Devetnaest godina je prošlo od famozne završnice Evropskog košarkaškog prvenstva u Atini, u kojoj su se tada bronzani hrvatski košarkaši povukli s postolja nakon što su dodijeljene srebrne medalje. Učinili su to jer nijesu željeli da slušaju himnu Savezne Republike Jugoslavije – države koja je izvršila agresiju na Hrvatsku, a čija je reprezentacija tada uz veliku pomoć sudija i FIBA-e, čiji je generalni sekretar bio neuništivi Bora Stanković, savladala Litvaniju i osvojila naslov prvaka Europe.
Finale u Atini 1995: Negdje od tog trenutka kreću dva paralelna procesa – dramatičan pad hrvatske i uzlet srpske reprezentativne košarke. Činjenica da su nakon raspada države i dezintegracije igračkog kadra nastalog iz legendarne reprezentacije Jugoslavije Hrvati krenuli nizbrdo, a Srbi nastavili da proizvode uspješne igrače te da dominiraju evropskom i svjetskom košarkom neizrecivo je živcirala hrvatsku javnost. Tome je doprinijelo i nacionalističko busanje u prsa pojedinih srpskih igrača, poput Milana Gurovića ili Darka Miličića, koji se i danas šetaju s tetovažama četničkih vojvoda. No i srpska košarka dočekala je svoju žutu minutu – što se, simbolički, dogodilo 2006, kad je raspadajuća zajednica Srbije i Crne Gore ugostila Evropsko prvenstvo na kojem je Hrvatska dogurala dalje od domaćina – i hrvatska javnost je mogla da odahne jer je i susjedu crkla krava.
I danas smo ljuti zbog sudijske krađe protiv Španije u Beogradu: Posljednjih godina na dva velika takmičenja i hrvatska i srpska reprezentacija doživjele su svojevrsnu katarzu koja omogućava da se ove dugogodišnje napetosti resetuju na bolji početak. Hrvatska je, nošena fanatičnim navijačima i snažnim timskim duhom, potpuno neočekivano dogurala do četvrtog mjesta na Evropskom prvenstvu u Sloveniji 2013. Srbija je na tom prvenstvu bila sedma, jedva izborivši plasman na upravo završeno Svjetsko prvenstvo u Španiji, na kojemu je nadmašila sva očekivanja i osvojila srebrnu medalju.
Ono što vrlo prijatno iznenađuje jeste izrazito afirmativan stav hrvatske javnosti prema igrama srpskih košarkaša u završnici ovog prvenstva. Za razliku od uobičajenog nacionalističkog divljanja koje se u ovakvim situacijama događa po internet forumima i društvenim mrežama, nakon sjajnih partija Srbije nad Grčkom, Brazilom i Francuskom nizali su se komplimenti susjedima, pa čak i nerealne želje da naprave nešto više protiv SAD-a. Ciničniji među nama napola u šali će primijetiti da je ovome kumovao odlazak u penziju Slavka Cvitkovića, dugogodišnjeg HTV-ovog košarkaškog specijalca, poznatog kao ne odveć sklonog srpskoj reprezentaciji. Ima nešto i u tome – HTV je direktno prenosio i duel Srbije u osmini finala s Grcima te pobjedu nad Francuzima u polufinalu, što se obično ne događa kad Hrvatska ispadne u ranoj fazi, a komentari Marka Šapita, ali i gostiju u studiju uoči finalne utakmice, bili su dostojanstveni i puni respekta za srpsku reprezentaciju. I drugi mejnstrim mediji, poput Jutarnjeg lista, posvetili su prostor neočekivanom uspjehu Srbije.
No za ovu naglu promjenu kursa odgovorna je i svojevrsna identifikacija javnosti sa srpskim igračima, koji su za razliku od Repešinih pulena opterećenih famoznim 'balkanskim mentalitetom', odigrali eliminacione utakmice Prvenstva iznad svojih realnih mogućnosti – baš kao i Hrvatska 2013. u Sloveniji. Puno nam je lakše bilo poistovjetiti se s nabrijanim Teodosićem nego s mlakim i nesigurnim Ukićem, hrabri Bjelica pokazao je na Prvenstvu neusporedivo više od Darija Šarića, a Bogdan Bogdanović djelovao je ambicioznije od svog prezimenjaka Bojana, iako niti jedan od pomenutih srpskih igrača još uvijek nije napravio korak preko bare, za razliku od hrvatskih. Nije nevažno ni to da nijedan od srpskih igrača ne demonstrira već spomenutu potrebu za nacionalističkim paradiranjem, već ostatak ekipe, mimo spomenutih 'fantazista', na parketu djeluje baš kao ono što jeste – ekipa 'radnika' koja je iskustvo stekla potucajući se od Novog Mesta do Skoplja, po parketima često podcjenjivane regionalne lige.
Pozdravljajući uspjeh susjeda na SP-u, hrvatska košarkaška javnost može proživjeti i još jednu katarzu – srpske košarkaše s klupe je vodio Saša Đorđević, legendarni plej srpske reprezentacije koji je Hrvatskoj onom trojkom u posljednjoj sekundi u Barseloni 1997. nanio jedan od bolnijih poraza u istoriji. Ako priznajemo Đorđeviću da je kao neiskusan trener s timom kojem su davali male šanse napravio izvrstan rezultat (baš kao aktealni osvajač ABA lige na klupi Cibone, Slaven Rimac, preko kojega je Đorđević i zabio tu famoznu tricu), onda bismo uistinu možda mogli zaviriti među njegove vršnjake koji se pomalo sramežljivo nude za selektora. A tada se možemo samo radovati novom, zdravom početku hrvatsko-srpskog košarkaškog rivaliteta. Možda već na EP-u 2015. u Zagrebu?
Izvor: Tporatl.hr
