajdinga? U tome što velika pica može da nahrani veliku porodicu“, uz smijeh priča.
Supruga podigla kredit zbog novog paraglajdera: Ne može još uvijek da definiše osjećaj dok leti, ali zna da „tada u njemu nešto eksplodira“. Misli da ljubav prema boravku u oblacima postoji još od djetinjstva, kada je neumorno danima sa četvrtog sprata zgrade u kojoj je živio, puštao papirnate avione.
„Kada sam otkrio paraglajding i uradio prve letove, jednostavno nisam mogao da dođem sebi od uzbuđenja. Taj osjećaj da ste na brdu, kada napravite nekoliko koraka ka padini i odjednom kao da vas neka ruka uhvati i odvoji od zemlje... Osjetite samo vjetar na licu i shvatite da letite. I dan danas kada izađem na teren za letjenje, kada vidim da je dan dobar i da obećava dobar let, imam taj isti osjećaj – neku pozitivnu tremu, žmarce i uzbuđenje od predstojećeg leta“, opisuje uz neskrivenu strast.
Prisjeća se i podrške svojih najbližih, koji su, kako kaže, valjda vidjeli da je „beznadežan slučaj“ i dodaje da mu najveću podršku pruža supruga.
„Moj prvi novi paraglajder kojim sam zamijenio neke polovne koje sam do tada imao, mi je kupila supruga. Podigla je kredit i kupila mi paraglajder i to joj nikada neću zaboraviti“, otkriva za čitaoce Portala Analtika kako je podrška porodice bitna za sve sportiste.
Dodaje da je njegova porodica vjerovala da će jednoga dana njegov tada hobi, a danas profesija, jednog dana biti isplativa.
„Mogu garantovati da nema toga ko se od paraglajdinga obogatio, ne samo kod nas nego bilo gdje. Dobar dio novca koji se zaradi od paraglajdinga mora opet biti uložen u paraglajding“, kaže i objašnjava da se novac mora ulagati u novu opremu, dozvole, preglede, putovanja, takmičenja... Oprema koja sadrži paraglajder, sjedište, instrumente, kombinezon, kacigu i ostalo košta otprilike nekih 3.000 eura, međutim ako želide ozbiljno da se posvetite ovom sportu i budete konkurentni na svjetskim takmičenjima oprema se mora obnavljati svake godine i skuplja je od navedene cijene.
Paraglajding je divan sport, mediji se fokusiraju samo na nesreće: Iako se u medijima može naći više tekstova koji prate incidente sa paraglajdinga nego onih koji promovišu ovaj sport, Simović tvrdi da se radi o „divnom sportu, koji je ispunjenje sna za relativno male pare“.
„Ovo je ubjedljivo najjeftiniji način letjenja jer svi drugi nisu ni približno tako jeftini za nekoga ko ima želju da leti“, objašnjava sagovornik Portala Analitika, koji planira da čari letjenja paraglajdingom učini dostupnim ljudima širom Crne Gore, te da znanje i vještine koje je do sada prenosio kroz školu u Bijelom Polju na Bjelasici, širi od jeseni i u drugim gradovima Crne Gore. Najavljuje od jeseni organizovanje početnih obuka na jugu naše zemlje. Ove obuke su kako kaže sada lakše s obzirom da Pravilnik o paraglajdingu koji je donešen prošle godine omogućava da instruktori biraju terene u odnosu na nekadašnju situaciju kada je morao postojati registrovan teren za početne letove. Simović ističe da je za sada mnogo lakše teren zakupiti od privatnika nego od države s obzirom na to da je procedura zakupa javnog zemljišta mnogo komplikovanija.
„Nadam se da će u nekoj perspektivi to lakše ići sa državom jer se uglavnom radi o zemlji koja je beznačajna za bilo kakvu drugu upotrebu. To su uglavnom padine na brdima gdje je šuma iskrčena ili neka livada. Mi to sredimo i napravimo nešto korisno – da se ljudi mogu baviti sportom“, ističe Simović i dodaje da se nada da će im u budućnosti biti olakšan pristup takvim zemljištima.
Početna obuka predstavlja upoznavanje sa sportom, letjelicom, opremom, te osnovnim elementima letjenja i slična je kao i učenje vožnje bicikla – nije komplikovana i bezbjedna je, tvrdi sagovornik Portala Analitika.
„Paraglajding se ne uči tako što ćete doći na vrh planine i poletjeti ko zna gdje, već se radi na blagim padinama. Na blagim padinama se uči prvo da se podigne paraglajder, kraći zalet, te spuštanje paraglajdera. Kada se to izvježba tek onda se prave letovi na visini od metar ili dva. Nakon nekoliko dana, može se napraviti let na visini od 20 do 30 metara. To je sasvim dovoljno da neko, ko bi htio da se bavi ovim sportom, vidi da li je to za njega“.
Simović planira da početna paraglajding obuka traje nekoliko dana sa cijenom koja bi bila pristupačna svima – oko 60 eura. Ukoliko neko, poput Simovića uvidi da više ne može da živi bez paraglajdinga, može nastaviti obuku po planu i programu koji je propisan od Agencije za civilno vazduhoplovstvo. Obuka do licence traje do godinu dana i iznosi oko 450 eura, ali do sada, prema iskustvu našeg sagovornika, ovu obuku su uspijevali da prođu samo veliki zaljubljenici u ovaj sport.
Iako se paraglajdingom mogu baviti sve generacije i oba pola, sagovornik Portala Analitika je mišljenja da oni koji se odluče za ovakvu vrstu letjenja mora da budu optimalno zdravi kako ne bi ugrozili sebe ili druge oko sebe.
Kako se stiže do oblaka: Iskustvo, znanje i vještine Simović je „brusio“ takmičeći se isključio u preciznom slijetanju, ali je od ove godine počeo da se takmiči i u prelijetima.
Rezultata je, kaže bilo zaista dobrih, ali izdvaja samo neke: pojedinačno zlatna medalja na Svjetskom kupu u Turskoj, bronzana medalja na Svjetskom kupu u Albaniji, zatim osvajanje titule državnog prvaka i to dva puta. Na regionalnim prvenstvima takođe je osvajao brojne medalje. Bio je i deseti na svjetskoj rang-listi, a bio je i jedini učesnik iz Crne Gore Svjetskih vazduhoplovnih igara u Italiji. Svake godine učestvuje i na Svjetskom kupu i to kao član međunarodnog tima, odakle takođe donosi nekoliko desetina medalja.
Od ove godine počeo je i da se takmiči u cross country ili preletu, koji zahtijeva drugačiju opremu, te drugačiji način letjenja. Želja mu je kao instruktoru da Crna Gora dobije nove mlade pilote koji će se naći u ovoj disciplini, a kojima bi mogao da prenese svoje dugogodišnje iskustvo i znanje.
Simović kaže da je prelet u stvari bit paraglajdinga, te se nada da će njegov kolega Sead Franca i on uspjeti da zainteresuju i osposobe mlade za ovu vrstu discipline.
„To je nešto najljepše što možete da doživite u paraglajdingu. Radi se o tome da se korišćenjem vazdušnih strujanja prelaze kilometri i kilometri distance. Na takmičenjima se osim pređenih kilometara mjeri i vrijeme, tako da morate biti što brži. Trkate se sa ostalim pilotima“, objašnjava Simović čari preleta i dodaje da se tako, preletom, dolazi do orlovskih visina.
„Letite među oblacima. Prelazite sela i gradove i ti letovi nekada traju satima, po pet ili šest sati, to su nezaboravni trenuci i nešto najljepše što ovaj sport pruža.
Iako spada u srednje prlete po dužini, po vremenu provedenom na nebu, Simović neće zaboraviti prelet od Mojkovca do Podgorice kroz Platije baš zbog nepristupačnog terena za slijetanje.
„Postoji jedna dionica od nekih petnaestak kilometara preko kanjona Platije gdje je vrlo teško, maltene i nemoguće sletjeti. Kada ste na visini morate da imate na umu da paraglajder ne može da leti beskonačno ako ga vazduh ne diže. Čim izađete iz dizanja on počne da se spušta, ako dođete u situaciju da morate da se spustite u Platijama onda ste u velikom problemu jer nemate gdje sletjeti. Oko vas su sve stijene“, opisuje Simović i dodaje da je dobar dio tog leta proveo na visini i više lijevo bliže albanskoj granici zbog pristupačnosti terena.
Možda bi njegov put od Mojkovca završio na nekoj od crnogorskih plaža, ali je zbog zone kontrolisanog leta aerodroma u Golubovcima morao da se spusti nadomak Podgorice.
U potrazi za novim „penjanjem“: Ipak, ove godine su njegov kolega Franca i on napravili čak 90 kilometara leta i to na primorju, leteći na grebenu od Budve do Bara i tako nekoliko puta. Taj let je trajao više od pet sati!
„Naše primorje je poznato po tom planinskom vijencu. Kada govorimo o grebenu, uglavnom se misli na let pored planinskog vijenca gdje se koriste vazdušna strujanja koja se penju uz taj greben“, priča strastveni paraglajdista Simović i dodaje da se u kontinentalnom dijelu leti drugačije jer je pilot prepušten svojim odlukama gdje da traži sljedeće „penjanje“.
Još jedan, kako kaže lijep prelet, ostvario je u proljeće kada je uz pomoć paraglajdera letio na relaciji Mojkovac, Kolašin, Andrijevica, Gusinje, Plav i na kraju slijetanje u Murino, što je otprilike bilo nekih 80 kilometara.
Ipak, njaduži let bio je od Bijelog Polja do Mokre gore, tj. na nekih 50-ak metara od Drvengrada. „Išao sam preko Pljevalja, pored Priboja, do Višegrada u Bosni i sletio sam u Srbiju“, kaže i kroz smijeh dodaje da se kući vratio - autostopom.
Tokom leta uvijek je u kontaktu sa prijateljima ili porodicom, putem radio-veze ili telefona. Ovakva komunikacija mu ponekad olakša i povratak jer njegovi prijatelji i poznanici nerijetko organizuju njegov povratak u Bijelo Polje.
Zanimljvo, Simović paraglajding često poredi sa ribolovom, kada krenete u ribolov i nikada ne znate što će vam se naći na udici ili u mreži.
„Bude dana koji obećavaju i tada kažete – Ovo će biti sjajan dan za prelet. Odmah vam se otvara apetit, razmišljate o ruti koju bi mogli da napravite, pa na kraju ne bude ništa već sletite poslije stotinjak metara. Bude i dana koji ne obećavaju, ali ipak let bude dobar. Ta neizvjesnost daje draž preletu“.
Kako se „hvata“ dobar vjetar: Smisao paraglajdinga i leži, kako navodi Simović, u stalnoj potrazi za strujanjima i dodaje da je u pitanju strast.
„Taj osjećaj kada uspijete da nađete novo strujanje koje vas nekada velikom brzinom diže u vazduh, to je kao da vas neko katapultira. Odjednom iz neke doline, ili uslovno rečeno potoka, idete gore kao raketa. To je fantastičan osjećaj“, sa radošću u očima govori pilot paraglajder iz Bijelog Polja.
Iako postoji nekoliko pokazatelja koji ukazuju na povoljno strujanje i dobar vazdušni talas, Simović objašnjava da u paraglajdingu veliku ulogu igraju iskustvo, instikt i prirodni talenat pilota.
„Glavni pokazatelj su oblaci, oni bijeli kao kokice koji se često mogu vidjeti na nebu. Kada ih vidimo u nama proradi uzbuđenje i predosjećaj dobrog leta jer se oni upravo formiraju od takvih struja. Nerijetko se desi da posmatramo ptice u letu koje takođe koriste vazdušna strujanja. Bilo je dosta slučajeva da letimo zajedno sa orlovima u istom termičkom stubu, odnosno u istom strujanju. Penjemo se i mi i oni“, kaže Simović.
Kako bi mogao da živi, ali i ulaže sredstva u svoju pasiju Simović kaže da je komercijalizacija ovog sporta neminovna. On svoje znanje naplaćuje kroz obuke, snimanja, tandem letove, prodaju opreme i slično. Državni i lokalni organi, kaže, nisu dovoljno upućeni u ovu vrstu turističke ponude, koja bi prema njegovim riječima mogla mnogo više koristi da donese turizmu naše države. Napominje da imamo fantastičnu obalu gdje se može letjeti skoro 10 mjeseci u godini, te da paraglajding i jeste privlačan za ljude željne avanture koji vole da putuju.
Naravno, riječ je o sportu koji podrazumijeva izlaganje opasnosti, ali Simović sa žaljenjem konstatuje da se saznanja o paraglajdingu - ne samo kao sportu, već i turističkoj atrakciji – često svodi na informisanje o udesima koji se dogode na letovima.
„Udesa bude i u raftingu, ali niko ne pominje i dovodi u pitanje zabranu ovog sporta, kao što je bilo tokom jedne od paraglajding nesreća u Budvi. Udesa i nesrećnih slučajeva bude i u lovu, planinarenju, motorciklizmu i slično. Nema sportske aktivnosti te vrste da nije bilo takvih slučajeva. Od 90-ih godina kada su napravljeni prvi letovi paraglajderom, desila su se dva smrtna slučaja. U oba slučaja su ljudi nastradali na Brajićima, ali to je zato što se tamo uradi i najveći broj letova“, objašnjava iskusni paraglajder.
Dodaje da su takvi ishodi bili očekivani jer su se letovi dešavali bez kontrole i napominje da je Agencija za civilno vazduhoplovstvo ipak pojačala kontrolu letjenja. Ljuti ga to što se čitav jedan sport uzima na zub zbog nekoliko incidenata. Ali, nada se, da će i ta priča vremenom prestati i da će ljudi u Crnoj Gori shvatiti sve ljepote paraglajdinga, „tog svojevsrnog plesa među oblacima“
Kristina ĆETKOVIĆ
