San mi je da se upravo ovim instrumentom predstavim svjetskoj publici - reče violinista svjetskog glasa Stefan Milenković dok je ponosno pozirao pred kamerama Javnog servisa, držeći u ruci violinu Gvarneri, umjetničko blago koje se skoro pola vijeka nalazi u posjedu državne televizije.
I generalni direktor RTCG Rade Vojvodić imao je snove: da Savjet RTCG, na prvoj narednoj sjednici odobri da se skoro zaboravljena violina ustupi Milenkoviću, „na godinu ili dvije“ te da se kroz umjetnikov koncertni rad i turneje po svijetu, „valorizuje njena vrijednost“ i „nađe kupac“.
Samo dan kasnije djelić snova, makar onih Milenkovićevih, postao je java: mediji su zabilježili da je sinoć poznati violinsta izvodio Vivaldijeva „Četiri godišnja doba“ baš na violini Gvarneri, u okviru Don Brankovih dana muzike na 6. Kotor Artu. Violina je - kako to reče direktor RTCG - počela da se valorizuje.
Možda nekima djeluje kao dobra zamisao, spoj lijepog i korisnog: Crna Gora će, eto, dobiti svjetsku promociju, a RTCG golemi novac, stotine hiljada, možda i milon eura, kada se violina proda, moguće već na Tajvanu, gdje će Milenković uskoro nastupati. I sve to u vremenu krize. Prije desetak godina na aukciji u Njujorku izloženo je dvadesetak Gvarneri violina, sa utvrđenom prosječnom cijenom od – šest miliona eura. Ima, dakle, razloga za nadu da bi se violina mogla dobro unovčiti, ima mjesta optimiznu; što bi rekao legendarni Del Boj: „Iduće godine, u ovo doba, bićemo milioneri!“ Mora da su gledaoci Javnog servisa, izmučeni obiljem svakodnevnih, često sumornih informacija, konačno osjetili olakšanje.
Problem je, međutim, što ideja o iznajmljivanju ili prodaji violine - nije ni tako lijepa ni korisna. Naprotiv: mogla bi biti i društveno štetna jer se iznebuha najavljuje otuđenje crnogorskog javnog dobra.
Porijeklo violine: Priča o tome kako je violina Gvarneri - djelo velikog majstora iz Kremone - dospjela u Crnu Goru, kako je decenije provela u prašnjavom magacinu televizije, istovremeno je svjedočanstvo o našim naravima i našim ljudima; onima koji vode računa o društvu i kulturnoj baštini, kao i onim drugima, koji misle da istorija počinje i završava se sa njima, i njihovim funkcijama.
Na početku, valja razbiti jednu - svjesno ili nesvjesno - plasiranu neistinu: vrijedni muzički antikvitet, djelo porodice Gvarneri, nije postao vlasništvo televizije zavještanjem, testamentom darodavca, već - odlukom crnogorske države i novcem crnogorskih građana!
Marta 1969. godine tadašnje Izvršno vijeće SR Crne Gore (ondašnja vlada) dodijelilo je Radio televiziji Titograd (RTVT) 110.000 dinara za otkup violine od Francuskinje Ivon Prnjat, supruge pokojnog Steva Prnjata. Rođeni Novljanin Stevo Prnjat bio je, kažu upućeni, vrlo nadareni muzičar, učenik tada nadaleko poznate Ševčikove škole u Parizu; drugovao je sa Rubištajnom, Šternom i mnogim muzičkim velikanima tog doba, prve polovine dvadesetog vijeka. Bio je vrlo cijenjen u Francuskoj, izabran je za člana žirija na tada najpoznatijem takmičarskom nadmetanju „Žak Tibo“. Nije poznato od koga je i za koje silne novce Stevo Prnjat otkupio Gvarnerija, ali se zna da je violina stigla u Crnu Goru sredinom šezdesetih, sa mnogo drugih vrijednih umjetnina, kada se bračni par Prnjat vratio da ostatak života provede u Herceg Novom.Koju godinu kasnije, nakon smrti Steva Prnjata, tadašnji direktor televizije, istaknuti revolucionar, komunista i poznati crnogorski intelektualac Miladin Perović, zainteresovao se za mogućnost da tako vrijedan aktivitet ne završi u nekom sjenovitom kutku porodične kuće, već da postane dio crnogorske državne svojine. Nakon kraćih razgovora, Ivon Prnjat je pristala da violinu proda državi; nakon što ju je cijenila 250.000, prihvatila je znatno manju cijenu - 110. 000 dinara. Udovica Steva Prnjata je imala poštovanje prema državi Crnoj Gori, željela je da violina postane dio crnogorske kulturne baštine: negdje u dokumentaciji RTCG i danas bi morao da se čuva dokument koji pokazuje da je Ivon Prnjat odbila ponudu iz inostranstva za otkup violine vrijednu čak 12.500.000 tadašnjih franaka.
Istorija „ljepote pod ključem“: Antikvitetni instrument od tada je u prostorijama državne televizije, u vlasništvu države Crne Gore. Samo jednom violina je iznošena iz zemlje, kada je – uz sve neophodne državne saglasnosti - poslata u Italiju, na ekspertizu kod trojice italijanskih stručnjaka koji su utvrdili i izdali sertifikat da je zaista napravljena u porodici Gvarneri, 1726. godine.
Plemenita ideja da violina bude korišćena u Crnoj Gori ipak je ostala – samo neostvarena želja. Od kada je u Crnoj Gori, pouzdano se zna da je na violini svirao čuveni violinista Branko Pajević, a da su njenoj ljepoti mogli da se dive samo pojedinci, uglavnom ljudi iz raznih garnitura orkestra RTCG, rukovodstva televizije ili znatiželjni državni uglednici. Posljednji pisani trag brige o Gvarneriju i ideje o iznošenju u javnost datira još iz 1977. godine kada su Muzeji Cetinja predložili tadašnjem direktoru državne televizije da violina bude data na čuvanje i izložena u muzeju. Zvanični prijedlog je zvanično – prećutan.
Tako je prvobitna zamisao da vrijedni instrument služi istaknutim crnogorskim muzičkim stvaraocima, ostala je samo pusta želja: ljepota njenog zvuka je godinama utamničena pod ključem, u magacinu.
Osim kada je, prije 23 godine, u Herceg Novom, u sklopu „Muzičke večeri posvećene violinisti svjetskog glasa Stevu Prnjatu“ (!) tadašnji muzički vunderkind Stefan Milenković dobio priliku da se oproba na Gvarneriju, vjerovatno i ne sluteći da svira na instrumentu koji je bio vlasništvo tog velikog umjetnika u čije ime se održavala muzička svečanost! Još jednom je, 2005, godinu pred referendum, sa violine obrisana prašina, kada su dva poznata mastora za violine iz Italije i Francuske posjetili crnogorsku televiziju – samo da vide čuvenu violinu. Bili su, kako je svojevremeno svjedočio tadašnji direktor RTCG Radovan Miljanić, veoma zadovoljni stanjem u kojem se violina nalazi.
Potom je „Gvarneri“ opet završio u tami, iza betonskih zidova zgrade Javnog servisa.
Snovi i java: Sve do prije dva dana, kada je upriličen već opisani susret Stefana Milenkovića sa rukovodstvom Javnog servisa, plasirana namjera o iznajmljivanju violine i najavljena njena prodaja.
Dvadeset i četiri sata kasnije, „milošću“ vrha RTCG virtouzni violinsta svirao je na violini staroj 288 godina, na muzičkim večerima koje je utemeljio Don Branko Zbutega, svećenik Kotorske biskupije, enciklopedijski intelektualac, zaljubljenik u muziku, čovjek koji je svojim djelom spasio od zaborava dio crnogorskog kulturnog nasljeđa. I mora da se, onako ciničan kao što je bio, Don Branko iz prikrajka nasmijao ovoj, tako tipično crnogorskoj, neznavenosti, nemaru i neznanju. I ovoj našoj valorizaciji javnog dobra.
Istina, ne treba sumnjati u dobre namjere vrha menadžmenta Javnog servisa, njihovu želju da se antikvitetni instrument konačno iznese na vidjelo dana; da zasvira onim, kako kažu stručnjaci, malo promuklim tonom, karakterističnim za violine koje su pravili majstori ove porodice. Sasvim sigurno je i da su namjere Stefana Milenkovića vođene ikrenom željom da svira na instrumentu starom skoro tri vijeka. podatak da je više decenija vrijedni instrument bio mrtvi predmet koji je kupio prašinu u magacinu, daje za pravo direktoru Vojvodiću da pokuša da "blago" iz depoa nekako učini kapitalom javnog servisa. Za razliku od svojih prethodnika, Vojvodićje pokušao da, kako je to rekao, valorizuje dio baštine.
Ali, poznato je, dobre namjere ne vode uvijek na dobra mjesta. I baš zato valja poštovati procedure i propise. Violina Gvarneri je dio državnog nasljeđa Crne Gore, javno dobro koje ne može menadžer ili član Savjeta RTCG ili predsjednik stranke ili državni funkcioner - privatizovati. Svi antikviteti i umjetnine starije od 75 godina, pa i ne bile upisane u Registar, podliježu članu 54 Zakona o zaštiti kulturnih dobara. Što će reći: nema iznajmljivanja, otuđenja, kamoli ideje o iznošenju van državne teritorije, bez prethodnog mišljenja Uprave za zaštitu kulturnih dobara i odluke Ministarstva kulture. Uostalom, osnivač Javnog servisa je Skupština Crne Gore, što znači da vrhovna zakonodavna vlast ima vrhovne nadležnosti i nad imovinom Crne Gore, kako zgradom i opremom, tako i – violinom Gvarneri.
Kada je, prije koju godinu, na inicijativu Ambasade Italije u Crnoj Gori dopremljen na jednomjesečnu izložbu čuveni Karavađov Narcis, polisa osiguranja je iznosila četiri miliona eura. Što bi se desilo da je, nekim nesrećnim slučajem, Gvarneri – koji je bez ikakvog osiguranja ustupljen Milenkoviću - sinoć oštećen prilikom dopreme u Kotor?
Violina porodice Gvarneri preživjela je pune 288 godine od kako je napravljena, preživjela je i pola vijeka zatočena u depoima državne televizije. Bilo bi, za državu i društvo, dobro da preživi i ove najnovije ideje o valorizaciji i prodaji. Ukoliko želimo da sačuvamo svoje kulturno blago, nasljeđe i svoj identitet.
Draško ĐURANOVIĆ
