Novinar američkog časopisa Foreign Policy piše da dosta toga razlikuje proruske separatiste i islamističke borce u Siriji i Iraku koji dolaze iz različitih kultura i vode ih vrlo različiti motivi i okolnosti.
Ali dok američki predsjednik Barak Obama i ostali zapadni čelnici pokušavaju da osmisle djelotvorne politike kako zaustaviti te neprijateljske snage, važno je znati što im je zajedničko, ističe Kristian Karil.
Čelnik njemačke obavještajne službe Hans-Georg Masen nedavno je uočio da je Islamska država postala popularnija od al Kaide među mladićima koji žele da postanu džihadisti.
I upravo zbog video snimaka na kojima džihadisti odrubljuju glave Džejmesu Foliju i Stivenu Sotlofu.
"Ljude privlači intenzitet brutalnosti, radikalizam i strogoća", ocijenio je Masen.
Ljudi su po prirodi divljaci: Svako društvo ima takve pojedince i vjerovatno će ih uvijek imati. Ljudi su skloni da zaborave da su i oni životinje s duboko usađenim atavističkim nagonom za borbom, dominacijom, za nanošenjem bola. Ne želimo sebi to priznati, ali to postoji u različitoj mjeri, piše Karil.
Moderna društva imaju mehanizme za zaštitu od naših najnižih nagona, ali oni koji ipak odgovore zovu nasilja su ljudi koji se osjećaju slabima, obespravljenima, gubitnicima. Radi se o tako jakom osjećaju nepravde koji im, po njihovu shvatanju, daje pravo da ponište pravila koja su donijeli pobjednici.
U Ruandi su ekstremisti iz redova plemena Hutu skovali plan za genocid utemeljen na duboko ukorijenjenom osjećaju viktimizacije od strane Tutsija koji su godinama bili državna elita.
Kada se raspadala bivša Jugoslavija, Slobodan Milošević je svim silama pokušavao raširiti osjećaj ljutnje među Srbima i usmjeriti ih u ubilački laserski snop religijske i etničke mržnje, podsjeća autor.
Demokratije su, pak, izgradile sigurnosne sisteme protiv takvih pojava, kao što su politička participacija, sloboda govora, zaštita manjina.
No, u mjestima poput Sirije, Iraka i istočne Ukrajine ti su sitemi propali. Na Bliskome istoku džihadisti ne skrivaju svoje divljaštvo, nego ga naprotiv javno pokazuju i služe se njime kao tehnikom zastrašivanja.
Arogantni Zapad: Štoviše, može se reći da mlade zapadnjake u svete ratove u Somaliji ili Avganistanu ne privlači islam nego džihad, obećanje da se mogu baviti takvim brutalnostima zbog kojih bi normalno bili kažnjeni, ali su sada opravdani nepravdama iz prošlosti koje treba "očistiti" iz istorije podataka.
Moskva na istoku Ukrajine radi istu stvar, tvrdi Karil i pojašnjava da cinična moskovska propaganda pothranjuje među proruskim Ukrajincima ionako raširenu nostalgiju prema bivšem SSSR-u i nezadovoljstvo demokracijom koja je potom uslijedila.
Rusko kolektivno pamćenje oblikovano je široko rasprostranjenim uvjerenjem kako je arogantni Zapad, a ne Rusi orkestrirao pad Sovjetskog Saveza i haos koji ga je pratio. Radi se o istom osjećaju nepravde na koji se Moskva poziva kada krši međunarodna pravila. Separatisti i njihove pristalice znaju da ne trebaju voditi računa o "sitnicama" kao što su Ženevske konvencije ili sporazum iz 1994. kojim je Rusija obećala da će poštivati suverenitet Ukrajine.
Tom obrascu odgovara i nedavno javno poniženje jedne žene u Donjecku optužene za pomaganje vladinim snagama, kao i lakoća kojom separatisti otimaju i zlostavljaju svoje protivnike. I pritom ne osjećaju nikakav sram. A zašto bi, kada znaju da će im Vladimir Putin, a pogotovo Ruska pravoslavna crkva dati odrješenje od svih grijeha.
Autokrati, bilo da se radi o kalifama ili predsjednicima, sretni su kada mogu kapitalizovati osjećaj ljutnje svojih podanika. Znaju da je to dobar način da se održe na vlasti. Ali upravo stoga što njihovi sljedbenici ne očekuju da će igrati po pravilima, njima se ne može vjerovati. Kompromisi ih čine slabima, a dogovori postoje da bi se kršili. To mora razumjeti svako ko želi obuzdati snage koje počivaju na gnijevu.
No, važno je znati i da politike kolektivnog bijesa na kraju dovode do samouništenja. Islamska država Iraka i Levanta neće dugo trajati, jer je njen nihilistički gnijev već doveo do formiranja ujedinjenog protivničkog fronta brojnih država.
U međuvremenu se pokazuje i da oslanjanje Rusije na nacionalnu kartu šteti njenim unutrašnjim prilikama, pri čemu je veliki dio štete sama izazvala.
Ideologije utemeljene na nasilju, mržnji i isključivosti nisu dobar temelj za stabilnost. Pitanje je samo koliko štete mogu napraviti dok same sebe ne unište, piše Foreign Policy.
Hina
