„Nikada nijesam čula da neko o ovoj zemlji priča tako lijepo kao oni, nikada nijesam vidjela da je neko toliko zahvalan jednoj zemlji koja je pomogla njima i njihovim precima. Čini mi se da smo uspjeli da baš to pretočimo u dokumentarni film i bilo je stvarno teško napraviti selekciju priča“, kaže autorka filma čiji je naziv inspirisan imenom prestižne nagrade koju dodjeljuje država Izrael onima koji su od sigurne smrti spasili pripadnike jevrejskog naroda.
A jedini nosilac te nagrade u Crnoj Gori, uprkos ovim nevjerovatnim podacima je pokojni Petar Zanković iz Sutomora!
Razlog tome nije ništa drugo do ekstremna skromnost Crnogoraca kada je u pitanju takav podvig da su spasili od sigurne smrti ljude druge vjere i nacije u smutnim vremenima, kakav je bio Drugi svjetski rat.
Nevjerovatne sudbine Jevreja u Crnoj Gori: Prvobitna namjera je, kaže Baranin, bila da napravi priču o Jevrejima u Crnoj Gori. A onda su joj predstavnici Jevrejske zajednice u našoj zemlji ispričali priču o gospođi iz Sarajeva, Lauri Papo Ostojić koja nastoji da nađe svoje „pravednike“, ljude koji su od sigurne smrti spasili nju, sestru i majku, a neke važne polazne podatke dobila je i od koleginice Snežane Rakonjac.
„Papo želi da ljude koji su im pomogli predloži za prestižnu nagradu „Pravednik“ i meni se to učinilo dobrom temom i polazištem. Posjetila sam je, pitala zasjećanja o ljudima koji su ih spasili tokom Drugog svjetskog rata, kod koga su bili… Priča je odatle krenula u milion pravaca“, kaže sagovornica Portala Analitika.
Naravno, klupko je počelo da se odmotava i zahvaljujući sagovornicima iz Jevrejske crnogorske zajednice. Ali, do podataka nije bilo lako doći, radilo se o terenu na kojem nije imala „čvrstih tačaka i uporišta“.
Tako su ekranizovane priče o Lauri Papo Ostojić i Elmazu Hadroviću, Vladu Šušoviću i porodici iz Hercegovačke ulice u Podgorici, o Renati Kon, Ruži Rip, Radmili Ćorović koja je rođena kao Rena Abravanel, Petru Zankoviću i porodici Milana Rihtera. Na žalost, mnogo toga ostalo je neobjavljeno.
Od autentičnih sudbina gledaocima je zastajao dah.
„Priče koje sam stavila u fokus su priče o ljudima koji traže „pravednika“ i onima koji su već dobili to veliko odličje, ali i priče predsjednika Jevrejske zajednice u Crnoj Gori Jaše Alfandarija, kao iĐorđa Raičevića, koji je, kako kaže, podjednako i Crnogorac i Jevrej“, otkriva autorka.
Distanca od sedamdesetak godina nije mala. Sagovornici, danas ljudi u godinama, u vrijeme Drugog svjetskog rata bili su djeca. Ponekad se morala poslužiti pričama potomaka očevidaca događaja.
Osim sjećanja, autorka se koristila i pisanim dokumentima kojih nije bilo mnogo. Ipak, dio informacija koje će joj pomoći da složi slagalicu dirljivih ljudskih priča, našla je u knjizi Jaša Romanija iz Sarajeva „Jevreji Jugoslavije od 1941 do 1945, žrtve genocida i učesnici Narodnooslobodilačkog rata“. On je dobar dio svog života posvetio proučavanju Drugog svjetskog rata i stradanju svojih sunarodnika u toku rata.
„Postoje i podaci Jevrejske zajednice u Beogradu, koji su nam ustupljeni. Znate, radi se o jednoj vrlo organizovanoj zajednici. Jevreji su posvetili dosta energije i napora da saznaju sve o svakom čovjeku koji je stradao tokom Drugog svjetskog rata.“
Crnogorci specifični u odnosu na druge narode: Bila je, dodaje, ponosna kada joj je Alfandari kazao da Crnogorci nerado govore o spasavanju i skrivanju Jevreja, jer ne žele da se time hvale. „Kazao mi je da je to specifičnost u odnosu na druge narode“, veli sagovornica Portala Analitika.
„Jaša Alfandari se obreo u Crnoj Gori tražeći ljude koji su spasili članove njegove porodice i on ih do danas nije našao. Kaže da ljudi neće da pričaju o tome jer neće da se razmeću. Gospodina Remziju Ramusovića koji je potomak čovjeka koji je spasio porodicu Papo, jedva smo uspjeli da nagovorimo da priča o tome jer smatraju da bi to bilo razmetanje. Isto je bilo i sa Zankovićevimpotomcima. Alfandari kaže da svakog svog gosta prvo povede da mu pokaže groblje Jevreja u Kotoru, koje takođe ima svoju interesantnu priču. Veoma je značajno da se sazna o dobrim djelima nekih naših predaka“, nastavlja Baranin.
Ona kaže da joj je rad na filmu donio dosta iznenađenja.
„Saznajete neke zaista nevjerovatne priče. Drago mi je ako nijesmo razmetljivi. Drago mi je da pokazujemo da smo najveći i kada je nevolja najveća. Mislim da smo stvarno najbolji i najhumaniji kada je za to vrijeme“, kaže autorka „Pravednika“.
Najpotresnija priča: Priča o porodici Jevreja koji su se tokom rata sklonili u jednoj kući u Hercegovačkoj ulici u Podgorici, a koji su pogubljeni nekoliko mjeseci prije završetka rata, bila joj je, kaže, najpotresnija. Ni danas se ne zna ko su ljudi koji su pogubljeni, najvjerovatnije u Jusovači.
„Moj sagovornik Vlado Šušović se sjeća događaja, ali se ne sjeća ko su bili ljudi i kako su se zvali. I pripadnici Jevrejske zajednice u Crnoj Gori znaju za tu priču, ali niko ne zna više. Čini mi se da je to nepravda, kao što je nepravda da ljudi ne znaju puni identitet Radmile Ćorović, zapravo Renate Abravanel. Podatke o njoj našla sam na stranici Jad Vašem, muzeja u Jerusalimu“, kaže Baranin.
Renata počiva u Kolašinu i turisti iz Izraela, prilikom obilaska partizanskog groblja, ostavljaju na njen grob kamenčiće i pločice, jer znaju ko je ona, dok ljudi iz Kolašina i Crne Gore ni ne pretpostavljaju ko je bila supruga heroja Jovana Ćorovića.
„Radmila Ćorović bila je mlada žena koju je u Crnu Goru dovela ljubav i koja je kao partizanka tu i stradala. Dolazi vrijeme kada će se te stvari saznati, naravno, ako bude interesovanja i nekog ko želi da i dalje grebe. Mislim da na tome treba dalje raditi“, smatra autorka „Pravednika“.
Satisfakcija ne samo za autorku: „Svi ti ljudi zvanični i nezvanični „pravednici“, rizikovali su ne samo svoje, već i živote svojih porodica. Te priče su bile skrivane i odjednom su izašle na vidjelo. Dobili su, bar su mi tako rekli, nevjerovatno puno poziva, čestitki. Njihovi prijatelji nijesu znali te priče“, kaže sagovornica Portala Analitika i nastavlja:
„Ne kažem da ovih primjera nema u svijetu, ima, ali na jednom tako malom prostoru, žive pripadnici tri najveće religije, koji su vrlo često ljuti neprijatelji i danas, u 21. vijeku. Kada shvatite da su oni tada mogli da prevaziđu takve podjele i budu veliki u pravom smislu te riječi, onda vam je potpuno neshvatljivo zašto bi danas bilo drugačije“, kaže novinarka Redakcije dokumentarnog programa RTCG.
Ovaj dokumentarni film osvojio je Specijalnu nagradu na XIX Internacionalnom televizijskom festivalu u Baru. Autorka kaže da je glavni „krivac“ za tu nagradu urednica Dokumentarnog programa Tanja Šuković koja je i kandidovala „Pravednika“.
Na filmu su, osim nje, radili snimatelj Dragan Tomašević, ton majstor Miodrag Rabrenović, svijetlo Zoran Kovačević, montažer Dragan Marković, snimateljDragan Tomašević, producent Radivoje Brnović i naravno, svi ljudi sa kojimaBaranin radi u Dokumentarnom programu.
