Ustavni sud oborio je juče presude Vrhovnog i Apelacionog suda kojima je potvrđena krivica nekada poznatog crnogorskog sportiste Damira Mandića za saučesništvo u ubistvu suvlasnika „Dana“ Duška Jovanovića, 27. maja 2004, za šta je osuđen na 18 godina zatvora.
Sudijama Ustavnog suda trebalo je skoro četiri godine da se usude da razmotre Mandićevu ustavnu žalbu, koja je podnešena još u septembru 2010. Sa stanovišta prava, kako tvrde eksperti, od prvog dana bilo jasno da je žalba utemeljena i da presuda mora pasti. Sa stanovišta politike - nije bio trenutak da se to i objelodani. Danas je to i formalno jasno, a potvrdu smo dobili i od više nezvaničnih sagovornika iz Ustavnog suda – bivših i aktuelnih sudija.
Zločin i kazna: Kazna je krajni cilj pravde. Istina bi trebalo da bude put do nje. Da li je Damir Mandić kriv i zna li Damir Mandić punu istinu o ubistvu Duška Jovanovića? Tužilaštvo i policija tvrde da jeste i da on zna čitavu istinu.
Danas bivši sudija Višeg suda u Podgorici Radovan Mandić nije se saglasio sa njima i 27. decembra 2006. godine oslobodio je Mandića svih optužbi. Apelacioni sud oborio je ovu presudu i predmet vratio na ponovno suđenje. Mandićev kolega, danas takođe bivši sudija podgoričkog višeg suda, Lazar Aković, za razliku od njega našao je dokaze i 27. aprila 2009. godine osudio Damira Mandića na 30 godina zatvora. Apelacioni sud je prihvatio Akovićevu argumentaciju ali ne i visinu kazne i 4. decembra 2009. osudio je Mandića na 18 godina zatvora. Vrhovni sud je amninovao tu odluku.
Damir Mandić uhapšen je na beogradskom aerodromu 2. juna 2004. godine i odmah sproveden u podgoričku policiju. Navodno je te noći, kako tvrde pouzdani izvori, policijskim inspektorima priznao - ko je, kada, kako i gdje planirao ubistvo Jovanovića, ko ga je ubio, kao i šta je bila njegova uloga u tom zločinu. Nalogodavce nije pominjao. O svemu je sačinjena i službena zabilješka i samo se čekao danas bivši Viši tužilac u Podgorici Novak Ražnatović da Mandić i pred njim prizna to što je pisalo na papiru, ali on se nije pojavio. Navodno je kazao da sve može da sačeka do jutra. A ujutro su, sa tužiocem, stigli i Mandićevi advokati i službena zabilješka je mogla da završi – ad acta. Damir Mandić je odlučio da ćuti i pred tužiocem nije potvrdio ni slovo iz noćne službene zabilješke. Inspektori su krenuli u lov na Beranca Vuka Vulevića, i Baranina Armina Mušu Osmanagića – koji su bili targetirani kao glavni izvođači zločinačkog djela.
Hladnokrvna likvidacija: Duško Jovanović pokošen je hicima iz jednog oružja, iz automobila u pokretu dok je ispred redakcije “Dana” ulazio u svoje vozilo. Nije imao šansu da preživi.
Damiru Mandiću je, kako su spekulisali mediji pozivajući se na neimenovane policijske inspektore, bio zadatak da paljenjem “golf III”, iz kojeg je pucano, uništi tragove. No Mandić to nije uradio, iako je znao da će u tom vozilu biti pronađeni i njegovi tragovi.
I pronađeni su. Na jednoj od dvije puške koje su nađene u “golfu” iz kojeg je pucano na Jovanovića. Mandićevi otisci bili su na onoj iz koje nije pucano. Pronađeni su i na limenci “red bula”. Limenka je nađena na parkingu u blizini mjesta gdje je bio ostavljen “golf”. Prema svjedočenjima policajaca, pronađena je – dan nakon što je nađen “golf”, a Mandićeva odbrana tvrdi, barzirajući se na toj vremenskoj odrednici, da je riječ o – podmetnutom dokazu. U zvaničnim dokumentima se ne poklapaju datumi kada je pronađena, kada je upućena na vještačenje u Institut u Visbadenu… Barutne čestice otkrivene su na Mandićevoj garderobi koju je policija uzela iz njegove kuće.
(Ne)sumnjivi dokazi: Na osnovu tih dokaza on je osuđen za saučesništvo u ubistvu Duška Jovanovića. Sud je zaključio da je Mandić sa dvije NN osobe u noći ubistva bio u „golfu“. Sjedio je na zadnjem sjedištu sa automatskom puškom, ubica je bio na mjestu suvozača, a drugi NN pomagač je vozio. Mandić se na suđenju branio ćutanjem. Prethodno je negirao sve navode optužnice i tvrdio da nema nikakve veze sa ubistvom Jovanovića.
Sada će ponovo na sud. Da li će opet ćutati ili će pokušati da se odbrani i dokaže da i zaista, kako tvrdi, nije umiješan u ovaj brutalni zločin - znaće se uskoro.
Javnost je u većini uvjerena u njegovu krivicu. Ni porodica Jovanović nema dilemu da je bio dio zločinačke grupe koja je organizovala i odradila zločin.
Beranac Vuk Vulević za kojeg je policija, kako je to planski saopštavano medijima, tvrdila da je ubio Jovanovića i Baranin Armin Muša Osmanagić za kojeg su takođe tvrdili da je učestvovao u ubistvu nikada nijesu i formalno okrivljeni. Dugo su bili u bjekstvu i jedan i drugi. Pojavili su se kada su bili sigurni da dokaza nema.
Policija i tužilaštvo do danas zvanično ne znaju ko je i zašto naručio zločin.
Rad domaćih i stranih službi: Premijer Milo Đukanović tvrdi da je ubistvo Duška Jovanovića političko, te da iza njega stoji bivši srpski premijer Vojislav Koštunica. Uskoro bi pred tužilaštvom trebalo da obrazloži ovakve izjave. Potpredsjednik Vlade i ministar pravde Duško Marković tek je nedavno saopštio da je tajna policija, na čijem je čelu nekada bio, znala da je Jovanovićev život ugrožen te da je o tome informisan i tadašnji ministar unutrašnjih poslova Andrija Jovićević. U okviru obnovljene istrage Marković je povodom te izjave saslušan. Šta je ispričao u tužilaštvu za sada je tajna. Ne zna se da li je konkretizovao sa kojih adresa su tada “uhvaćene” prijetnje smrću Jovanoviću.
Da tajne službe povremeno sarađuju sa podzemljem nije tajna. Kao ni to da ih iznajmljuju za profesionalne egzekucije.
Da li je Damir Mandić bio dio neke mreže zadužene za ubistvo Jovanovića - do danas je tajna. Da li je on ključ koji može dovesti do ravjetljavanja ovog teškog zločina - takođe je tajna. Mnogi tragovi upućuju na njega. Ne samo oni na koje se pozvalo tužilaštvo u optužnici nego i kontakti koje ima u podzemlju, domaćem i regionalnom. A da li su to i dovoljni dokazi da je kriv i da je i zaista bio dio mreže ubica Duška Jovanovića - sada je na sudijama Apelacionog suda da utvrde. Ovog puta, javnost očekuje, da će se to uraditi bez kršenja prava okrivljenog i u slobodnom i fer suđenju. Presuda nije “pala” zbog nedostatka dokaza, Ustavni sud njima se time nije ni bavio; presuda je oborena zbog kršenja prava optuženog.
Nemoć institucija sistema: Čak četiri godine trebalo je Ustavnom sudu da saopšti da su Mandiću tokom suđenja kršena prava i da nije imao fer i pravično suđenje. Zato se i nameću pitanja: zašto se toliko dugo čekalo, zašto su Apelacioni i Vrhovni sud dozvolili da presuda koja je morala pasti na višoj sudskoj instanci prođe njihovu kontrolu. I to je ono što urušava ugled i legitimitet sudova. Povjerenje u njihov rad. Što daje za pravo i laicima da ne vjeruju u presude.
Poslije svega toga, teško da će se javnost baviti dokazima, pravom i pravdom. Javnost će sama presuđivati jer institucije sistema sebi ruše legitimitet i ugled i dovode u pitanje sopstvene odluke. I zbog toga su sve oči uprte u Damira Mandića. Da li on zna i koliko zna? Da li će progovoriti?
Autoritativne institucije svoje odluke ne dovode u pitanje. Autoritativnim institucijama Damir Mandić bi bio jedna od stranaka u postupku s kojom bi se komuniciralo isključivo po “slovu zakona” i na osnovu dokaza. Presuda donesena po tim standardima bila bi neupitna. Ovako, na osnovu istovjetnih dokaza, jedna presuda je bila oslobađajuća, a druga osuđujuća. Da li bi to bilo moguće da se sudi na osnovu zakona i dokaza. Teško je vjerovati.
Sa dokazima, presudom i zakonom ne bi trebalo da bude kalkulacija. To bi moralo biti jasno. A ako nije, sudija koji ne zna mora biti kažnjen. Izopšten iz sudijske organizacije. Kao i tužilac. Jer, policija može da pretpostavlja, da ima indicije, da sumnja, osnovano ili ne. Ali upravo zato su tu tužioci i sudije da indicijama suprotstave dokaze.
I onda bi Damir Mandić, ako je kriv, ako zna, progovorio. A ako ne bi, dokazi bi doveli do NN ubica, a neko do njih sigurno bi “propričao”. Ovako, dokazi, ako ih ima, “padaju u vodu”, a krivci, ako su krivci, postaju žrtve. I ne samo u ovom predmetu…
K. M. K.
