Nadežda Radović po zvanju i profesiji, zapravo je profesorka srpsko-hrvatskog jezika. Dobar dio radnog vijeka je i provela u školi. Ali, zadivljenost dobrotskom čipkom i danas gori onim istim žarom od momenta kada je, kao 12-godišnja djevojčica, u kući Dabinovića ugledala milje urađen u toj drevnoj tehnici.
“Kasnije sam vidjela rad Anđice Đurović i njene sestre Pine Latković, jedan oltarnik koji su uradile za crkvu Blaženog Gracija. To je bio njihov poklon, zavjetni dar, koji je 1976. godine osvojio prvu nagradu na svjetskoj pariškoj izložbi rukotvorina. Remek-djelo od 40 sm širine i neka dva metra dužine. Bilo je to drugi put da dobrotska čipka osvaja nagradu na prestižnoj izložbi svjetskoga ranga. Prvi put – na izložbi koja je održana u Beču 1910. godine, najljepšom je proglašena jedna cacara, kapa od dobrotske čipke koju su žene nosile tokom spavanja, a koja je bila i oznaka udovištva”, objašnjava Nadežda.U miru bokeške otmenosti: Sagovornica Portala Analitika provodi svoje penzionerske dane u kući svoga pokojnog brata, gdje živi sa svojom snahom. Kuća je uz sami dobrotski put, nadomak kotorskog Doma zdravlja.
U malom dvorištu pod lozom i kivijem, raste i sorta domaće ruže od koje pravi jedinstveni liker, a namjernike će dvije žene obavezno poslužiti ušećerenim korama od nerandže i “bolom” od višanja.
U tom miru bokeške otmenosti, Nadežda se potpuno posvetila svojoj misiji – očuvanju drevne tradicije i vještine, za što su neophodni strpljenje i posvećenost koliko i dobar vid i vješta ruka.
Za mukotrpni posao, o kojem je jednom za televiziju govorio i pokojni don Branko Sbutega, neophodna je posebna dnevna svjetlost, kakvu pruža samo sunce u ranim jutarnjim satima, i ono na zalasku.
“Mogu da radim samo dva sata dnevno, sat ujutro i sat predveče. I, to je sve,” objašnjava Nadežda.
Pokojne Anđica Đurović i Pina Latković, bile su i njene učiteljice. Imala je 24 godine kada je savladala teški i zahtjevni bod koji se radi najtanjim koncem, uvom od igle, da se čipka ne bi oštetila. Danas je znanje o toj vještini koja u nadahnute i kretaivne žene dostiže visoke umjetničke domete, samo u njenim rukama. Nadežda o učiteljicama govori kao što bi neki majstor violine govorio o svojem učitelju.
Anonimne kreatorke remek-djela: O istorijatu dobrotske čipke malo se zna i sve je bazirano na pretpostavkama. Reklo bi se da potiče iz 12. vijeka, da bi svoj zenit u bogatstvu motiva i izrade dostigla u 15. i 16. vijeku. Biće da su vještinu donijeli pomorci, trgovci ili sveštenici, iz Venecije, budući da su veze Kotora i Boke sa Mletačkom republikom bile veoma intenzivne. Dobrotske žene tu su vještinu savladale i još joj dodale ono svoje, što je rad napravilo autentičnim, originalnim i različitim od svakog drugog veza čuvenog u svijetu. Ali, sve te autorke remek-djela ostale su anonimne, jer nema zapisanog niti jednog imena vezilje!
“Rad je stigao iz Burana, iz Venecije. Don Gracija Ivanović je govorio – ili je žena pošla i rad naučila tamo, ili je žena došla za mužem i donijela vještinu pa naučila ostale. Ovdašnja je tehnika drugačija od venecijanske, jer je dobrotska žena koristila drugačije motive i dva boda – obli i uglati. Ja radim sa oba”, kaže Nadežda.
Crkva svetog Eustahija u Dobroti čuva oko 130 primjeraka ovog čudesnog rada, koje je prirodna katastrofa iznijela na svjetlo dana. Naime, u dobrotskoj čipki radile su se marame, bolje reći, obrubna čipka radila se na lanene, svilene ili pamučne komade platna kojima se prekrivalo lice pokojnika. Ne zna se koji je sveštenik bio dovoljno vidovit da te komade, na kojima se danas jasno razlikuju gotski i renesansni stil, zadrži, da ne odu u grob zajedno sa pokojnikom.
Od tih komada kasnije su se, spajani po sličnosti motiva, pravili oltarnici. I, tako je sve to, možda i vijekovima, stajalo po kutijama u nekom crkvenom kutku, da bi zemljotres iz 1979. godine na površinu izbacio blago kakvo bi, da je sreće, znanja, volje i svijesti o sopstvenoj istoriji i kulturi, danas bili izloženi, ako ne u namjenski urađenom muzeju, a ono u samoj ckvi, ali adekvatno.
Ovako, samo je mali dio u svetom Eustahiju izložen pod staklom, dok je ostatak po fiokama koje će pokazati don Pavao. On je zamijenio don Branka Sbutegu, koji je radove klasificirao i izložio onoliko koliko je mogao i stigao za svoga života. “Nakon zemljotresa, u kutijama su našli neviđeno blago o kojem se 50 godina brinuo prethodnik don Branka Sbutege, don Gracija Ivanović. Eto, da u pet godina nabave jednu specijalnu vitrinu, imali bi nešto što bi svetog Eustahija krasilo još više”, kaže Nadežda. Uostalom, u crkvi svetog Eustahija nisu samo nevidljivi basnoslovno vrijedni oltarnici u dobrotskoj čipki. Po ormarima i fiokama stoje i stari skupocjeni sveštenički plaštovi, urađeni vezom na skupocjenim materijalima, donešeni iz Francuske i ko zna još odakle.
Blago Crne Gore: “Dobrotska čipka je crnogorsko blago. Kotor i Dobrota su u podnožju Lovćena, na kamenu Lovćena, to je put ka staroj Crnoj Gori. Koliko su tih radova žene poklanjale kraljici Mileni! Ja sam jednom u muzeju vidjela dobrotsku čipku na nekom stoliću i zamolila Anđe Kapičić da to više ne štirkaju, jer štirak lomi, a dobrotska čipka je sva u težini, u punoći rada, pogotovo stariji radovi. Kasnije je postala lahorasta i prozračna. I moje su učiteljice već radile tako.”
Nadežda Radović, pored don Branka Sbutege (“Otkad je umro, samo sam jednom ušla u crkvu svetog Eustahija”), za svoj naum, da sačuva izradu dobrotske čipke od zaborava, ističe i značaj, kako kaže, “moralne vertikale naših prostora”, dr Miloša Miloševića.
“Bio mi je profesor u Muzičkoj školi. Ja mu kažem o svom naumu i pitam - mogu li, smijem li? A on će na to – uradi, sačuvaj što više Nado!”U ovih pedesetak godina od kada je napravila svoj prvi rad, Nadežda je uradila nebrojeno šalova, marama, kravata, detalja za nošnju bokeške mornarice… Nikada niti jedan komad nije prodala. Nada se Nadežda da će to oni koji je imaju znati da cijene.
Ali, tu nije stala. Smatrala je da svaka generacija vezilja treba da da nešto novo, pa tako i njena, s kraja 20. i početka 21. vijeka. Držala je da je jedino tako ispravno iako je i očuvanje umijeća izrade dobrotske čipke bilo već dovoljno velika misija. Ona čuva tradiciju, ne dopuštajući da se “prekine nit”.
“I tako sam krenula sa minijaturama. Prvi ciklus minijatura posvećen je anonimnim dobrotskim veziljama, tim nepismenim, a nadahnutim, kreativnim i radnim ženama, posvećenim kući, djeci, čekanju da im se muževi vrate sa plovidbe. Njima sam posvetila i moj prvi esej o dobrotskoj čipki, koji sam pročitala na proslavi 12 vijekova Bokeške mornarice. Dala sam mu naslov ‘One žive vezom kroz vjekove’”, priča Nadežda.
Druga je priča u minijaturama posvećena Kotoru i Boki, treća simbolima svijeta, četvrta umjetnicima, vajarima i slikarima, a peta, na koju je možda i najponosnija, velikom jubileju 200 godina Njegoševa rođenja.
Na vitrinu je okačila dva uokvirena rada – Njegoševu staru lovćensku kapelu i mauzolej. Te je radove radila po pet-šest mjeseci. Priča kako je bila posljednja osoba koja je ušla u staru kapelu, da su se za njom vrata zatvorila. Pokazuje svoje radove – ovo vam je kamenje, ovo su oštećene stepenice…”Neka se slikari ne ljute, što sam vezom ušla u likovnu umjetnost,” veli.Sve minijature pažljivo su uokvirene lijepim ramovima, stavljene pod staklo. Neke krase zidove dnevnog boravka, neke čekaju pogodno mjesto.
Misao žene dobrotske: Drugi joj se esej zvao “Misao žene dobrotske”. I ona razmišlja dok radi. A kad stane, u nedoumici kako dalje, kako riješiti neki problem, kako na nevidljivi način premostiti prazninu, ili spojiti konce, jer se konac za dobrotsku čipku reže na komade od tridesetak santimetara (“Narod kaže: zla vezilja dugim koncem veze”), priziva, kaže, sestre - učiteljice, priziva svoju majku, vezilju bijeloga veza i rišeljea, da joj priteknu u pomoć.
“Sve mislim – a kako bi to one…Ne daj bože da se stvori čvorić! Tu ni pinceta ne pomaže. Pa svaki čas morate da razrolate konac koji se uvio. Moje jagodice na prstima igraju. Nigdje se ne smije vidjeti ni početak ni kraj. Dobrotska čipka se radi najtanjom iglom, ušima, jer bi vrh oštetio konac kad se provlači. Nekad se radilo na lanenom platnu pamučnim koncem i svilom na svili. U Kotoru je, znate, bilo svilene bube. Upravo je porodica Zbutega bila jedan od izvoznika svile i svilenog konca. Radile su žene i koncem od žukve! Kuvale su, mlatile, vukle žukvu i pravile konac na već zaboravljeni način,” objašnjava sagovornica Portala Analitika.
Cacara stigla na vrata iz kuće Kamenarovića: Iz druge prostorije Nadežda donosi blago – cacaru iz 15 vijeka koja joj je bukvalno došlo na vrata. Pojavila se tako, iznenada, jedna žena, prije neku godinu, noseći prastaru cacaru Nadi na dar, naslijeđenu iz čuvene kuće Kamenarovića.
“Uplašila sam se kad sam to vidjela. Nisam mogla da vjerujem! Kažem – nosite to kući, znate li Vi što imate? A ona će meni – baciću je na kontejner ako je ne uzmete. Meni to ništa ne znači, a Vama znam da znači mnogo.”
Nikada je, kaže nije stavila na glavu. E pa, kada je stavite, morate se pomalo osjetiti krunisanom glavom. A rad se može dobro vidjeti tek pod jakim naočarima ili pod lupom. I, evo svjedočanstva iz prve ruke – cacara uopšte nije mala – trebalo je biće, pod njom skupiti neku bujnu kosu.No, sva je priča i teorija uzaludna dok Nada ne uzme komad platna i ne pokaže kako to izgleda.
“Platno se poveže tankim kartonom. Ako nema kartona, stavi se dopisnica. Ja sam našla onaj zaštitni sloj papira na čokoladinima koji je providan i vazdušast, a igla može da prođe kroz njega. Kad se rad završi, papir se pažljivo odvaja makazicama. Bordura se, naravno, radi drugačije”, objašnjava Nadežda, pokazujući kako to izgleda u praksi. Obmotava iglom i koncem “razapete” niti od kraja do kraja kvadrata na zacrtanog šemi.
Pokazuje šal, kravatu i rađenu maramicu za muški sako. Pokazuje fotografije bratovih unučadi za koje je radila neke odjevne predmete ukrašene dobrotskom čipkom.A njoj oko vrata stoji starinski srebrni lančić na kojem visi rad u obliku lista.
“Turistima nudimo suvenire izrađene u Kini, a imamo nešto naše, autentično i neponovljivo. U dobrotskoj čipki mogu se raditi i mali ukrasi, koji bi sigurno našli mušterije. A ono blago iz crkve svetog Eustahija, stoji u neadekvatnim uslovima, umjesto da se izloži kako struka nalaže, da i mi, iz Crne Gore, možemo stati zadivljeni pred ljepotom koju imamo. To je naša istorija, a istorija nije samo ratovanje. Ta čipka priča o tome kako se nekada živjelo, govori o običajima i tradiciji, o plovidbama, trgovini, govori o nepresušnoj kreaciji i posvećenosti, o porodičnom utemeljenju ljudi sa ovoga područja, ali i o njihovoj duhovnosti, jer dobrotska čipka je i duhovna, filozofska misao, misao o Bogu, zemaljski dar koji se poklanja vječnosti”.
Nadežda ne gubi nadu da će se pojaviti i neko mlađi da preuzme znanje od nje.
“Ovo djelo mora da živi i da traje”, veli, potpuno uvjerena u to.
Gordana BOROVIĆ
