Četrnaest godina kasnije, autor kaže da je „to, jednostavno, morao da uradi“. Lokalni mediji su tada ispoštovali njegovu želju da ostane anoniman, a isti princip vrijedi i danas, iako dobar dio Barana zna o kome se radi.
„Bili smo prijatelji, dobri prijatelji, Miljana i ja, ali ja sam se smrtno zaljubio i tako je počelo ludilo koje me mjesecima pratilo. Objasnio sam joj šta osjećam prema njoj, ali ona nije htjela ni da čuje. Ja sam želio da pokažem tu svoju ljubav vidno, da i drugi znaju, pa sam prvo sa prijateljima upao preko noći u barsku Gimnaziju, gdje smo učili, i ispisao mali grafit slične sadržine. Ja i prijatelji smo tako bili jedini koji su obili školu, a nisu ništa uzeli, samo dodali“, govorio je medijima autor „Velikog grafita“, kako su njegovo djelo nazvali u novinama.
Kaže da je bio odbijen na fin način, ali da to nije puno pomoglo: „Jednostavno, nisam mogao da razmišljam o odbijanju, jer sam razmišljao kako da napravim nešto što bi zasijenilo sve što je neko u Baru uradio do tada za voljenu osobu“.
I uradio je. Grafit je ispisan preko kamenih tribina stadionskih, visine pet, a dužine oko 60 metara. Stadion je tik uz gradsko šetalište, tako da je pravi podvig bio i tehnički i organizaciono izvesti poduhvat. Mogao je neko naići i prekinuti posao, moglo je doći i do greške u pisanju – jedna kockica sa tribina desno ili lijevo - i sve bi propalo. Sve je zahtijevalo gotovo nevjerovatnu preciznost.
Tako je jedne noći, uz pun mjesec, ljubavna priča dobila svoj konkretan oblik.
„Trebao mi je veliki prostor da napišem što osjećam, a dimenzije stadiona su najbolje odgovarale. Doduše, u tom momentu sam je volio i više nego što su tribine mogle da prime slova. Dao sam prijatelju pare da kupi sedam limenki spreja, otišli smo u grad, nismo bili ni pijani, ni ’naduvani’. Razmišljao sam da počnem od sredine, da bih se udaljio od kancelarija Sportskog centra, ali sam onda dodao sebi ulijevo pet metara, pa još deset, i potrefilo se, dao Bog, da sve stane“, objašnjavao je tada osamnaestogodišnji momak.
Imao je i pomoć dva druga.
„Crtali smo od 11,30 do 2,15, bila je divna noć, ali bi se smrzli da nismo radili to što smo radili. Mnogi su mislili da smo mi nešto izračunavali, ali to nije istina, sve je bila stvar trenutnog osjećaja... Ja sam obilježavao crte, jedan je za mnom podebljavao, a drugi je imao zaduženje da bude tu i da ćuti. Ispostavilo se da nije bilo stražara, ali i da je bilo, prvo bih završio grafit, pa poslije neka me biju. Radio sam bez prekida, tako da je, kad me umor slomio, jedno slovo O ispalo malo krivo. Kraja te noći slabo se sjećam, jer sam dobio trovanje sprejom i mučninu, pa sam popio tri litra mlijeka da iščistim stomak, ali glavu nisam još dugo, dugo vremena očistio. Moj drug je već sjutra ujutro slikao grafit, poslije njega ’Barske novine’, pa crnogorski dnevni listovi, i sve je krenulo u javnost, što mi nije bilo drago“, govorio je autor grafita.
Miljana nije zvala, samo je, govorila mu je njena drugarica, rekla: „Ubiću ga“. Nije ga ubila, ali nije ni pristala. Bila je jako ljuta.
Ovakav smion i otvoren iskaz ljubavi nije ostao bez reakcija. Režiser Božidar Kalezić uzalud je danima tragao za čovjekom čiju je ljubav smatrao „vertikalom između vjekova – od Vladimira i Kosare, do našeg sagovornika i Miljane“. Nije pristao na umjetničku „eksploataciju“ svog djela.
Grafit „Miljana, volim te ovoliko“ je nekoliko godina stajao na tribinama stadiona, sve dok rukovodstvo JP Sportski centar nije odlučilo da ga prekreči.
Četrnaest godina kasnije, oba aktera ove nesvakidašnje priče su i dalje u Baru. Miljana se udala, a autor grafita oženio i dobio dijete. Danas se, na pomen svog impresivnog djela, samo nasmije, ali se i dalje drži svog stava izrečenog u „Barskim novinama“ još te 2001. godine: „Ljubavi se nikada ne treba stidjeti. Ljubav je ljubav kako god da se obrne, zavisi samo kako se ispoljava i da li je uzvraćena, srećna ili nesrećna. Razlikuje se samo po tome koliko je jaka, odnosno koliko može da uništi čovjeka“.
Ž. MILOVIĆ (foto: Ž. Milović)
