Pobijedio je, ipak, separacioni strah, jedan od strahova koje psihologija svrstava u grupu bazičnih osjećaja, kako kod pojedinca, tako i kod zajednice. O budućnosti Škotske, pokazuju analize, odlučili su dominantno oni koji će u njoj najkraće boraviti - penzioneri. Ali, to je demokratija i u njoj nema mjesta za prigovor političkoj sebičnosti.
Posmatrači su uočili da je kampanja suverenista malo polagala na škotski identitet, zaseban duh tog naroda - jezik, kulturu, istoriju, crkvu...Dominirala je ekonomija, isticanje prava Škota da upravljaju svojim bogatstvom. Tako su i dozvolili da im Gordon Braun uleti u stomak pričom o padu standarda u slučaju otcjepljenja od Velike Britanije.
Kako god, ispostavilo se da današnji Škoti nijesu oni sa Banok burna i da je od hrabrog srca Viljema Volasa ostao samo film. Bojim se da sličan scenario slijedi u Kataloniji, ako do referenduma tamo uopšte dođe. Kažem bojim se, jer uvijek navijam da narod koji želi državu, ima državu.
Taj se luksuz, međutim, ne dobija na tacni, nego osvaja. Stoga, koliko god bili skloni da o sebi govorimo kao o najgorima na svijetu, morali bi da budemo ponosni na činjenicu da smo uradili ono što mnogi istorijski narodi, poput Škota, Katalonaca ili Baska - nijesu.
Problem Crnogoraca, međutim, nikad nije bila petlja, sposobnost da se u jednom trenutku napravi podvig, možda i preskoči ljestvica objektivnih mogućnosti. Toliko je puta ovdje bilo "što biti ne može". Problem Crnogoraca je istrajnost, mudrost da se ostvareno sačuva i njeguje i spremnost da mu se bezrezervno pripada. Zato već imamo traumatično iskustvo gubljenja onga što smo sticali dajući najbolje od sebe!
Kada je, u godini koju pamtimo po Kolumbovom otkriću Amerike, 1492. Boabdil II sa suzama na licu predao ključeve Granade kastiljanskoj kraljici Izabeli, okončavajući tako skoro osam vjekova mavarske vladavine današnjom Španijom, njegova je majka, navodno, rekla: "Plače kao žena za onim što nije znao da brani kao muškarac"!
Mudrim Crnogorcima - dovoljno!
U petak je, napokon, konstituisan podgorički parlament! Bezmalo četiri mjeseca nakon izbora, tokom kojih je zadugo izgledalo da će se desiti drugačija vlast od one koju smo dobili. Može ispasti neuskusno i samohvalisavo, ali je provjerljiva istina, dovoljno je ući u arhiv sajta Antene M i uvjeriti se da smo takav ishod predvidjeli odmah poslije majskog glasanja.
Reakcije nezadovoljnih koalicijom DPS&SDP u Podgorici sasvim su u skladu sa viškom emocija i interesa, a manjkom razumijevanja politike i društva, što su ih demonstrirali još od početka predizborne kampanje. Zato se danas dio medija i političara glaska poput ucvijeljene, prevarene vjerenice ( a ni termin sponzoruša ne bi bio promašen za neke slučajeve). Otud i terminologija koje više priliči nekom emotivnom udesu, nego ishodu postizbornih partijskih pregovora! U njoj dominira "prevara", kao etiketa za ono što je uradila SDP, mada bih mogao citirati i niz drugih, koje uveliko podrivaju krhku pristojnost crnogorskog političkog i uopšte javnog diskursa!
A, da li je, objektivno, prevara koalicija SDP sa DPS? lli bi to, opet objektivno, bila koalicija socijaldemokrata sa DF i SNP? Zatomite začas političke strasti i pogledajte političke programe, političku prošlost, političke ciljeve i, konačno, predizbornu kampanju za lokalne izbore!
Šta ćete vidjeti? Da je koalicija DPS&SDP i dalje jedini prirodan politički savez. I da ga je svako ko zna prirodu kampanje, ko zna da odvoji galamu od poruke, makar i nemušto saopštene, očekivao kao jedini logičan. Logičan jer, uprkos zategnutim odnosima, mnogo više strateških ciljeva i dan danas vezuje SDP sa DPS nego sa opozicijom. A, ono što spaja socijeldemokrate sa DPS, odvaja ih od opozicije!
Naprosto, "krvna slika" SDP nije kompatibilna sa DF i SNP! Biračko tijelo i program socijaldemokrata nijesu spremni za miješanje sa partijama koje su bile protiv nezavisnosti, a iritiraju ih u identitetskoj ravni. Barem ne ogromna većina glasača SDP. Oni koji su povjerovali da bi se to moglo desiti, glasali su DPS. Oni koji su to smatrali nemogućim, glasali su ELP. Zato je priča o prevari birača puka ljutnja, pretpolitički iskaz frustracije zbog još jedne propuštene šanse! Kao što je bojkot parlamenta demonstracija suštinske političke nemoći opozicije.
Sve ovo, međutim, jasna je poruka SDP koliko je opasno unositi konfuziju u vlastite redove. Rekao bih, toliko opasno da bi još jednom, možda, značilo i posljednji put!?
Darko Šuković
Antena M
