Rukometni reprezentativac, desni bek i član „crvenih lavova“ Marko Simović, rođen je 19. februara 1987. godine na Cetinju. Odrastao je u Budvi, gdje je završio osnovnu i srednju školu, koju je zbog sportskog angažmana napustio poslije drugog razreda, da bi potom vanredno završio preostala dva razreda.
Kao dijete Marko je trenirao sve sportove, a najduže - vaterpolo. Rukometom je počeo da se bavi sa 13 godina, kada se rasformirao vaterpolo klub u kom je trenirao. Već sa 16 godina odlazi u Budućnost, gdje provodi godinu dana, da bi naredne godine prešao u cetinjski Lovćen. Sa navršenih 18 godina, prelazi u skopski Vardar.
U tom periodu nastupao je za kadetsku reprezentaciju Srbije i Crne Gore. U Skoplju je proveo fenomenalnih sedam godina i osvojio tri titule i tri kupa. Posljednju godinu u dresu Vardara, pamtiće i po osvajanju SEHA regionalne lige.
Nakon tog uspjeha, Marko odlazi u Al Ahli iz Katara, čiji član je bio godinu dana, da bi nakon toga stigao u Tursku, gdje je takođe dobio jednogodišnji angažman. Sa klubom Ankara Spor osvojio je Super kup Turske.
Svojevremeno je igrao i za juniorsku reprezentaciju Makedonije, sa kojom je ostvario najbolji rezultat na dotadašnjim takmičenjima za mlađe kategorije. A kada se Crna Gora osamostalila, naš sjajni bek dobija poziv da se pridruži seniorskoj reprezentaciji, sa kojom je nastupao na Svjetskom prvenstvu u Španiji i Evropskom prvenstvu u Danskoj.
Prije dva mjeseca potpisao je dvogodišnji ugovor sa timom CSM Bukurešt, koji je proteklu sezonu u rumunskom šampionatu završio na desetom mjestu. Marko se nada da će braniti boje novog kluba, makar približno uspješno kao što je to radio u prethodnim.
BUĐENJE
Što Vam nedostaje iz vremena kada ste bili dijete?
- Iz perioda kada sam bio dijete najviše mi nedostaje onaj osjećaj rasterećenosti i spokojstva u kojem svako dijete uživa, ne razmišljajući ni o kakvim društvenim i ostalim problemima. Generalno, bio sam neštasan dječak i gledajući sad, iz ove perspektive, većina tih nestašluka bili su duhoviti i simpatični, uglavnom vezani za školske dane i dane provedene igrajući ispred zgrade. Rado ih se prisjetim i pokušam, bar na trenutak, da uživam ponovo u njima.
Što najviše volite u tome što ste odrasli?
- Iskreno, u društvu kakvo je ovo naše danas, u kom se pomjeraju granice, kako u lijepim, tako i u lošim stvarima, malo je toga u čemu bi čovjek mogao istinski da uživa. U odnosu na djetinjstvo koje sam već pominjao, i za koje nerijetko poželim da se vrati, kao odrasla osoba mogu da kažem da sam srećan jer sam nezavisan, radim posao koji volim i koji mi je omogućio da puno proputujem i upoznam puno divnih ljudi, da imam krug prijatelja koji mi znače i za koje mogu da tvrdim isto kad sam ja u pitanju, i naravno - kao i svaka normalna, odrasla osoba - težim tome da osnujem svoju porodicu.
Za koji Vaš talenat smatrate da nije došao do izražaja?
- Kao dijete uvijek sam imao afiniteta prema glumi. Volim filmove, pogotovo domaće, i mogu slobodno reći da znam skoro sve naše glumce. U četvrtom razredu osnovne škole imao sam tu čast da u jednoj školskoj predstavi glumim sa legendarnim, nažalost pokojnim, Dragom Malovićem. Mnogi su već tada govorili kako me vide na glumačkoj akademiji, ali kako je vrijeme odmicalo, ja sam se opredijelio za sport.
Koju svoju osobinu smatrate najgorom?
- Svojom najgorom osobinom smatram to što u pojedinim trenucima dosta impulsivno reagujem, i ponekad nijesam u stanju da se iskontrolišem, ali trudim se da to maksimalno korigujem i suzbijem.
Što najviše cijenite kod drugih?
- Kod meni dragih osoba najviše cijenim iskrenost i direktnost. Sam sam takav i jedino na taj način mogu da funkcionišem i ukažem povjerenje. Ukoliko osjetim da u nekog nijesam siguran i da ne mogu da mu vjerujem, onda se distanciram.
U OGLEDALU
Kako bi se zvala Vaša filmska biografija i ko biste voljeli da glumi Vas?
- Uf, ovo je teško pitanje. Nemam mnogo godina da bih se već sada uhvatio pisanja biografije, al' shodno mom dosadašnjem životu i načinu življenja, sigurno bi ta priča bila bazirana na sportu i mom desetogodišnjem životu u inostranstvu - nekoj samoći, vremenu provedenom daleko od porodice, prijatelja i svega što mi je drago - a sa druge strane, na jako puno lijepih trenutaka, poznanstava, putovanja, sportskih uspjeha i sl. Glumac koji bih volio da me glumi je Nebojša Glogovac, a razlog je taj što ima nevjerovatnu moć transformacije i neko je ko umije da pokaže emociju, ali i lošu stranu karaktera.
Kako biste nekome, preko telefona, u pet riječi opisali sebe?
- Kada bih morao opisati sebe u pet riječi onda bi to bile: iskren, pouzdan, uporan, duhovit i impulsivan.
Kako biste opisali sebe da ste hrana?
- Zanimljivo pitanje i prvo što mi je palo na pamet bilo je – limun. :-). Valjda zbog toga što može biti osvježavajuć kao napitak i jako koristan i zdrav, a sa druge strane - jako kiseo i neukusan. :-)
Koju moć super-junaka biste voljeli da imate?
- Volio bih da imam moć da zaustavim ili - još bolje - da vratim vrijeme. Ne znam da li ijedan super junak posjeduje tu moć, ali kada bih mogao da biram, ja bih izabrao to.
Sa kojom ličnošću, stvarnom ili izmišljenom, biste se zamijenili na jedan dan?
- Vrlo rado bih se zamijenio sa Milom Đukanovićem. Volio bih da vidim pravo političko i ekonomsko stanje u Crnoj Gori, bez uljepšavanja ili umanjivanja, i iskoristio bih taj dan da ispotpisujem raznorazne ugovore i odluke, kao što su povećanje penzija, smanjenje dažbina, pogotovo za ekonomski ugrožene ljude, i izgradnju bolnice u Budvi.
SVAKODNEVICA
Što radite nedjeljom poslijepodne?
- Moje nedjeljno poslijepodne zavisi od perioda u godini, tačnije, od toga da li sam na odmoru ili traje takmičarska sezona. Ukoliko sam na odmoru, nedjelju, kao i druge dane, koristim da budem sa porodicom i svojim psom, ili sa prijateljima odem na ručak ili piće. Ako je period takmičarske sezone, onda je nedjelja najčešće dan kada nemam nikakvih obaveza i koristim je da pođem do saune i bazena i na taj način se relaksiram od treninga i utakmice, i pripremim za sljedeću radnu nedjelju.
Koja pjesma Vam je uvijek u vrhu liste omiljenih?
- Kad je muzika u pitanju, obožavam Andreu Boćelija i pjesma koju bih mogao neprestano da slušam je njegov duet sa Laurom Pausini – „Vivo per lei“.
Koja knjiga/predstava/film je, u posljednje vrijeme, na Vas ostavila najsnažniji utisak?
- Volim da gledam filmove i uživam u akciji i komediji. Kad su knjige u pitanju, nažalost, čitam jedino kad sam na putovanjima i pripremama, jer tada imam najviše slobodnog, neispunjenog, vremena i koristim ga čitajući. Posljednja knjiga koju sam pročitao je „Koliba“ od Vilijema Pola Janga i ostavila je jednako jak utisak kao i „Kaluđer koji je prodao svoj Ferari“, zato što vas pozivaju da budete bliže Bogu i tjeraju vas da se zapitate da li je sve ovo čemu ljudi danas teže uopšte potrebno da bi bili srećni i pronašli nadu.
Gdje biste voljeli da otputujete?
- Volio bih da otputujem na Tajland i u Bangkok, jer sam čuo puno lijepih komentara, a i film „Mamurluk u Bangkoku“ je ostavio jak utisak na mene. :-)
Koje prevozno sredstvo najmanje volite?
- Najmanje volim avion.
DA TI KAŽEM...
Kome sve ispričate?
- Mislim da ne postoji osoba kojoj pričam baš sve, i smatram da svako od nas ima neke stvari koje želi da zadrži samo za sebe. Ako je u pitanju nešto što u meni budi osjećaj nemira, uvijek prvo pričam sa svojom porodicom i tu tražim rješenje svakog problema.
Čemu se uvijek obradujete?
- Ispunjavaju me male stvari, a ponekad nije potrebno ništa, već je dovoljno da vidim da mi je porodica zadovoljna i da ja budem srećan. Iz tog razloga, uvijek se obradujem kad poslije dugo vremena idem kući i znam da ću biti sa bratom, majkom i ocem, i da ću poljubiti svog psa. :-)
Da li za nečim žalite?
- Ne žalim ni za čim i sve stvari i odluke koje se tiču samo mene nikada ne bih promijenio, bez obzira da li su one u datom trenutku bile dobre, ili ne. Smatram da sve to zajedno čini jednu cjelinu i put kojim sam se vodio i pomogao mi da se izgradim i budem ovo što jesam, u svakom pogledu. Kada bih bilo što promijenio, možda bi neke pouke i iskustva koja sam u tom trenutku izvukao bili drugačiji, što bi svakako uticalo na to da i ja ne budem isti.
Bez čega ne možete?
- Ne mogu bez prijatelja, izlazaka, muzike i dobrog provoda.
Za što ste se posljednji put izvinili?
- U skorije vrijeme se nijesam izvinio - ne zato što ne umijem da izgovorim tu riječ, već zato što se nijesam ogriješio ni o koga. Mislim da sam se posljednji put izvinio majci, jer kad sam u Budvi, često ulazimo u raspravu zbog sitnica, a stvari se uvijek postave tako da - bio ja u pravu ili ne bio - uvijek imam osjećaj da sam pretjerao i izvinim se.
SUMRAK
Koje tri želje biste tražili da Vam ispuni zlatna ribica?
- Moje želje bi bile - da moja porodica i ja budemo zdravi prije svega, da budemo složni, i da budemo zadovoljni, nebitno dal' se radi o poslu, ljubavi ili nečem trećem... Iako, Bogu hvala, to troje već imamo, ja bih to poželio opet, jer to je sve što mi treba.
Što je najteže što ste do sada uradili?
- Sve što radimo, iz dana u dan, ima neku svoju težinu. Generalno, stvari ne dijelim na teške i lake, ali sigurno da je bilo odluka koje sam morao donijeti suprotno od onog što sam u tom trenutku želio. Jedna od tih je bila i da pođem od kuće i izaberem sport kao nešto čime ću se baviti i od čega ću živjeti. Ne želim da zvuči kao da se kajem, naprotiv, sport mi je donio puno toga lijepog, i kad ovako razmišljam, da se ne bavim sportom, ne znam što bih drugo radio u životu. Ali, i to ima svoju cijenu, a ona je da godine provodite daleko od najbližih.
Kada biste saznali da Vam je ostalo samo tri mjeseca života, kako biste ih proveli?
- Da imam, ne daj Bože :-), još tri mjeseca života, a da mogu da radim stvari koje volim, opredijelio bih se za sve po malo. Trudio bih se da obiđem neka mjesta za koja mislim da su vrijedna da se vide, provodio bih puno vremena sa porodicom, dok bih zadnje dane volio da provedem u manastiru.
Kako biste voljeli da umrete?
- Volio bih da to bude onog trenutka kada više ne budem bio sposoban da se staram o sebi, okružen ljudima koje volim i koji mi znače, a da do tada ispunim sve svoje planove i želje.
Koji bi bio Vaš epitaf?
- Malo mi je neobično da pišem svoj epitaf, ali vjerujem da bi trebalo da piše nešto o mom karakteru, načinu na koji ja gledam na život i o mojoj porodici. To su, po meni, tri osnovne stvari koje predstavljaju jednog čovjeka i govore najviše o njemu.
Priredila: A.POPOVIĆ
