Uski kolosijek. Tri sata puta. Niko je nije sačekao. Ponudio joj se lokalni nosač Jovo Džada. Primio je njen mobilijar od dva kofera i jedne velike torbe na niska kolica sa četiri točka. Prihvatio je s rukama na leđima kratku rudu i krenuo da tegli preko staničnog trga. Glumica ga je slijedila u štiklama, ali je zastala čim je napuštila plato željezničke stanice. Stanični trg zastrt šoderom krotio je njen krotki korak. Jovo je onda i nju primio na kolica i posadio je na jedan od kofera. Ličila je na violinu koja je prisjela na tren, da odmori. Plavetni kostim pripijen uz tijelo. Dugi vrat, uski struk i bedra za dvojicu, ukroćena suknjom da se oči iščaše. Listovi nogu upokovani u čarape od svile sa šavom pozadi, prozirne kao celofan. Najljepši dio Jovovog tereta bilo je lice glumice. Skladno i prikladno stasu. Sa žarkim karminom na usnama. Oči malo iskošene prema sljepočnicama. Kosa plava, zategnuta od čela prema zatiljku, završavala je nekom vrstom punđe.
I nosač zaslužuje pažnju. Neprimijetan kao i svi nosači. S kapom bez fazona. Kalpak na očima. Brkovi raštkani do u pola lica. Ođelo bez boje. Sve je to usađeno u duboke crevlje bez pertli. To je bio nosač J. Džada. Prozvali su ga tako jer je nekom prilikom na upit dokle vozi odgovorio... dok ima džade. Uvijek pripit nikad pijan. Nikad nije viđen sa čašom. Pio je na neviđeno i na svoj način. Kunjajući nad stolom, u svom ćošku kafane Javorak, pio je ispod stola. Iz demižane smještene tamo pod astalom cugao bi dugom apotekarskom gumenom cjevčicom. Nije nudio niti primao čast. Plaćao je samo uslugu kafani da mu demižana bude na svom mjestu. Sav takav ukriven J. Džada je danas bio prvi put viđen čovjek kad je prokorzirao centrom s prtljagom koji bi svak prihvatio. Danas je poželio najdužu džadu. Tako je nastavio glavnom ulicom prema hotelu na drugoj strani grada. Bolji teret nikada nije teglio na svom pokretnom podijumu od dva kvadrata. Glavna ulica sa trgom je bila glavni objekt za film zbog koga je glumica doputovala. Scenografi, dekorateri i scenski radnici su redili ulicu za snimanje. U času kad je Džada vukao svoj neprevaziđeni teret svi su obustavili dekorisanje da isprate scenu koje je Jovo izveo u sopstvenoj režiji. Zastali su prolaznici. Mi đeca smo blenuli. Sve je stalo samo je ona bila u pokretu. Šapatom smo saznali da je to slavna glumica po imenu Gal. Gal, ime ili prezime, svejedno. Zvučalo je uzbudljivo, kao Holivud, izvan našeg svijeta. Ne znam da li je Gal bila slavna, za nju do tada nijesmo čuli, ali je bila glavna tog časa u gradu N. Sjutradan su Italijani ušli u grad s motornim i oklopnim vozilima i zaposjeli Pjacu grande. Počela je okupacija prema scenariju filma Zle pare. Glumica sa kolica, igrala je glavnu ulogu. U ulozi je bila još raskošnija. Za pomamit se.
Uvijek sam mislio da je film prilikom snimanja pozorište... Tako i jeste. Ovo je bio veliki teatar. Tek u montaži nastaje bioskop. Taj nas je privlačio i vukao u svoj mrak. Dva sata mraka u tuđem svijetu i svijetlu. Sva naša radnička zgrada je išla u bioskop, čitava ulica, sav grad. Predstave u tri smjene; od 4, od 6, pa od 8 h. Popodne! Projektori se nijesu ladili. Polupismene i nepismene žene radničke klase koje su sa svojim muževima sjargale iz svojih brdovitih sela u jatima su šipčile u bioskop. Hrlile su ka vazda i ka danas, na sapunice, melodrame i meksičke avanturističke filmove s pjesmom, tipa Ja pustolov. Gledale su samo pokretne slike. Titl nijesu mogle čitati, jedva su poznavale po neko slovo a kad je bio na latinici, ni slova. Prepričavale su poslije filma samo ono što su viđele bez ijedne replike. Vizulni utisak... I onakvi momak ne vidi da ga ona vara, a svi vide. Ćorav kod oči vidio ga jad... I oće da se ubije zbog nje... ubilo ga što ga je dalo. Umire mu majka, a on se o jadu zabavio oko one kurve očigledne. I umrije mu jatka, a ona đevojčina mu ne izjavi saučešće no ode s drugijem. I on se ubi ne zbog majke no zbog nje... Pi, sramotne pogibije.
Prema filmu smo se oblačili, češljali, hodali i puvali se... Čak smo i pljuvali filmski kad smo viđeli da neko to radi na platnu štrcajući pljuvačku kroz stisnute zube. Dizali smo tegove da ličimo na Branda iz filma Na dokovima Njujorka. Buntovnik bez razloga, iako već pokojnog Džejms Dina, nas je nagnao da ćeramo kosu od čela naviše, a malo potom Marlon Brando da je gonimo niz čelo. Marlonka! Bila je u modi nakon filma Zmijska koža s Anom Manjani, ali do jakne od zmijske kože nije se moglo doći. Onda je krenula skaj imitacija. Tetovaže su počele od filma Tetovirana ruža sa Bert Lankesterom u glavnoj ulozi. Ali to je bilo dozvoljeno tek vojnicima koji su se vraćali iz vojske s tetovažom odanosti armiji, Uspomena iz JNA. Bokser Brdža se vratio s parolom duž čitave ruke, Armije odbrana tvoja - uči se od heroja. Film je prvi prošvercovao farmerke kao iluziju, a tek onda su se avizali krijumčari uvozne robe. Sjutra dan, poslije filma Sjaj u travi svi smo pohrlili u gradsku čitaonicu da tražimo poeziju Vilijama Vordsvorda. Njegova pjesma Sjaj u travi je motivisala E. Kazana za istoimeni film. Tugovali smo zbog propale ljubavi sirote Vilme bolećivo ponavljajući stih:’’Ni za šta se ne može vratiti čas sjaja u travi ni prva raskoš neba.’’ Koliko god to bio melodramski sentiment u tom stihu i filmu je sažeta sva metafora prolaznosti, mladosti i ljubavi.
Bilo je suvislih i nesuvislih reklama koje su pratile hit filmove. Tako je intrigirana publika scenama užasa koje se izdržat ne mogu u filmu Psiho A. Hičkokoka. Intriga je vjerovatno uvezena sa filmom, da se namami publika, a štampa je još žešće podrkolila dramatiku: Ko izdrži film sam u bioskopu, a da ne isvijesti, dobija nagradu. Ništa se ne pripitomi tako brzo kao glupost. Ma, koji će to distributer prikazati film za jednog gledaoca. Jedan susjed je intigu pretvorio u ludost. Hičkok u filmu često koristi tzv. donje svijetlo da bi odozdo osjenčio svoje zle junake i izazvao strah. Kasnije će Kopola u Kumu koristiti kontru, gornje svijetlo, da bi izazvao strahopoštovanje.
Ali, vratimo se događaju iz susjedstva. Za Psiho karata nije bilo danima. Zunjalo i spadalo iz naše zgrade, zvani Mašan, opsijedo je Zonju s kojom je stanovao vrata u vrata, da makar đe, izađe sa njim. Nikad ni na sladoled. Kada joj je pokazao dvije karte za Psiho omekšala je. Poslije filma spadalo je nestalo u opštoj gužvi onih koji izlaze i onih koji ulaze u bioskop. Stigao je prije nje na uvijek mračni ulaz radničke zgrade. Zonja se užurbano vraćala kao da bježi od bioskopa. Mašan je prežao na ulazu i kad je vidio da prilazi pritvorio je vrata. Sjeo na vrh ulaznih stepenica i zapalio šteriku. Spustio je stepenicu niže i osvijetlio sebe poput Hičkokovih jezivih junaka. Cura je još pod svježim utiskom filmske strave stupila u tmušu. Dočekao je prizor. Zjapeća usta i iskolačene oči. Vrisak je istulio šteriku. Stropoštavanje, tup udarac i muk. Mašan je nestao. Zonja je završila u bolnici. Potres mozga. Danima u komi. Jedva su joj se izborili za život.
Engleski majstori krimi trilinga su punili sale. Zakuvaju filmsku radnju odmah na početku nekim tajanstvenim ubistvom te čitav film prebiraš po likovima i karakterima ko bi mogao biti ubica. Tek na kraju otkriješ zlikovca, prividno nevinog, na koga ni nikad posumnjao ne bi. Ali i tu intrigantnu neizvjesnost bi vam ponekad pokvarili oni koji su film viđeli u prethodnoj projekciji. Neko od onih koji izlaze, kao usput, dobacio bi nekome od onih koji ulaze... Nemate što gledat, sin je ubica. Najgori đak u razredu Klijo s tri generacije je išao u isti razred. Ako mu zapne za oko film gledao ga je u sve tri smjene bez preduška. Sedam puta je gledao Rimljanku sa Đinom Lolobriđidom, jer je čuo da je čitav minut gola na platnu. Gledao je iz najgoreg, prvog reda, prvog partera. Kako kamera u jednoj sceni slika Lolobriđidu iz desnog ugla, sjedio je krajnje desno misleći da će joj iz tog ugla pobliže zaviriti među noge.
U filmu je sve drugačije od našeg života, a gotovo ništa u skladu s njim, sve privlačnije od našeg iskustva. Samo u tami bioskopa, život izgleda vječan, a film prolazan. Sve bi prodali za bioskop, a ništa nijesmo imali... Samo brundžu. Brundžali smo da odemo u drugi svijet makar na dva sata. Brunadžali smo satima, danima, mjesecima... Najbolje godine smo izbrundžali da iluzijom filma istrijebimo našu nemaštinu, kojoj, mislili smo, nikad kraja biti neće. Riječ brundža nećete naći ni u jednom rječniku. U gradu N. joj je nastalo značenje sa igrom i nestalo sa njom. To je bila igra s metalnim novcem, neka vrsta ulične kocke. Kako je novac izvorno kovan od bronze, vjerovatno je otuda prispjela novokomponovana riječ za lokalnu upotrebu. Italijanska riječ je doputovala, preko prpona od različitih izgovora u naše svakodnevlje; bronzo - bronca - bronza - brunza i konačno brundža u slengu i duhu jezika onih koji su tu igru upražnajvali. Drugđe su je zvali drugačije, a samo u gradu N. kako sam je naslovio.
Igra brundže imala je više varijanti; prva i osnovna se zvala bliže–nose! Zacrta se linija udaljena od zida dva-tri metra i odatle svi učesnici u igri bacaju novac k zidu, pa ko najbliži nosi sve. Igralo se i bliže –vrte. Bliža se prema zidu, a najbliži promućka sav novac u šakama i baci ga uvis i kad padne na zemlju uzima samo one sa aversom, one sa reversom uzmu oni koji su bili najbliži onome koji vrti. Ali tako se u igri nije zvalo lice i naličje zvekećeg novca već u slengu kraće i jednostavnije: avers se zvao jaze a revers ture. Okud i zašto ti nazivi ne znam. Najviše vještine je izazivala igra kikine. U centar pravougaonika na zemlji bez trave, ucrta se krug prečnika desetak cm, a poprečna linija dijeli i krug i pravougaonik na dva jednaka dijela. Ko ubaci u krug odnosno što bliže liniji kupi sve i u krugu i izvan njega. Igra peranja je pordrazumijevala da izazivač poperi metalni novac uza zid, a ostali ga s istim apoenom gađaju da ga obore. Za tu igru najunosniji apoen je bio 5 dinara. Tu peticu su zvali pljasa zbog obimnog izgleda. Pljasa je bila zahvalna za peranje, a nezahvalna za gađanje jer je bila laka, iskovana od aluminijuma. Ako pljasu niko ne obori onaj ko je poperio nosi sve. Na tu igru su se nadovezivali novi igrači sve dok pljasa stoji uza zid pa se ponekad znalo nakupiti i po pedeset dinara onome ko je sruši ili onome ko je poperio.Toliko sam jednom nabrao iz cuga i stanio se u bioskop da gladam Tačno u podne sa Gari Kuperom i Grejs Keli u glavnim ulogama.
Do mene je sjela Koni dobrostojeća oficirska šćer iz vojnog stambenog bloka uz dvorski park. Znali smo se na distanci. Više iz bioskopa nego iz škole...,do jednog trenutka kad smo distancu skratili. Pozvala je nas nekolicinu na povratku iz škole u pomoć da joj iznesemo na drugi sprat kitnjastu komodu i još neke drangulije za njenu sobu. Javila se majci, rekla da smo joj drugovi i spremila nas u svoju sobu. Drugi svijet. Mi smo svi spavali u jednoj sobi, a ona jedina u jednoj, sama. Častila nas je iz bombonjere na kojoj je pisalo Sherri od kakve do tada nijesmo obidovali. Čast u pozlaćenom staniolu. Sve je šuštalo dok smo se služili. Poslužila nas je i jednim obašnjenjem. Želi da joj se svi obraćamo sa Koni. Otac joj je, nažalost, poreklom iz pasivnih krajeva i krstio je po babi Ikoniji.
- I zapamtite, na ime Ikonija nekome se ne odazivam, na Koni svakome. Objasnila je i zašto. Zvuči crkvenoslovenski, staroslovenski, praslovenski...
Opet je bila ispred nas. Baratala je terminima kojima nijesmo raspolagali.
- Koni zvuči švedski - nastavila je - i filmski što meni mnogo znači. Ikoniju ću poništiti čim napunim osamnaest. I zapamtite kod mene se ne ulazi bez kucanja.
Iako smo išli u istu školu, smještenu u starom zdanju nekadašnjem kraljevom dvorcu, do tada joj nijesmo poznavali narav niti znali za sklonosti. Starija je bila od nas za dva razreda, a zrelija za četiri. Potpuno upakovana u zrelost za svaku ljubav. Otac je službovao po raznim mjestima pa smo je doživljavali kao curu sa strane, a strano nas je privlačilo i odvlačilo od svega domaćeg. Zbog toga smo išli i u bioskop. Uz to, govorila je ijekavskim izgovorom i to s posebnim akcentom kao kakva strankinja koja tačno govori, ali netačno izgovara. I to je bilo privlačno... drugačije od drugih. Kad bi prolazila ulicom zagledali smo je sa svake strane. Dobrostojeći je i hodala. Stariji i smjeliji bi samo dobacili: pronese li je, pronese! To je značilo da joj je epicentar nedokučiv. Mislili smo da joj niko ne može perušku odbit. Pogriješili smo. Odbijao joj ih je lokalni pjevač s prezimenom Tabačina i s imenom Marko. Punoljetan sa završenom vojskom. Jedino, to je završio. Ništa drugo. Otišao je kao sirovi dizač tegova u armiju, a vratio se kao pjevač. Služio je na karauli, zarasloj u visoke gore, trideset kilometa dalekoj od svakog naselja. Pjevušio je usamljenim vojnicima. Vratio se kao uzoran vojnik s odlikovanjem. Iz tog razloga je jednom zapjevao na radiju i nikad više. S tim nastupom je osvojio Koni. Postao je javna ličnost u bezličnoj sredini. Zauzeo je. Ona ga je zvala Mario. Tvdila je da pjeva O sole mio kao Mario Lanca. Ali njen lanca je pjevao kao sa lanca. Lanuo bi sa zauvijanjem refren O sole... O sole mio i ugasio. Na drugi stih ostajao bi bez duška i daška.
Ustali smo nakon ove blic-krig časti ko Koni. Izrazili smo joj zahvalnost. Idemo Koni. Hvala Koni. Doviđenja Koni. Od tog đačkog društva koje je pozvala Koni najveći zulumćar bio je Čole. Pričao nam je često kako prati ljubavne parove i što čine tamo u začaranom gradskom rasadniku iza dvorca. Šetaju malo gradskim parkom, a u suton, potom minu preko manastirskog trga u gradski rasadnik. Tamo nikakva svijetla nema do mjesečine, a i ona je višak za ono što se tamo radi. Praćenje parova tada nije pripadalo kategoriji manijaka i voajera već prostoj znatiželji nedoraslih da vide što od ljubavi čini odrasli u neviđelici. Čole je i produbio priču... kako nas Koni nije slučajno svratila doma već nas navlači za dopunsku nastavu. Zbog toga kod nje ni ukućani ne ulaze bez kucanja. Po gradu je zujala priča kako imućna oficirska šćer zavodi maloljetnike. Prvo ih namami na bombonjeru, a potom na intimne i stidne slatkiše. Čole nam se kleo da je dva dana igrao brundže da se u to uvjeri. Gledanje je naplaćivala kao bioskop za prvi parter, 50 din. To je činila, od trinaeste godine kad su prve stidne dlačice proklijale na svjetlost dana. Pipanje je imalo extra cijenu, nešto kao porez na luksuz, 30% gore. Koliko se zna nije išla dalje od dodira, ali Čole je znao više. Kad je tako napale maloljetnici onda bi je prihvatio ponoljetni Tabačina... da je proluftira.
U bioskop takva sloboda još nije stigla. Koni je prestigla film tvrdeći da će se na filmu raditi sve što ona čini. Čole je tvrdio da je njegov bend koji je pratio parove uvijek znao da li se Koni kresnula iza dvorca. Sjeđeli bi spremni za praćenje na parkovskoj klupi uz ulicu kojom bi Koni sa svojim soldatom tabačila u ljubav. U sumrak s ulice bi priješli u park, pa preko trga u šumoviti rasadnik. Uvijek smo, i bez praćenja mogli utvrditi je li se Koni kresnula. Odlazila je u ljubav sitnim, štep hodom, kao singerica, a vraćala se kao profircana, opušteno i tromo.
Nikad nijesam bio blizak u toj varijanti sa njom. Večeras u bioskopu bila mi je najbliža. Pozdravila me. Otpozdravio sam, zdravo Koni. Sa šešerićem na glavi uzanom haljinom u struku i čipkanim žiponom koji je virio ispod širokog oboda. Odgledao sam je. Slijedio je film. Došapnula mi je da je gledala svaki Kuperov film, a Tačno u podne onoliko puta koliko je god bilo projekcija. Naklonila mi se još jednom sa šapatom da je Kuper smrtno bolestan. Pitanje je dana. Uzdahnula je i film je počeo. Kad se pojavio na platnu počela je da plače. Kad se pojavila Grejs prepoznao sam da se Koni obukla kao Keli u filmu. Preplakala je čitav film. Na kraju je sve suze pokupila maramicom i izašla.
Nekoliko dana kasnije, stigla je vijest da je Gari Kuper umro od neizlječive bolesti. Koni je došla u školu u crnini. Rekla je razrednom starješini da joj je umro brat od strica u Americi. Korotovaće ga četrdeset dana. Razredni joj je izjavio saučešće u ime rareda. Četrdeset prvi dan kad je trebala da skine crninu umro joj otac, nažalost iz zaostalog kraja. Nastavila je u crnini više za Kuperom nego za zaostalim tatom. I pod korotom, kako je svjedočio Čole, išla je na štepovanje, a vraćala se ufircana.
Kao zaključak na sve naše velike iluzije došla je Tišina (Il Silenzzio) Nini Rosija. Tu čuvenu melodiju povečerja iz filma Odavde do vječnosti jedne ledene novogodišnje noći izveo je poznati džez majstor Božo Bakrač iz grada N. Na praznom trgu na kome je bilo sve zamrznuto osim zvuka odjekivala je njegova truba od ledenih pločnika do neba. Samo se na ulazu knjižare Progres, jedan ljubavi par sklupčao u poljubac i usamljen ljubio misleći, vjerovatno, da će baš njihova ljubav trajati odatle do vječnosti.
Sredinom šesdesetih razilazila se ta generacija koja je stasavala uz varljive iluzije filma. Svak na svoju stranu. Dolazili su čupavci. Bitlsi su nadjačali sva naša povečerja. Mini suknje su ubile svako zavirivanje. Sve je bilo na izvolte. Bljesnuli smo još jednom iluzorno ’68 i ugasili se u realnom životu. A film nikada neći biti više ono!? A ovo gledamo svakog dana.
Kad sam se vratio u grad N. poslije prvog semestra sreo sam još jednom Koni. Udala se neđe na pola godine, izvan grada. Vratila se ukvašenog stomaka, izgubljenog struka i razvedenih kukova. Žurila je ulicom prema parku. Nije više štepala, profircala je najbolje godine kao uostalom i mi ostali. Nizašto se ne može vratiti čas sjaja u travi ni prva raskoš neba.
Mihailo RADOJIČIĆ
