Autor navodi da do prije mjesec-dva, nije bilo osporavanja predloženog Ugovora, ni u Bosni, ni u Crnoj Gori. Naprotiv, priča o razgraničenju je izgledala kao pozitivan primjer nastavka dobrosusjedske saradnje. Još 2003. godine usaglašen je i potpisan Protokol o određivanju tromeđnih tačaka Crne Gore, BiH i Hrvatske. Potom je, nakon višegodišnjih sastanaka, crnogorsko-bosanska Komisija za granicu, maja 2014. detaljno uredila sva pitanja: usaglašen je tekstualni opis granica, a cjelokupna državna granica ucrtana na 19 topografskih karate prema važećim podacima u katastru, sa spiskom koordinata.
"Došlo se i do završnog Prijedloga ugovora o državnoj granici Crne Gore, koji je crnogorska Vlada odmah prihvatila, a novembra prošle godine i Vijeće ministara BiH. Da bi se ratifikovao ugovor, bilo je neophodno još da ga usvoje i parlamenti dvije države. Djelovalo je kao završena priča. Ali, samo do kraja novembra. Tada je Denis Bećirović, parlamentarac iz redova SDP-a Zlatka Lagumdžije, naprasno podnio Deklaraciju o Sutorini, zahtijevajući da parlament BiH ocijeni „neutemeljenim i štetnim“ predloženi Ugovor o državnoj granici BiH i Crne Gore. Ne samo to: Bećirović zahtijeva i da se zatraži međunarodna arbitraža „zbog problema Sutorine“, sve u namjeri da se dio crnogorske teritorije vrati „pod okrilje države Bosne i Hercegovine“.
Odjednom: umjesto ugovora-spor. Da sve bude intrigantnije, Denis Bećirović je prije samo pola godine mislio sasvim drugačije! Kao drugi zamjenik predsjedavajućeg Predstavničkog doma Parlamentarne skupštine BiH on je prilikom sastanka sa crnogorskom delegacijom koju je predvodio premijer Milo Đukanović-bio veliki pobornik zaključenja ugovora o granici između dvije države.
“Parafiranje Ugovora o državnoj granici između Crne Gore i BiH je važna poruka iskrenosti između dvije države i okretanja prema Evropskoj uniji“, kazao je Bećirović u Sarajevu 3. juna 2014. godine.
Zbog čega je poslanik bosanskog SDP-a u samo nekoliko mjeseci napravio politički salto i od zagovornika postao žestoki protivnik razgraničenja Crne Gore i BiH? Razloge nedosljednosti, kao po pravilu na Balkanu, valja tražiti u političkom interesu. U ovom slučaju je riječ o pokušaju novog pozicioniranja SDP-a i unutarstranačkim prepucavanjima. Nakon prošlih izbora Lagumdžijina stranka je izgubila lagodno mjesto „političkog faktora bez koga se ne može bez vlasti“ i sada unutar stranke vrih-socijaldemokrate očekuju unutarpartijski izbori na proljeće. Igrajući na kartu nacionalnog naboja i brige za državne interese, Bećirović je očito namjerio da se kandiduje za novog stranačkog lidera SDP-a. Zato je u priči o Sutorini vidio dobru šansu za javnu promociju, podizanje vlastitog imidža pred unutarpartijskim prestrojavanjem.
Rezoluciji o Sutorini, tek što je najavljena, objeručke su podržali u Republici Srpskoj: poslanici Srpske demokratske stranke su najavili da će glasati za Bećirovićev prijedlog, što bi trebalo da znači da će Rezolucija imati većinu u Predstavničkom domu. Ako tako bude tokom današnjeg glasanja u Sarajevu, najzadovoljniji će biti predstavnici Srpske pravoslavne crkve. Jer, ideja o „oduzimanju Sutorine“ lansirana je prije koju godinu baš iz krila Srpske crkve: episkop zahumsko-hercegovački i primorski Grigorije bio je, u ime SPC, glavni zagovornik teze da Bosna mora da povrati dio sadašnje crnogorske teritorije. Formalno, osnovni razlog da se polaže pravo na dio crnogorske teritorije, Grigorije je vidio u činjenici da je Sutorina nekada, u doba Zetske banovine, bila dio-Trebinjskog kotara.
Neformalno, ali stvarno: Grigorije, predstavnik moćnog lobija unutar SPC, odavno je poznat kao jak politički igrač unutar Srpske crkve, ali i koji ima specijalne veze sa crkvenim, ali i nekim državnim krugovima u Moskvi. Iz tog ugla gledano, nije se čuditi što se nakon lokalnih izbora u Herceg Novom Grigorije pokušao ubaciti kao politički mentor Kruša Radovića, čelnika „Izbora“.
Pravno posmatrano, nema utemeljenja zahtjevu da Sutorina-prostor od nekih 80 kilometara, od čega je sedam kilometara morkse obale-bude dio teritorije BiH. Još od 1947. Sutorina je, Zakonom o administrativno-teritorijalnoj podjeli Crne Gore zapisana kao dio crnogorkse teritorije i nikada u doba Jugoslavije zvaničnici BiH nijesu zvanično pokretali pitanje vlasništva nad tom teritorijom. Nalazom Badinterove komisije iz 1992. sve granice jugoslovenskih republika postale su granice novonastalih država. Na kraju, Crna Gora i BiH su članice UN-a, a zvanično Sarajevo je među prvima prihvatilo nezavisnost Crne Gore nakon referenduma.
Ali, otvaranje pitanja granica može da ima nekih indirektnih političkih konotacija ili čak posljedica na položaj Crne Gore. Ova 2015. je ključna na crnogorskom putu ka NATO-u; već polovinom godine biće jasnije da li je Crna Gora ispunila sve, vrlo oštre, kriterijume za poziv u Alijansu. Jedna od ključnih pozitivnih ocjena crnogorske politike je razvijanje dobrosusjedskih odnosa i zatvaranje svih teritorijalnih sporova. Eventualno otvaranje graničnog spora sa Bosnom možda neće imati direktne negativne efekte po crnogorski put ka NATO-u. Moguće je razumjeti i da je Rezolucija o Sutorini posljedica političkih razračunavanja u Bosni, kao što je moguće povjerovati da baš nema nekog tajnog dogovora na laniji BH političari-SPC-Moskva u namjeri da se ospori ili ugrozi crnogorski put u NATO. Možda je sve koincidencija.
Samo, ovo je Balkan i valjalo bi da zvanična Podgorica zvanično reaguje nagalamu oko crnogorske teritorije i zaštiti vlastite strateške interese", navodi se u Đuranovićevom tekstu.
Izvor: Pobjeda
