Kako ono kažu – jedan poziv mijenja sve? Otprilike tako: nakon samo jednog susreta oči u oči Đukanovića i Krivokapića u utorak popodne je volšebno premošćen koalicioni zid razdora, kao što je onomad Koperfild magijom iluzije prolazio s jedne na drugu stranu Kineskog zida.
Samo što ovdje, kod nas, iluzije nije bilo, dogovor je stvaran, a posljedice se brzo vide: već u subotu, dan nakon što je Predsjedništvo SDP ovlastilo opštinske odbore da pregovaraju, ozvaničen je DPS/SDP sporazum u Baru; istog dana u večernjim časovima obnarodovan je ključni dogovor u Podgorici, a već danas (nedjelja) izvjestan je savez vlasti dvije stranke i u Pljevljima i Bijelom Polju. Ostala je „hamletivska dilema“ oko formiranja vlasti u Kolašinu, ali ne mijenja se suština: ono što se nije moglo usaglasiti pregovorima tokom juna i jula, sada je – naprasno dogovoreno, u tri dana septembra.
A to je tek dio paket aranžmana. Najdalje do kraja mjeseca pregovaračka četvorka – Duško Marković i Igor Lukšić ispred DPS-a, te Vujica Lazović i Raško Konjević iz SDP-a - trebalo bi da utanače osnove nove koalicione politike na državnom nivou, kako bi Vlada i sve državne institucije efikasnije povlačile poteze i vodile proces euroatlanskih integracija. Taj novi koalicioni konsenzus će podrazumijevati i nove ljude, što znači i najavu kadrovskih promjena u Vladi Mila Đukanovića - možda ne veliku rekonstrukciju, ali svakako tri ili četiri nova ministarska lica.
Načelni dogovori tek treba da prođu, kako se to kaže, „punu verifikaciju na organima obje stranke“, ali već sada je jasno - počelo je veliko jesenje pospremanje unutar vladajuće koalicije, nema razlaza nego slijedi novi savez.
Tajna septembarskog preokreta: U sedmicama koje dolaze valja očekivati unakrsnu paljbu iz svih raspoloživih oružja, uglavnom po Ranku Krivokapiću. Brujaće iz opozicionih partija da su socijaldemokrate prevarili birače, da su izdali opozicione dogovore; Biće tu raznih žovijalnih geopolitičkih pilota-savjetnika, lovaca na zmajeve i druge reptile, samoproglašenih brdsko-brzinskih analitičara, kojima će sve biti jasno: jedni će uvjeravati da je lider SDP-a ucijenjen zbog nekog crnog posla iz prošlosti, neki će opet tvrditi da je kupljen za pozamašnu svotu eura, a pojaviće se, shodno logici palanačkog mentaliteta, i ona čuvena legenda da je, eto, opet UDBA odradila posao...
To je tako u Crnoj Gori: doskorašnji, tajni i javni, savjetnici Ranka Krivokapića zaboraviće svoje jučerašnje medijske ode prvaku SDP-a i utkrivaće se da jezikom, kao korbačem, ošinu po Krivokapiću – uglavnom da bi opravdavali ili zasjenčili vlastite pogrešne procjene.
No, ako ostavimo po strani taj tipično crnogorski dekor, najava septembarskog dogovora DPS-a i SDP-a zaista jeste prekretnica na crnogorskoj političkoj sceni, jer se najavljuje oživljavanje koalicije koja je zamrla i čak se pretvorila u otvoreno političko neprijateljstvo tokom posljednje dvije godine. Zato je važno da se pokuša odgonetnuti - kako su to Đukanović i Krivokapić volšebno, u jednoj sedmici, postigli dogovor - o koaliciji na lokalnom nivou i o rekonstrukciji Vlade - kada im to nije polazilo za rukom punih 14 mjeseci, nakon što su odsjedjeli bezbroj neuspješnih, mukotrpnih partijskih razgovora, pa čak ni tokom junskih i julskih pregovora?
Krivokapićevo lutanje: Možda bi precizan odgovor na ovo pitanje jedino mogao da pruži lično lider SDP-a, koji se nakon avgustovskog odmora pojavio sa tringo-novim vlastitim (čitaj: partijskim) stavom. No, Krivokapić ovih dana nije tako lako dostupan za izjave, slijede mu državničke obaveze, u srijedu putuje za Vašington da „lobira za NATO“, pa će se na zvaničnu verziju po svemu sudeći pričekati.
Ali, već sada je izvjesno da se lider SDP-a opredijelio za - politički salto. Krajem jula, Ranko Krivokapić je već bio prelomio: zvanično je, mimo odluke Predsjedništva stranke, obznanio da su pregovori sa DPS-om završeni i da socijaldemokrate, „ni po koju cijenu neće odustati od koncepta nestranačkog gradonačelnika i nestranačke uprave Glavnim gradom“. Sinhronizovano sa prekidom DPS-SDP pregovora, crnogorska opozicija je, ne časeći časa, Krivokapiću i Koaliciji Evropsko lice Podgorice ponudila puno toga – mjesto nestranačkog gradonačelnika i podršku „nestranačkoj upravi“, čak su opozicionari odustali i od prvobitno najavljenog uslova da SDP raskine koaliciju sa DPS-om na državnom nivou. Miodrag Lekić je dobro shvatio da bi detronizovanje DPS-a u Podgorici bio prvi, važan korak, ka destabilizaciji Đukanovićeve vlasti na državnom nivou.
Istini za volju, baš u tim danima kulminirao je sukob unutar Pozitivne Crne Gore, ali je Darko Pajović u magnovenju povukao iznuđeni potez i – radi mira u ELP koaliciji – mandate svoje stranke u Podgorici prepustio socijaldemokratama, što su prihvatili čak i Pajovićevi protivnici u stranci, Abazović i Bojanić. Drugim riječima: oba posvađana krila Pozitivne su otvoreno bila za pakt sa opozicijom i djelovalo je kao da je tada sklopljen mozaik - da su bili stvoreni svi potrebni, spoljni, uslovi da Krivokapić povuče ključni potez, povede SDP u drugom pravcu i pošalje DPS u opoziciju u Glavnom gradu.
Ali, tako je samo izgledalo spolja: postoji niz razloga zbog čega Krivokapić nije mogao, oprostite na izrazu, da prelomi u mozgu.
Izostanak podrške: Nakon bitke je lako general biti, ali čini se da od početka pregovaranja lider SDP-a - posmatrajući političku scenu sa državničkih visina – nije baš dobro sagledao realnost: olako je obećao promjenu strategije SDP-a; precijenio je sopstvenu poziciju unutar stranke, ali je i potcijenio snagu i uticaj svojih partijskih saboraca koji su, očito, bolje od njega razumjeli razmišljanja i opredjeljenje vlastitog biračkog tijela.
Socijaldemokratska partija je u lokalne izbore ušla praveći, brzopotezno, koaliciju sa Pozitivnom Crnom Gorom, lakonski najavljujući da će biti nosioci promjena, ne objašnjavajući sa kim će i kako praviti te promjene. E, kada su im se želje, uprkos lošem izbornom rezultatu, ostvarile – predizborni snovi za tili čas su postali postizborna noćna mora. U stvari, poslije izbora SDP se suočio sa realnim životom, našao u poziciji bez dobrog izbora jer nijesu imali prezican odgovor: kako da formiraju nestranačku upravu sastavljenu od stranačkih predstavnika; kako da mijenjaju na bolje sistem lokalne vlasti sa programski udaljenim, ideološki suprotstavljenim, Lekićevim Demokratskim frontom; kako da, u cilju evroatlasnkih integracija, paralelno bitišu u državnom savezu sa Đukanovićevim DPS-om?
Kako smiješati ulje i vodu? Na to pitanje prije izbora Krivokapić nije htio javno da ponudi odgovor, a poslije izbora je postalo bjelodano da Krivokapić nije imao odgovor, jer ga nije ni mogao imati: nemoguće je biti za NATO i biti u savezu sa protivnicima priključenja NATO; nemoguće je sprovoditi promjene u društvu, a imati potporu tek nekoliko procenata birača... I zato je ta Krivokapićeva igra bez igre, na kraju pregovaračke sage, dovela njega u tešku poziciju: nije imao većinu ni u vrhu SDP-a niti podršku dezorijentisanih glasača i simpatizera socijaldemokrata.
Izlazna strategija: Ispostaviće se da je Krivokapićev najbolji potez, kada se već našao u klopci vlastitih nerealnih ambicija, što je – otišao na odmor.
Moguće da mu je u tom iznuđenom predahu, u nalaženju izlazne strategije, makar indirektno, pomogao i onaj koga je prije izbora najviše kritikovao – Milo Đukanović. Lider najjače parlamentarne stranke je, za razliku od mnogih u DPS-u, na vrijeme shvatio da – uprkos nepovjerenju, ličnim razmiricama i naraslim razlikama u partijskim politikama depesovaca i socijaldemokrata – DPS nema drugog partnera za očuvanje vlasti na državnom nivou; da su DPS i SDP i dalje osuđeni jedni na druge.
I zato je pregovarački tim DPS-a, kada je već Krivokapić legao na rudu i mudro prenio teret odučivanja na opštinske odbore, bio tako široke pregovaračke ruke. U Podgorici su socijaldemokrate dobile sve što su iskale, možda i više nego što su se i nadali da će dobiti. Ne samo načelnu saglasnost oko političkih principa i programa razvoja Glavnog grada, već i mnogo ključnih pozicija: osim mjesta gradonačelnika koje je rezervisano za Slavoljuba Miga Stijepovića, socijaldemokrate će zauzimati tri od pet najznačajnijih funkcija – predsjednika Skupštine, zamjenika gradonačelnika, i glavnog administatora. Kao i direktorska mjesta u javnim preduzećima Parking servis, KIC Budo Tomović, Pijace Podgorice, Biblioteka Radosav Ljumović, ali i mjesta sekretara za komunalne poslove i sekretara za socijalno staranje...
Iako je načelan dogovor da podjela vlasti bude u omjeru 80:20 u korist DPS-a, socijaldemokrate će u podgoričkoj upravi zauzeti čak 28 odsto ključnih pozicija, iako su na izborima osvojili dva odbornička mandata, odnosno svega 3,4 odsto.
Ubijanje opozicionih nadanja: Samo, da se ne shvati pogrešno, nije Đukanović velikodušan prema SDP-u tek tako, bez razloga.
Iskusan u partijskim razračunavanjima, lider DPS-a imao je u glavi širu sliku: prihvatajući izlaznu strategiju socijaldemokrata, Đukanović snažno učvršćuje poziciju DPS-a na domaćoj političkoj sceni, ali i prema partnerima iz inostranstva koji vole da razgovaraju samo sa pobjednicima. U stvari, obnavljanjem saveza sa socijaldemokratama, Đukanović, Marović i ostali stratezi DPS-a jednim potezom rješavaju dva teška problema: zadržaće u svojoj zoni uticaja SDP i - što je za njih važnije – očuvaće stabilnost vladavine na državnom nivou. Istovremeno, dramatično će se otežati položaj i buduće djelovanje opozicije jer obnavljanje saveza u Podgorici i renoviranje vladajuće koalicije na državnom nivou znači da neće biti izbora u Crnoj Gori - sve do 2016. godine.
Naravno, moći će opozicionari da se busaju u junačka prsa i da govore kako su bili principijelni, da lamentiraju kako ih je SDP varakao, a DPS pokrao izbore, kako ih je Krivokapić zamajavao poslije izbora... Ali, to je uglavnom sve što mogu: nakon što se SDP vratio u okrilje DPS uticaja, Lekićev Demokratski front i Milićeva SNP biće u poziciji - zainteresovanog posmatrača u odborničkim i parlamentarnim klupama. Niti išta više od toga u naredne dvije godine! Teško je vjerovati da uskoro neće biti tektonskih promjena u opoziciji, personalnih, ali i organizacionih, u Demokratskom frontu i u Socijalističkoj narodnoj partiji.A kako će SDP preživjeti gaženje principa koje su sami kreirali i promovisali? U nekim drugim, uređenijim državama sa dužom političkom tradicijom, ne bi bilo lako vratiti čak i dio izgubljenog povjerenja i ugleda. Ovdje, u Crnoj Gori, drugačija su pravila politike: kada si na vlasti imaš bezbroj šansi za popravni ispit. Uostalom, daleko je 2016. godina i - ako uskoro bude poziva za NATO i nekih, makar i simboličnih, personalnih promjena ili promjena u načinu funkcionisanja vlasti - mnogi će početi da zaboravljaju nesrećnu SDP-epizodu sa lokalnih izbora. U slučaju takvog raspleta, Krivokapićevo zatezanje i uslovljavanje, može imati i pozitivne posljedice efekat - da bude neka vrsta poticaja za stvarne promjene načina vladanja. I možda će tada mnogi, zaista s razlogom, dojučerašnje socijaldemokratsko vrludanje shvatiti kao neku vrstu poželjnog pritiska na Đukanovića.
Naravno, osim Džavida Šabovića koji, kako sam najavi u jednom od brojnih medijskih nastupa, u slučaju da se SDP dogovori sa DPS-om, zauvijek napušta politiku. E, tu već pomoći nema; sve i da se i Ranko i Milo lično zauzmu, ako je čovjek odlučio, šteta je nenadoknadiva.
Draško ĐURANOVIĆ
