Ljiljana Raičević rođena je u Titogradu 29. juna, gdje je završila Gimnaziju „Slobodan Škerović“. Trenerica je iz oblasti ženskih prava, trgovine ljudima i dječijih prava.
Iz radne biografije izdvaja rad u Institutu za javno zdravlje, zaštitu i njegu, gdje je provela 29 godina. Od 1985. godine vršila je funkciju predsjednice Sindikata za zdravstvene institucije sve do 1989. godine. Bila je članica Liberalnog saveza Crne Gore od prvoga dana osnivanja te partije. Kao odbornica, punih deset godina učestvovala je u radu Skupštine Glavnog grada i četiri godine obavljala funkciju šefice Kluba odbornika LSCG.
Osnovala je prvu žensku NVO u Crnoj Gori – S.O.S. telefon za žrtve porodičnog nasilja, gdje je kao koordinatorka provela tri godine. Godine 1998. osniva Centar za djevojke „Ksenija“ u Podgorici, zatim S.O.S u Nikšiću, kao i Crnogorski ženski lobi u Podgorici. Osnivačica je i trenerica za Skloništa za žrtve nasilja u Đakovici, ali je učestvovala i u osnivanju Otvorenog centra Bona Fide u Pljevljima. Raičević danas edukuje žene koje rade sa žrtvama porodičnog nasilja.Sagovornica Portala Analitika kaže da je 1999. godine donijela odluku da se penzioniše. Precizira da je uzela muževljevu penziju i od tada se aktivno bavi borbom protiv nasilja žena i djece. Godina kada je otišla u penziju bila je i godina osnivanja NVO Sigurna ženska kuća - skloništa za žene i djecu koji su žrtve porodičnog nasilja. Od tada radi prvo kao izvršna direktorica NVO Sigurna ženska kuća, a zatim kao predsjednica iste organizacije. Prvo sklonište za trafikovane žene i djevojčice otvorila je 2000. godine i radilo je do 2005, kada Vlada Crne Gore otvara svoje sklonište
Dobitnica je nagrade „Ginetta Sagan“ Amnesti internešnala (Amnesty International), koja joj je dodijeljena za rad u oblasti zaštite žena i djece. Proglašena je 2003. za Ličnost godine od strane uticajnog srpskog nedjeljnika Vreme.Majka je troje djece i baba šestoro unučadi, a već 20 godina je udovica.
BUĐENJE
Što Vam nedostaje iz vremena kada ste bili dijete?
- Morača. Lutanje biciklom po okolini Podgorice. Stizala sam do Zlatice, pa sam onda znala sa društvom da produžim do Bioča. Na Bioče smo znali da ostavimo bicikla kod kuće Petrovića. Zatim smo se kozjom stazom, uzbrdicom, penjali na obližnje brdo sve do vrha. Na vrhu bi počeli da se spuštamo sve do kuće mojih rođaka... Nekada bi se desilo i da ne svratim do babe i đeda, nego krenem sa društvom da berem smokve, ukradem kokošku... :-) Kako se obično radilo o ljetnjem periodu, kada smo tako lunjali - nakon što bi se najeli smokava, pođemo na Moraču. Kokošku bi tamo pekli ispod sača, kupali se, i onda naveče išli kući. Kada bih došla kući majka je znala da me pita gdje sam čitavi dan, a ja bih onako umorna odgovorila – „Tu sam bila“.
Nedostaje mi i spontano odlaženje, opet sa društvom, do Petrovca – auto-stopom. Najčešće bi išli kamionima, jer nas je bilo više. Nedostaju mi i izviđači i folklor... Zatim, sport iza Gimnazije... Stadion „Budućnosti“... Nedostaju mi igranke. One su se prvo održavale u gornjoj sali Gimnazije, i to subotom. Poznati Mijo Tuč je uvijek „minirao“ igranke. Dok svira muzika, on bi počeo da vježba na spravama koje smo mi sklanjali u ćoškove kako bi bilo prostora za igru. Interesantno je bilo to što su djevojke uvijek stajale pored jednog zida, a momci, preko puta. Bilo je potrebno da neko bude hrabar i počne prvi da pleše, a zatim bi svi otišli na parket i plesali... Vječito sam bila prva! :-)
Što najviše volite u tome što ste odrasli?
- Sport, kojim sam se intenzivno bavila dugo godina. Bila sam nekoliko puta prvakinja Crne Gore na 100 metara i u skoku u vis. Folklor, gdje sam u nekoliko tačaka bila solistkinja. Do svoje 17. godine uspjela sam da proputujem pola Evrope. To je obilježilo i moj život. Sloboda, putovanja, druženja... U jednom periodu, zbog rođenja moje Olje i dojenja, prekinula sam, ali sam nakon toga nastavila, ne tako intenzivno, da se bavim svim ovim stvarima... Evo, i sada sam opet okružena ljudima...
Za koji Vaš talenat smatrate da nije došao do izražaja?
- Mislim da bih bila dobra političarka. Mislim da bih bila sjajna gradonačelnica Titograda.
Koju svoju osobinu smatrate najgorom?
- Brza sam, impulsivna... Ja, zapravo, živim po instiktu koji je nekad dobar, ali se nekada i pređem... Čini mi se da bi promišljanje kod mene trebalo da bude na većem nivou. Ne sviđa mi se što sam zapustila privatni život. Poslije smrti muža, privatni život sam stavila po strani. Nisam se ostvarila kao žena koja je imala više ljubavi. To mi je žao, ali neko nema ni toliko ljubavi...
Što najviše cijenite kod drugih?
- Pomislim odmah na moju djecu i saradnike. Oni su otvoreni, jako složni, prijateljski su raspoloženi i razumiju ovo što radim, razumiju mene – da mi je potrebna sloboda...
U OGLEDALU
Kako bi se zvala Vaša filmska biografiju i ko biste voljeli da glumi Vas?
- Meg Rajan, ona mi je najmilija, i čak imam neke fotografije gdje se ličimo. Ne znam koliko godina ima, ali bi zbog mladolikog lica mogla da odglumi cio život... Film bi se možda zvao „Ubrzanje“ ili... Imala sam rečenicu, ali ne znam da li je mogu iskoristiti... „Ko vam jebe mater“ :-) To je moj moto – ne bojim se nikoga, smatram da radim neke stvari ispravno...
Kako biste nekome, preko telefona, u pet riječi opisali sebe?
- Dođi brzo, jer ja žurim... Ako me sada ne uhvatiš ko zna kad' ćeš. Moraš se najavit', a možda me i sretneš na ulicu.
Kako biste opisali sebe da ste hrana?
- Ja sam Zeleno: spanać, blitva, kupus, raštan, salata, avokado, peršun... Bukvalno sam zelena, jer samo to jedem... Ponekad pojedem dobru teleću šniclu ili piletinu, ali zapravo se samo hranim zelenim... Ne jedem ništa bijelo – sir, kajmak, mlijeko... Nikada nisam.
Koju moć super-junaka biste voljeli da imate?
- Spajdermena.
Sa kojom ličnošću, stvarnom ili izmišljenom, biste se zamijenili na jedan dan?
- Na jedan dan bih voljela da budem Tito.
SVAKODNEVICA
Što radite nedjeljom poslijepodne?
- Isto što i subotom, petkom, četvrtkom, srijedom, utorkom i ponedjeljkom. Nemam nešto posebno isplanirano, osim ako nije ljeto pa odem na kupanje. Ako sam na plaži, onda sigurno spavam. :-)
Koja pjesma Vam je uvijek u vrhu liste omiljenih?
- Bon Džovi: „Always“ ili „It's My Life“.
Koja knjiga/predstava/film je, u posljednje vrijeme, na Vas ostavila najsnažniji utisak?
- Džejms Džojs „Pisma Nori“ i „Dablinci“ – njih čitam. Uvijek se nekako vraćam klasicima. On je ovdje malo čitan, neke njegove knjige se ne mogu ni naći. „Pisma Nori“ je nešto što čovjek mora da pročita!
Gdje biste voljeli da otputujete?
- Nisam još bila u Jerihonu, a voljela bih da vidim te naše prapočetke. Prapočetke našeg postojanja, a vjerujem da je to tamo negdje.
Koje prevozno sredstvo najmanje volite?
- Najmanje - traktor... Ali volim da vozim. Lakše bi bilo da je pitanje obratno. Volim sve, ja uživam da vozim. Eto rekla sam traktor, ali bih voljela i traktor da vozim. Obožavam da vozim biciklo, ali se ne usuđujem zbog velikih krađa u Podgorici...
DA TI KAŽEM...
Kome sve ispričate?
- Nikome. Postoje neke stvari koje zadržim za sebe. Ni mužu nisam sve pričala. Pogotovu mu nisam pričala što se dešavalo preko dana u našoj kući, jer sam mislila da ne treba time da ga opterećujem. Lične stvari zadržavam za sebe, ali imam ćerku sa kojom sam ostvarila izuzetno dobar odnos – mi smo kao drugarice, tako da njoj dosta toga ispričam. Ako mi traži detalje, nešto joj ispričam, ali nešto ipak zadržim za sebe. Koliko god da izgledam kao moderna, savremena žena, ipak sam dosta stidljiva. Ljudi me ne doživljavaju tako, ali jesam. Samo sa dobrim poznanicima i prijateljima se baš veselim. Postoje situacije kada sam stidljiva, i to je najčešće u muškom društvu.
Čemu se uvijek obradujete?
- Kada neko objavi za njega strašno srećnu vijest. Jutros sam se, na primjer, obradovala jer mi je jedna drugarica rekla da je danas dobila dva unuka. Ja sam skočila od radosti kao da se to meni dogodilo. Obradujem se i kada moja organizacija dobije neki projekat. Kada neko od „zaludnika“ iz institucija prepozna ovo što mi radimo...
Da li za nečim žalite?
- Žalim što nisam - osim što poslovno putujem - više putovala...
Bez čega ne možete?
- Bez smijeha – i ujutro, i na podne, i uveče... Prosto, tražim osobe koje će da me uveseljavaju, koje će da me nasmiju i gdje ću ja uveče smijući se da legnem u krevet. Ako i nemam nekoga ko će to da uradi lično ili možda preko telefona, onda idem negdje gdje mogu da pročitam nešto smiješno. Prosto, želim da se probudim sa osmjehom.
Za što ste se posljednji put izvinili?
- Ne sjećam se.
SUMRAK
Koje tri želje biste tražili da Vam ispuni zlatna ribica?
- Da država Crna Gora počne da primjenjuje zakone koji su donijeti da ženama bude bolje i da ne trpe nasilje; Da nove generacije počnu da žive na potpuno drugačiji način nego što su njihovi roditelji živjeli – ravnopravno, od samog rođenja djeteta, da zajedno preuzimaju odgovornost. Voljela bih to da vidim. To vidim kod mog najmlađeg sina i mnogih parova, i to me veseli. Ali isto tako znam i da u jako, jako mnogo slučajeva toga nema... Sedam je jako važna brojka u mom životu, sve se dešavalo sa tom cifrom, sada imam 67 godina i voljela bih da dožim 97 godina.
Što je najteže što ste do sada uradili?
- Najteže je bilo održati ovu organizaciju. To je bio veliki izazov - sa mnogo, mnogo truda, jada, sjekiracije i dokazivanja. Ali, evo, održali smo je, proširili, stabilizovali... Sada samo država treba da prepozna ovo što mi radimo i da se okrene prema nama.
Kada biste saznali da Vam je ostalo samo tri mjeseca života, kako biste ih proveli?
- Vjerovatno u krugu porodice – sa djecom i unučadima. To je jedna varijanta. Druga bi bila da negdje otputujem, da se pripremim, legnem... Da nemaju mnogo posla oko mene... Voljela bih da me kremiraju i da jednog vjetrovitog dana, kada duva śever, koji ja nikada nisam voljela, pođu na Blažov most i taj pepeo bače u Moraču.
Kako biste voljeli da umrete?
- U krevetu. Okupana, namirisana, sređena... Tako da oko mene niko nema posla. Da budem pokrivena. Voljela bih da na samoj sahrani ne bude nikakve kuknjave, plača, nego samo divnih uspomena i - što da ne – pjesma mojih drugarica.
Koji bi bio Vaš epitaf?
- Živjela je kako je htjela.
