- U današnjoj likovnoj umjetnosti etničkog realizma, slikarska djela računaju na svoj uspjeh ne tako što će dostići nešto od narativne moći književnosti, prije svega ratne priče, nego što će poput grbova koji izražavaju najšira ili najvažnija srodstva dohvatiti nešto od samo „naše stvarnosti“ koja je ujedno i posljednja stvarnost čitavog svijeta. Etnička likovna umjetnost jeste etnička heraldika... Zato etnički umjetnik po pravilu računa samo na svoju publiku, na publiku koja će u njegovim djelima sebe prepoznati i slaviti. To je umjetnik koji pothranjuje iluziju svojih „srodnika“ o najvažnijem kolektivnom posjedu. Kakva je ta stvarnost posjedovanja ili to posjedovanje stvarnosti? To je ono što je u stvarnosti oduvijek bilo samo „naše“: naša lica i ruke, naše planine, rijeke ili klanci, naše kuće i ulice, pa sve do svakodnevnih predmeta upotrebe, ali onih za koje samo mi znamo. Pa ipak, zov naracije ostaje i dalje neodoljiv, jer je sam glas onog epskog: to vidimo kada se sve to „naše“, stvarnije i od nas samih, još splete s pričom o najstrašnijim događajima koji su ugrozili naš kolektivni opstanak. Ali, dakako, samo s pričom koja ima smisla i koja se može prihvatiti: s pričom koja poštuje važeći kod – zapisao je Ugo Vlaisavljević u katalogu za ovu izložbu.
Milovan Novakovićrođen je 1990. godine u Podgorici, gdje živi i radi. Slikarstvo je studirao na Fakultetu likovnih umjetnosti na Cetinju i diplomirao prošle godine.
