Piše: Milenko A. PEROVIĆ
Grdno je laganje uživo. Grđe je kad je napismeno. Još je grđe kad laž prožima sve strane narodnog života. Najgrđe je laganje ukresano u kamen. Svetogrdna je laž u kamenu. Ništa nije grđe no kad Crnogorci o sebi lažu u kamenu. Lithos i kremen karaktera su bližnjici. Kamen i Crna Gora su najbliži rođaci. Kamen je plemenita tvar. Što se u njega uklesuje, to treba da istinstvuje i vjekuje. Kamen je veliki čuvar nepotkupljivog śećanja. Kamenu se najviše vjeruje. Lažovi su uvijek nasrtali na nj. Nagonili su ga da bi svoje laži - otisnute na njemu - utvorili kao najneporecivije istine. Kad je Crna Gora posrtala i padala, njen su kamen pokušavali staviti u službu okupacije i laži. Njenim kamenom su je pokušavali nagrđivati. Od takvoga kamena pedeset godina je s Lovćena lagala da je ono što nije - Karađorđevića kapela! Nagonili su kamen da laže o sebi da je tvar Njegoševe kapele. Nagonili su ga da laže da mu je tako nagrđenom mjesto čak u crnogorskoj državnoj heraldici.
Dva puta u potonjih osamdesetak godina kamenom se pokušata legitimirati laž da Božidar Vuković Podgoričanin (1460-1539) nije crnogorski štampar i izdavač iz Venecije, no nešto drugo i nečiji drugi. Istorija vrlo dobro zna da je rođen kod Podgorice u plemićkoj porodici. Zna se i da je bio logotet na dvoru Ivana Crnojevića. U Veneciji je dvije decenije djelovao kao izdavač i štampar, objavljujući knjige religijskog karaktera. Seriozna istoriografija odredila mu je dokazano mjesto čelne ličnosti drugog razdoblja crnogorskog ćiriličnog štamparstva, nastalog poslije prvoga cetinjskog razdoblja, vezanog za Đurđa Crnojevića i štampara Makarija ,,od Crne Gore“.
Međutim, ni Božidara Vukovića Podgoričanina nije mogla razminuti stihija – koliko sumanuta, toliko do tančina proračunata – da se sve crnogorsko, posebno ono najvrednije, posrbljuje, prisvaja i pretvara u gradivni element tuđe kulture. U vrijeme kad gotovo nikakve odbrane od takvih prisvajanja nije bilo, Božidaru Vukoviću je 1939. godine podignuta spomen bista, rad vajara Rista Stijovića. Kako i priliči onima koji su tada vjerovali da su zauvijek pokorili Crnu Goru, na postamentu spomenika bilo je napisano „prvom Srbinu štamparu i izdavaču povodom 400. godišnjice od njegove smrti“. Prije godinu i po spomenik je obnovljen i postavljen u Kraljevom parku na obali Ribnice. Ostao je isti opskurni tekst na postamentu. Od njega je, može biti, opskurnija bila samo ideja da se umjesto izvornog teksta stavi tekst: ,,Vojvoda Božidar Vuković Podgoričanin, 1460-1539. godine, prvi ćirilični štampar na slovenskom jugu“. Opskurnija je, jer bolja je potpuna nego djelimična laž! Izraz ,,slovenski jug“ je primitivno lukava skrivalica kojom se hoće izbjeći jasno imenovanje onoga što je neporecivo crnogorsko!
Božidar Vuković Podgoričanin nije Srbin u etničkom ni u nacionalnom smislu! Sam je jasno deklarirao svoje porijeklo: ,,Ovo je štampao Božidar Vuković Podgoričanin, iz sela Đulići kraj Podgorice, Dioklitske zemlje, makedonska strana“. Jasno je razlikovao Crnu Goru od ,,srpskih zemalja“, govoreći da su mu u štamparskom radu pomagali jeromonah Pahomije ,,ot Crnije Gori ot Rijeki“ i ,,jerođakon Mojsi ot serbskije zemlji otčstvom že ot mjesta naricaemago Budimlja“. Krivotvoritelji se nijesu usudili da prvog crnogorskog štampara ,,Makarija od Crne Gore“ pretvore u Srbina. Frustraciju zato pokušavaju namiriti posrbljivanjem Božidara Vukovića.
Ni kamen ne može laž pretvoriti u istinu. Za kazivanje istine treba mu pomoć. A istina je da je Božidar Vuković Podgoričanin – crnogorski štampar i izdavač! Vrijeme je da vlast podgorička pomogne kamenu Podgoričaninovog postamenta da konačno ovjekovječi istinu!
(POBJEDA)
