CGO je, kazala je ona, kroz projekat "Jednake šanse za sve medije u Crneoj Gori?“, istraživanjem koje je imalo za cilj da utvrdi koliko se sredstava iz Budžeta izdvaja po osnovu pružanja usluga, specijaliziranih usluga ili po drugim osnovama uplaćuju novčana sredstva medijima, agencijama za odnose sa javnošću, produkcijskim kućama i agencijama za istraživanje javnog mnjenja uputio zahtjeve za pristup informacijaam 251 organu javnog sektora.
“Na zahtjev je pozitivno odgovorilo 169 organa javnog sektora, odnosno 69.64 odsto. Od tog broja, 98 organa je imalo troškova u po nekom od navedenih osnova a isti iznose ukupno 2.196.739 eura (po podacima dostavljenim CGO-u)”, rekla je Popović.
Evidentno je da, naglašava ona, i poslije višegodišnje formalne primjene ovog Zakona, još uvijek ne postoji jasan standard.
“Pa su nerijetki primjeri i dijametralno suprotnog ponašanja organa javnog sektora u odnosu na identičan zahtjev, a primjetna je razlika I u kvalitetu dostavljenih odgovora i troškovima postupka.Sve žalbe koje je CGO podnio Agenciji za zaštitu ličnih podataka i slobodan pristup informacijama su usvojene, ali rješenja ove Agencije u velikom broju slučajeva su ostala neizvršena, s obzirom da ne postoji efikasan metod predviđen Zakonom koji bi osigurao izvršenje rješenja Agencije za zaštitu ličnih podataka i slobodan pristup informacijama. Odgovori koji su pristizali u roku od 1 dana najčešće su bili od onih organa koji nijesu imali troškova po nijednom od navedenih osnova, dok je prosječno vrijeme čekanja na sve odgovore 180 dana”, kazala je Popović.
Prema njenim riječima, odgovori su se najduže čekali od sljedećih organa javnog sektora: Opština Bijelo Polje - 292 dana, JP Morsko dobro - 106 dana, Odbojkaški savez - 63 dana, Ministarstvo zdravlja - 49 dana i Ministarstvo pomorstva - 49 dana
“Bijela lista” ministarstava organa koji su odgovorili u najkraćem mogućem roku, tokom ovog istraživanja su Ministarstvo prosvjete i sporta, Ministarstvo za ljudska i manjinska prava, Ministarstvo rada i socijalnog staranja, Ministarstvo kulture, Ministarstvo unutrašnjih poslova i Ministarstvo pravde.
“Ministarstvo koje se pokazalo najažurnijim, u okviru ovog istraživanja, kako u dijelu poštovanja rokova tako i u cjelovitosti dokumentacije, je Ministarstvo odbrane”, istakla je Popović.
Kako je dodala, Uprave su u najvećem broju slučajeva blagovremeno odgovarale, kao i fondovi.
“Kad je riječ o pravosuđu, najažurniji je bio Vrhovni sud koji je odgovorio za jedan dan, ali generalno pravosuđe, po podacima koje je CGO dobio, nije imalo troškova po ovim osnovama. Ažurna je bila i Skupština Crne Gore i Zaštitnik ljudskih prava i sloboda, koji su imali troškova po ovim osnovama”, naglasila je Popović.
“Crnu listu” na kojoj su netransparetni organi javnog sektora predvode Ministarstvo poljoprivrede i ruralnog razvoja (jedino ministarstvo koje nije dostavilo tražene podatke), Glavni grad Podgorica (jedina lokalna samouprava koja nije dostavila podatke), Univerzitet Crne Gore, Agencija za promociju stranih investicija, Agencija za imovinu Bar, Rukometni savez Crne Gore, Košarkaški savez Crne Gore, Atletski savez Crne Gore.
“Javna preduzeća, svakako, prednjače kad je riječ o neažurnosti ali i nepoštovanju Zakona o slobodnom pristupu informacijama. Uglavnom su veoma brzo odgovorili oni koji nijesu imali troškova, a među značajnim oglašivačima koje je tim CGO-a identifikovao, odgovorili su Morsko dobro, Elektroprivreda Crne Gore, Monteput, Hemomont, Ulcinjska rivijere. Nikada odgovori nijesu stigli iz jednog broja značajnih oglašivača, poput JP Aerodromi Crne Gore, a ostaje i pitanje zašto se novac poreskih obveznika troši na ovaj način od nekog ko je faktički monopolista. Slična je situacija sa Poštom Crne Gore, Željezničkom infrastrukturom Crne Gore, Luka Kotor AD, itd”, istakla je Popović.
CGO vjeruje da je važno istaći i one koji su se odlučili na kršenje Zakona, skrivajući informacije od javnog interesa, a koji su identifikovani kao oni koji ulažu u medije i srodne subjekte.
“Činjenica da neki od obveznika Zakona o slobodnom pristupu informacijama odbijaju da dostave informacije budi sumnju da postoji ozbiljan razlog zbog kojeg se ide u svjesno kršenje ovog Zakona odnosno procjena da će neko u tom organu imati više štete ako se podaci objave nego ako se Zakon prekši”, zaključuje Popović.
