Sam naziv filma upućuje da je posvećen velikom datumu - 70 godina od oslobođenja Podgorice, grada koji je nakon Drugog svjetskog rata postao centar i administrativno središte Crne Gore.
U Matovićevom filmu, međutim, to je najmanje bitan podatak. Riječ je o omažu voljenom gradu kakvim bi se ponosili mnogo veći i značajniji svjetski centri. Ovaj film u svojoj kategoriji pripada onom korpusu filmova kakve je jedan veliki Vudi Alen posvećivao Njujorku ili, kasnije, Barseloni ili Parizu.
Matović je napravio pravu filmsku poemu, potvrđujući još jednom da se velikim poduhvatima i temama u Crnoj Gori skoro po pravilu najbolje nose pojedinci, zaljubljenici, skoro utopisti, a sasvim rijetko institucije.
Film ima veliku ambiciju - da prikaže gledaocu ne grad, već njegov duh i način života i bitisanja, unutrašnje gradsko bilo koje ga je krasilo tokom njegovog poslijeratnog perioda, dok je nicao iz ruševina, poput Feniksa. Riječ je o 45 godina njegovog života – bolje reći, o periodu tokom kojeg je nosio ime Titograd.
Samo autor bi znao odgovor na pitanje - sa koliko je sagovornika razgovarao, vještom montažom, bez potpitanja pletući priču koja izaziva ponekad smijeh, a ponekad i suze. Toplina sa kojom je to uradio, može se uporediti samo sa velikim ljubavnim poemama.
Ovaj film, koji, da li slučajno, traje upravo 70 minuta, svaki minut za jednu godinu, počinje, a gdje bi drugo, nego od savezničkih bombardovanja, strašnih, potresnih momenata koji su Podgoricu stavili na listu najvećih stradalnika Drugog svjetskog rata. O tim danima, uz zastrašujuće snimke bombardovanja i avetinjskih ruševina, govore oni kojima su to slike vezane za djetinjstvo - poput slikara Nikole Vujoševića ili dr Lainovića.
Nakon toga, slijedi period u kojem kao da nikada nije niti jednog momenta zamro ili barem oslabio onaj poslijeratni entuzijazam izgradnje i zajedništva, od „mirisa pržene suve ukljeve“ i pečenih paprika od kojih niko nije bio sit, ali ni gladan.
Matović vješto uklapa, kao nerazdvojive djelove, arhivske materijale, snimke i fotografije, od velikih akcija čišćenja ruševina i prvogTitovog dolaska u Podgoricu, nakon kojeg je, upravo na Đilasovu inicijativu, grad ponio ime Titograd, sa svjedočenjima ljudi.
Neka lica su manje, neka više poznata. Neki su bili javne ili političke ličnosti, neki poznati samo Titograđanima, iz „prolaza“, sa „ulice“. I svima njima sija ozarenost dok pričaju o legendarnom korzu, velikoj i maloj bašti hotela Crna Gora ili Doma JNA, o plaži Galeb, skokovima sa mosta u Moraču, gimnazijalcima i gimnazijalkama, Kinu Kultura, sletovima, obožavanim sportskim klubovima, obožavanim djevojkama, Domu omladine, Spomeniku partizanu borcu, pošumljavanju Gorice, ozelenjivanju grada, velikim gradskim urbanističkim i arhitektonskim vizionarima, ali i o vatrogascima, motociklistima, prvim automobilima, prvoj mis Crne Gore, radnicima Radija Dakića, Pamučnog kombinata, Agrokombinata “13. jul“ i prvim grozdovima sa Ćemovskog polja... Kao da pred gledaocima bije bilo, srce grada i njegov ritam od ranih jutarnjih sati i odlazaka na posao u hale i u škole, do večernjih okupljanja na nekoliko gradskih epicentara. Ima tu i ukradenih pipuna i dinja, i prvih odlazaka u Bari za farmerice i Spido gaćice koje će se pokazati na Morači ili na Ribnici... Sve vrvi od života nekadašnje mladosti sagovornika i sagovornica, od duha koji je nadgradio i potisnuo ratne rane.
Pred očima je sve bijelo od bjeline novih zdanja i sve zeleno od četinara na Gorici i novih gradskih drvoreda.
Jer, ono obrazloženje koje se čulo u filmu - da grad treba da ponese ime Titograd zato što „Podgorica nije poznata po bogzna čemu“, svjedoči i o strašnom diskontinuitetu i dubokom rezu u njegovom trajanju što je bombardovanje napravilo. Da li ima još neki grad da je oslobođenje dočekalo praznih ulica i kuća, da su se njegovi preživjeli stanovnici nalazili i pronalazaili po pećinama moračkim, po selima okolnim, gdje su izbjegli u strahu od bombi?
Grad koji „nije bio poznat po bogzna čemu“, a kojeg mnogi iz novijega doba etiketiraju „kasabom“, demantovani su na najbolji način Matovićevim ostvarenjem, koje zasigurno predstavlja pravi biser u njegovom ionako zavidnom opusu. Taj humor i neuništivi duh prokuljao je iz njegovog filma kao kad Ribnica prokulja od jesenjih novih kiša, kao da nikada nije ni nestajala.
U filmu „Titograd 70“ nema ideoloških poruka. To je čista, iskrena, ljubavlju motivisana posveta, izrečena riječima na desetine sagovornika, istih takvih zaljubljenika kao što je njegov autor. I, uprkos toj sasvim ličnoj, skoro intimnoj posvećenosti, film ima čvrstu konstrukciju, skoro narativni početak i kraj. A kraj njegov, kao ni početak, nije veseo. Tumorno buđenje, ili ulazak u dugu noćnu moru, nastupilo je – demonstracijama pred zgradom skupštine, revolucijom, nazvanom antibirokratska i transparentima sa nekim novim idolima.
Nastupile su godine koje bi jedan od onih koji su rođeni u Podgorici (Borislav Pekić), nazvali godinama koje su pojeli skakavci. U njima je bilo malo prostora za razvijanje podgoričkog, gradskog, urbanog duha. A da li je poslije svega, prokuljala kasaba, neka cijeni kako ko hoće i kako kome odgovara.
Autor se time nije bavio.
Gordana BOROVIĆ
(fotografija nije iz filma, već sa forum.cdm.me)
