Bio je dvanaest puta nominovan za Oskara (više od njega – 13 – ima samo Meril Strip), dok je trofej osvojio tri puta: za “Let iznad kukavičjeg gnijezda” 1975, “Vrijeme nježnosti” 1983. i “Dobro da bolje ne može biti” 1997.
Zato i ne čudi što je tokom karijere dao više stotina intervjua za svjetske medije u kojima je ponekad „otvarao dušu“.
Predstavljamo vam njegove najupečatljivije izjave:
O savjetima: „Mrzim savjete, osim ako ih sam dajem. Mrzim da dajem savjete, jer ih ljudi ne prihvataju“.
O smrti: „Ja sam Irac. Mislim o smrti sve vrijeme. Nekada, kada sam sebe zamišljao kao ozbiljnog akademskog pisca, mislio sam da je jedina prava tema za pisanje strah od smrti i da su sve druge teme samo isti taj strah, pretvoren u strah od bliskosti, strah od usamljenosti, strah od propadanja društvenih vrijednosti. Onda sam čuo starog Džona Hjustona (američki reditelj) kako govori o smrti. On je prije nekoliko godina imao operaciju na otvorenom srcu i emfizem, ali se vratio zdrav i prav i odgovara na pitanja o smrti. Drugi lik kaže: ’Dobro, divno, Džone, to je divno... Ali, kako ja treba da se osjećam kada ti umreš?’ A Džon mu kaže: ’Ponašaj se kao da je riječ o tvojoj smrti’. Sviđa mi se ta rečenica, zapisao sam je i koristili smo je u filmu ’Granica’ (The Border, 1982) u kom kažem: ’Samo želim da učinim nešto dobro prije nego što umrem’. Zar ne želimo to svi?“
O braku: „Nikad nisam imao nikakve predrasude o braku. Vjenčao sam se veoma rano i smatram da je kontraproduktivno imati teorije o svim vrstama veza. Dovoljno je teško poznavati sebe, a kao što ste vjerovatno primetili, kada upoznate par koji funkcioniše kao tandem, to je čak i teže. Ako će biti uspješno, moraće da bude vrlo realno, specifično i trenutno, pa ako imate previše predstava o tome prije nego što uđete u brak, mislim da su mnogo manje šanse da uspijete“.
O laganju: „Lažete samo dvije osobe u svom životu: vašu djevojku i policajca. Svima ostalima treba da govorite istinu“.
O njegovim naočarima za sunce: „Ljekar mi je propisao. Zato ih nosim. Nekada davno, čovjek iz Srednje Amerike u meni, možda je mislio da je to previše. Ali sunce je veoma jako na jugu Kalifornije. Takođe, kada se jednom nađete u žiži javnosti, počinjete da prihvatate taj zaklon. Ja sam osoba koja je trenirana da druge gleda u oči. Ipak, ne mogu da gledam u oči svima onima koji žele da gledaju mene; ne mogu emocionalno da se nosim sa takvim zadatkom. Naočare za sunce su dio mog oklopa“.
O ulozi Džokera: „Ovo je lik čija je suština, iako sasvim odlučujuća za ulogu, imala najmanje ograničenja u odnosu na sve sa kojima sam se susreo. To je bio više literarni pristup, nego što sam ga ja možda imao kao dijete dok sam čitao stripove, ali ipak u ulozi morate biti specifični... On nije isti kao ostali. Ovaj lik je preživio potapanje u nuklearni otpad. Čak i u mom privatnom životu ljudi su mi govorili: ’Džek, u tvom humoru ništa nije sveto. Pokušaj nekad da opuštaš ljude humorom’. To se ne odnosi na Džokera. Naprotiv! Stvari koje su i najkreativnijim komičarima suviše strašne da ih smatraju smiješnim: paljenje nečijeg lica, uništavanje remek djela u muzeju – kao čovjeka umjetnosti i samog su me uplašile. Ne ovaj lik. I sviđa mi se to“.
O košarci: „Uvijek sam smatrao košarku najboljim sportom, iako to nije bio sport u kom sam bio najbolji. Bio mi je najzabavniji za gledanje... Sviđao mi se i kao djetetu. Košarkaši su izlazili uveče. Imali su divne kapute. Bilo je nešto mladalački – delinkventno u tome što čini da vam krv struji u žilama“.
Izvor: b92.net; foto: pressonline.rs
