Stevane otišao si u Beograd sa samo 13 godina. Koliko je bilo teško odvojiti se od Podgorice i porodice u tom trenutku?
"Bilo je poprilično teško. Da vam kažem iskreno, sada bih razmislio dva puta kada bi se vratilo vrijeme. Nijesam siguran da bih sada tako brzo otišao - tada sam bez oklijevanja rekao da idem. Trener me pitao šta bih uradio kada bi me tražio Partizan, rekao sam mu odmah bi otišao, a onda je dodao da me "crno-bijeli" stvarno žele. Poslije dva turnira bio sam najbolji strijelac, zadovoljio čelnike i tada je počeo moj život u Beogradu. Imao sam veliku podršku od strane moje sestre Bojane. Međutim, nedostajali su mi roditelji, drugovi i grad u kojem sam živio. Uvijek su mi teško padali rastanci, kada bih došao nekoliko dana kod svojih. Maksimalno sam koristio svaki dan u Podgorici, družio se sa svima, ali kada bih otišao na voz za Beograd odmah sam počinjao da plačem. Ali, uspio sam da prebrodim taj period i nikada nijesam mislio da odustanem. Znao sam da sam u Partizanu i želio sam da postanem veliki fudbaler. Išao sam i u školu, ali uvijek sam samo mislio na fudbal. Tokom pet godina u Beogradu život mi se svodio na trening, utakmice, spavanje i hranu - mislim da sam samo pet puta izašao u grad", rekao je Jovetić.
Kako samo pet puta, Beograd je baš uzbudljiv grad?
"Da znam, ali govorim vam istinu. Baš sam rijetko izlazio, samo kada su mi dolazali drugovi i za 18-i rođendan. Naravno, i sa saigračima, kada smo osvojili titulu".
Kako bi opisao svoje odrastanje u Crnoj Gori? Država je prošla kroz mnogo borbi, a i nekada je bila članica Jugoslavije. Pretprjeli ste ekonomsku krizu, koliko je to uticalo na tvoju familiju?
"Hvala bogu to nije uticalo na mene. Živjeli smo u skromnim uslovima i bilo je OK. Nijesmo bili bogati, niti siromašni - zapravo, imao sam jedno divno djetinjstvo. Nikada ga ne bih zamijenio - bilo je sjajno. Moji roditelji su bili veoma pažljivi i ništa mi nije nedostajalo. I najvažnija stvar je uvijek bila lopta. Stalno sam se družio sa njom, kad god sam hodao kod sebe sam imao loptu. Igrao sam fudbal gdje god sam mogao da stignem - na travi, betonu, ispred kuće, u zatvorenom prostoru. Čak, kada nijesam imao loptu, igrao sam sa konzervom ili bocom".
Da li si oduvijek sanjao da budeš fudbaler. Da li te zanimao neki drugi sport?
"Da, za mene je uvijek postojao samo fudbal. Mada, jedno kratko vrijeme sam igrao košarku zato što je veoma popularna u Crnoj Gori. Košarka je lijep sport, ali igrao sam je čisto iz neke zabave, nikada nijesam bio previše dobar i uvijek sam išao na to da šutiram trojke".
Kako je bilo u školi? Kakav si bio đak?
"U osnovnoj školi u Beogradu i Podgorici uvijek sam bio solidan đak. Nijesam bio odličan, ali jesam vrlo dobar. Italijanski mi je uvijek dobro išao, imao sam peticu, a iz engleskog četiri. Kasnije, srednju školu sam završio vanredno u Beogradu."
Ko su bili tvoji fudbalski idoli dok si odrastao?
"U to vrijeme na TV-u su uvijek bila Italija i Španija. Moj veliki idol je bio Andrij Ševčenko. Kasnije, više sam gledao Premijer ligu i uživao u igrama Tijerija Anrija. Bio je sjajan".
Postao si kapiten Partizana sa samo 17 godina. Kako se to desilo? Da li su se straiji igrači bunili zbog toga?
"Iskreno, bio sam iznenađen. Bilo mi je veoma drago. Velika je čast biti kapiten Partizana, a pogotovo sa 17 godina. Nikada se nijesam postavljao kao autoritet. Uvijek sam poštovao starije".
Prvi put si zapao za oko Englezima kada si postigao dva gola za Fiorentinu u pobjedi nad Liverpulom (2:0). Tada si igrao Ligu šampiona - pamtiš li tu noć?
"Noć prije utakmice nakon što sam završio trening, planirao sam da idem kući, ali predomislio sam se, jer sam htio da vidim trening Liverpula i sve njihove zvijezde. Gledao sam Džerarda, Toresa, Kajta, Karagera, Lukasa i divio im se, bili su kao vanzemaljci. Ali, mi smo tu utakmicu odigrali sjajno, postigao sam dva gola, pobijedili smo i to je bio vrhunac za mene. Nikada to neću zaboraviti".
Zbog teške povrede koljena propustili ste cijelu sezonu Serije A (2010-11). Koliko je bilo teško u to vrijeme? Da li si se plašio da više nikada nećeš dostići visoki nivo?
"Bilo je veoma teško. U jednom trenutku sam mislio da sam sve srušio što sam počeo da gradim. Najviše me mučilo ta neizvjenost, nijesam znao kada ću opet početi da igram. Prvo su mi rekli tri-četiri mjeseca, onda je bilo pola godine, pa na kraju 11 mjeseci. Bilo je to užasno vrijeme, ali imao sam veliku podršku porodice, prijatelja i mog agenta. Najteže mi je bilo u Augzburgu, dok sam bio u Njemačkoj, tamo sam se operisao, baš mi je bilo teško na klinici. Bilo je hladno, tmurno, padao je snijeg i moram da priznam da sam se u tim trenucima osjećao depresivno. Ipak, znao sam da moram da budem jak, inače sam po prirodi borac i na kraju se sve dobro završilo. Nikada se nijesam pitao kako ću igrati, šta će biti kad se oporavim, uvijek sam govorio da ću iz svega toga izaći jači nego ikad. U fudbalu i životu ništa ne može da ide glatko. Kada prevaziđete teško vrijeme, to vas čini jačim. Međutim, nijesu to bili moji prvi teški trenuci".
Na koje druge misliš? Šta se desilo prije toga?
"Mnogo sam se borio u prvoj sezoni kada sam stigao u Fiorentinu. Često sam bio na klupi, jer sam imao paklenu konkurenciju. Osvaldo, Pacini, Mutu i Đilardino, svi su oni bili stariji, iskusniji i ispred mene. Imao sam samo 18 godina, vjerovao sam, borio se i na kraju uspio da postanem prvi napadač".
Prošla sezona u Sitiju nije bila baš najbolja za tebe. Da li si se u tom trenutku pitao jesi li donio pravu odluku?
"Ne, nijesam se to pitao. Znao sam da će ovo biti težak zadatak. Glavni razlog što sezona nije bila dobra, jeste moj problem sa fizičkom spremom - nijesam bio spreman. Kada sam otišao da igram za reprezentaciju, htio sam da se dokažem, bio sam željan igre i zaradio sam povredu mišića. U to vrijeme, napadači u Sitiju su bili u vrhunskoj formi, čuo sam priče da sam pogrešan potez Sitija, ali ostao sam smiren i fokusiran. Naravno da nijesam bio zadovoljan prvom sezonom, ali znao sam koliko vrijedim. Imao sam malu minutažu, ali postigao sam šest golova što nije bilo loše".
U januaru je bila čudna situacija. Pelegrini je izjavio da si se potpuno oporavio, ali nijesi bio u timu. Tada se na društvenim mrežama pojavila kampanja "Gdje je Jovetić". Na slikama koje su bili fotomontaža si bio svuda - u filmovima, kao astronata, prijatelj Obame, pa čak i radnik u Mekdonaldsu. Šta misliš o tome? Da li te to uznemiravalo?
"(Smijeh). Nije. Stvarno je bilo smiješno i svi to koji su radili su bili kreativni. Očigledno su ti ljudi imali dosta slobodnog vremena".
Koja od onih slika ti je najmilija?
"Ona gdje sam kao sakupljač lopti na Vimbldonu".
Šta je bila tvoja najniža tačka u protekloj sezoni?
"Bio sam razočaran što nijesam igrao Ligu šampiona. Jedan od razloga zbog kojih sam potpisao za Siti je bila Liga šampiona koju sam očajnički želio da igram. Ali nijesam odigrao niti jedan minut, jer sam bio povrijeđen".
Ove godine je opet tu Liga šampiona. Grupa je teška - Bajern Minhen, Roma i CSKA iz Moskve. Koliko možete da gurate?
"Mislim da je grupa baš teška. Možda nije mogla da nam dođe teža. Ali, naš cilj je da guramo što je više moguće. Prošle godine smo stigli do osmine finala, ali na megdan nam je došla Barselona. Ukoliko prođemo grupu, nadam se da ćemo dobiti lakšeg rivala. A, poslije sve moguće..."
Da li Mančester siti može da osvoji Ligu šampiona?
"Zašto da ne. Imamo jak tim. Treba da mislimo pobjednički, kvalitetan smo tim".
Stvari ukazuju da će ova sezona biti mnogo bolja za tebe. Da li imaš neke lične ciljeve?
"Najvažnije mi je da budem zdrav i spreman. Ne želim da pričam o brojkama, to može samo da mi stvori pritisak. Ali, nema sumnje da sam gladan golova i asistencija".
Šta može Siti u ovoj sezoni?
"Igramo na četiri fronta, a vjerovatno će nam prioritet biti da odbranimo titulu u Premijer ligi i prođemo koliko je najviše moguće u Ligi šampiona. U Premijer ligi će biti mnogo teško, ima mnogo jakih timova, ali svakako da smo i mi jedan od tih".
Kako ti se čini rad trenera Pelegrinija?
"On je dobar stručnjak i iskusan je trener. Ono što najviše volim kod njega jeste što gaji veoma ofanzivan fudbal".
Koja je tvoja uloga u timu?
"Drugi napadač, malo sam povučen za razliku od najisturenijeg. To je uvijek bila moja omiljena pozicija. Mogu da igram, lijevo, desno i centralno, ali najviše volim da igram iza napadača."
Kako izgleda trenirati sa velikim igračima kao što su Aguero, Jaja Ture, Silva i ostali?
"Zadovoljstvo je biti u timu sa njima i naravno lakše je igrati sa tako dobrim fudbalerima. Veoma sam srećan što sam dio ovoga tima, a ono što me najviše raduje jeste što su svi prije svega odlični ljudi. Imamo odličnu atmosferu u svlačionici i to je bilo ključno u osvajanju titule prošle sezone".
Ko je po tvom ukusu najvješiti igrač sa loptom u Sitiju?
"David Silva. Kontrola lopte i pregled igre koji ima su nevjerovatni".
Jednom si rekao da obožavaš svoju dugu kosu. Zašto si se ošišao?
"Kao baš mali nijesam imao dugu kosu. Ali, kada sam došao u Partizan odlučio sam da je pustim i to mi se sviđalo. Prvo sam je malo skratio, zatim sam odlučio da se skroz ošišam, ali nije postojao posebni razlog. Nijesam žalio".
Koji fudbaler ima sada najbolju dugu kosu?
"Mislim da je to Falkao".
Na tvom ličnom portalu stoji da ti je omiljena knjiga "Jedanaest minuta" od Paola Koelja. Zašto?
"Pročitao sam mnoge romane od Koelja, ali taj mi se najviše sviđa. Priča je o jednoj djevojci i stvarno je fascinantna".
Nedavno je i Pelegrini pročio da mu je omiljena knjiga takođe od Koelja, ali "Alhemičar". Da li si tu pročitao? Koliko uopšte čitaš?
"Pročitao sam je i veoma je dobra. Volim da čitam, ali ne nešto previše. Slobodno vrijeme takođe koristim kako bih gledao filmove, serije i igrao Soni".
Da li si singl? Nemaš djevojku?
"Imao sam dugu vezu, ali sam raskinuo prije par mjeseci. Sada sam singl".
Tvoja sestra Bojana je imala važnu ulogu u početku tvoje karijere. Da li vas često posjećuje u Mančesteru? Da li je ona vaš najveći fan?
"Zaista je odigrala veliku ulogu u mom životu. Veoma smo vezani jedno za drugo. Bila je uvijek tu, posebno u teškim vremenima. Završila je studije i živi u Beogradu. Uvijek kada ima vremena dolazi kod mene. Nakon pauze će opet biti tu".
Na nekim fotografijama se vidi da igraš stoni tenis protiv Jaje Turea. Ko je kralj stonog tenisa u Sitiju?
"(Smijeh). Lako sam ga pobijedio. Ture nije baš dobar. Džeko je odličan, kao i Silva i Hesus Navas."
Bliži se tvoj 25. rođendan. Da li si isplanirao neku zabavu? Interesantno je da će te 2. novembra igrati baš protiv Mančester junajteda?
"Iskreno, nijesam to znao. Interesantno. Ne, nijesam planirao nikakvu proslavu, još uvijek ima dosta vremena do tada. Najljepše bi bilo kada bi pobijedili Junajted, da imam dva razloga za slavlje".
U 2007. godini igrali ste za Crnu Goru. To je bio prvi meč kako za tebe, tako i za reprezentaciju. Koliko ti to znači? Da li Crna Gora može da se plasira na veliko takmičenje?
"To je bila privilegija i čast za mene, a imao sam samo 17 godina. Svjetsko ili Evropsko prvenstvo - to je san svih nas u reprezentaciji. Jednom smo bili veoma blizu, kada smo igrali baraž sa Češkom, to je bilo za EURO 2012. godine. Za kvalifikacije za Brazil u jednom trenutku smo bili na baš dobroj poziciji, ali onda je došao težak poraz od Ukrajine kod kuće od kojeg se nijesmo mogli oporaviti. Sada imamo veliku šansu da se kvalifikujemo za EURO 2016. Mislim da nam grupa nije previše teška, jer nemamo rivale poput Njemačke, Španije, Italije i Holandije. Naravno, i te kako poštujemo protivnike - tu su odlični Švedi i Rusi, a i ostali su kvalitetni. Međutim, mislim da možemo do velikog uspjeha".
