Ana ZVICER: Djevojka za kontrabasom

Mislila sam da nikada neću usavršiti sviranje na kontrabasu. Svaki instrument je težak kada počne da se uči, ali ovo je bio ekstreman slučaj, gdje je jednako teško bilo dobiti i dobar ton i čistu intonaciju, kaže sagovornica Portala Analitika. Njena pojava izaziva posebnu pažnju kada svira sa Crnogorskim simfonijski orkestrom. Svoj prvi instrument dobila je tek sa 20 godina. Da nije toliko zavoljela ovaj neobični isntrument, bila bi solo pjevačica
Objavljeno: 18. 04. 2015 - 00:00 Promjenite veličinu teksta: A A A

Kroz više solističkih koncerata u posljednjih pola godine, kao i nastupa sa Crnogorskim simfonijskim orkestrom, čiji je stalni član od ove sezone, crnogorska publika bila je u prilici da bolje upozna ovu talentovanu, mladu umjetnicu koja stoji iza velikog instrumenta nesvakidašnjeg za damu. Kontrabas nije bio instrument za koji je ikad mislila da će postati neodvojiv dio njenog života... S druge strane, muzika jeste od malih nogu bila njen izbor.

- Moja mama je prva primijetila taj talenat i od malena me usmjeravala. Počela sam sa nepune četiri godine u horu KUD-a "Zahumlje" u Nikšiću i već tada samostalno pjevala na gradskom festivalu; osvojila sam treće mjesto za interpretaciju i nagradu za najmlađeg solistu. Pohađala sam zatim nikšićku nižu muzičku školu "Dara Čokorilo". Najprije sam svirala klavir, čak malo i flautu, a kada je trebalo da upišem srednju školu, razmišljala sam da li da idem u gimaziju, poput najvećeg dijela mojih vršnjaka, ili u muzičku školu. Međutim, mama je smatrala da treba da nastavim da se bavim muzikom i uspjela da me odvrati od ideje da upišem nešto drugo.

U srednjoj muzičkoj školi odlučila se za teoretski odsjek. Ali, to je samo na prvi pogled značilo da će manje vremena provoditi sa instrumentom. Kako su talentovani učenici tog odsjeka bili u prilici da, pored ostalog, probaju nove stvari, Ana se našla pred novim izazovom.

- Profesorica solfeđa Mira Popović primijetila je da imam dobar sluh, a kako su se tražili dobrovoljci - učenici koji su željeli da počnu da sviraju kontrabas u klasi profesora Veljka Belevića, i mene je zainteresovao taj instrument. U početku je bilo jako teško. Najprije dobiti ton, kada sam počela lijevom rukom da uvježbavam pozicije i učim. U stvari, mislila sam da nikada neću usavršiti sviranje na kontrabasu. Svaki instrument je težak kada počne da se uči, ali ovo je bio ekstreman slučaj, gdje je jednako teško bilo dobiti i dobar ton i čistu intonaciju - prisjeća se ona.

04anaz1

Trema, panika: I - tako se naša sagovornica otisnula ka njoj malo poznatim prostranstvima muzičkog univerzuma. Na tom putu punom neizvjesnosti nije bilo pomoći sa strane. Kako kaže, u tim trenucima "sami sebi morate da pomognete".

- Najbolje poznajete svoje tijelo, svoju kondiciju i kako se umjerenim i postupnim radom dolazi do rezultata. Moram priznati da sam nekoliko puta imala fizički problem koji je vjerovatno proistekao iz nekog forsiranja pred ispit ili nastup. Ali, tako nešto nije teško "zaraditi" kada svirate na kontrabasu - objašnjava ona.

Do 2005. godine, kada je upisala Muzičku akademiju na Cetinju, već je stekla rutinu. Sada je na red došao novi izazov - profesor Pavel Aksamit, koji je važio za veliki autoritet i strogog profesora koji je u višedecenijskom radu predavao jako dobrim kontrabasistima, poznatim širom Evrope.

- Kada sam prije upisa na Akademiju prvi put bila kod Aksamita da čuje kako sviram, imala sam veliku tremu. Bila sam u panici! Ali, znala sam da moram da radim mmnogo, da je on zahtjevan... Tokom studija, prošli smo zajedno mnogo literature. Svirala sam u kamernim sastavima koji su formirani na akademiji i, s vremena na vrijeme, u tadašnjem orkestru Radio-televizije Crne Gore, na poziv dirigenta Radovana Papovića. Imali smo takođe orkestar združenih akademija iz Beograda, Sarajeva, sa Cetinja, sa kojim smo nastupali u Banjaluci dvije godine za redom, a dirigent je bila Darinka Matić Marović. Sve je to za mene bilo veoma uspješno i korisno, s obzirom na to da se na cetinjskoj Muzičkoj akademiji nije mogao oformiti orkestar zbog disproporcije izvođača - navodi Zvicer, koja svoju aktuelnu saradnju sa maestrom Grigorijem Kraskom u CSO opisuje kao "jako dobar" i da se veoma trudi da zadovoljstvo urađenim poslom bude obostrano.

04anaz2

Da živimo u srećnoj zemlji...: Dinamična svakodnevica u kojoj su se smjenjivali učenje, naporno vježbanje i nastupi, naveli su je da preispita svoj izbor više puta, ali ne i da od njega odustane.

- Razmišljala sam da li treba ovim da se bavim u budućnosti i kakvu perspektivu uopšte imam u Crnoj Gori. Preispitivala sam se i kakav je nivo mog izvođenja i da li zadovoljava relevantne kriterijume. Nekada su problemi bili i tehničke prirode, jer sam svoj prvi instrument dobila tek sa 20 godina. Da živimo u srećnoj zemlji, postojala bi mogućnost da sviram na malim instrumentima već kao dijete, sa sedam, osam godina... Sve me to možda usporilo u napredovanju, ali me ujedno pokrenulo da vidim kako stvari izgledaju izvan Crne Gore. Tim prije što klasična muzika u Crnoj Gori u to vrijeme bila na nezavidnom nivou. Nisam željela da se zaustavim, već da stičem nova iskustva i znanja, da se oformim kao kvalitetan muzičar - kaže odlučno Zvicer, prisjećajući se izazova koje je tada imala.

I tada joj je najveća podrška dolazila od familije, brata i mame, ali ističe kako je neke važne odluke donijela sasvim sama.

- Bilo im je veoma drago što imam takvu želju, takvu upornost da idem dalje. Ali, da biste uspjeli, najprije mora da vam se dopadne to što radite. Tako pronalazite način da radite što bolje i u tome uživate. A iz takvog uživanja prostiče opuštenost i ležernost u izvođenju na bilo kom instrumentu. Dakle, to je rezultat ogromnog rada i posvećenosti - dodaje mlada umjetnica.

04anaz3

Diploma, pa novi prijemni: U trenutku kada je diplomirala na osnovnim studijama Muzičke akademije na Cetinju 2008. godine, Crnogorski simfonijski orkestar bio je, takoreći, "u povoju". Zvicer je, pak, odlučila da se još više, još temeljnije posveti instrumentu koji voli, i to tako što je otišla u Ljubljanu da bi učila od Zorana Markovića, crnogorskog kontrabasiste koji se proslavio u Evropi - i mnogo šire - kao izvođač, pedagog, inovator.

- Najprije sam kod njega pohađala dva specijalistička kursa u Ljubljani. Zadivio me onim što zna o muzici, sviranju i kakav pristup ima u radu sa studentima. U stanju je da se "spusti" na taj nivo i godine, da na takav način komunicira sa kandidatima. Uvijek nalazi način da isprovocira mlade ljude. Zna kako to da uradi da oni požele da idu dalje, da probiju sve svoje limite. Zato sam poželjela da se nađem u njegovoj klasi - kazala je naša sagovornica o prvom susretu sa Markovićem kao predavačem.

Ali, postati njegov student nije nimalo jednostavno. Pored toga što morate da budete dobri barem kao oni mladi ljudi koji na prijemni ispit u Ljubljanu stižu iz cijele Evrope, morate i da "sačekate u redu" da bi dobili svoje mjesto u amfiteatru tamošnje Muzičke akademije.

- Tokom studija na Cetinju strpljivo sam čekala da se oslobodi mjesto u njegovoj klasi. Srećom, poklopilo se da to nije dugo trajalo: taman sam bila pri kraju studija kada sam otišla na prijemni. Položila sam ga i onda je nastalo novi period - mukotrpan rad koji je zahtijevao moju potpunu predanost. Ujedno sam počela malo ozbiljnije da shvatam sviranje na kontrabasu. Uostalom, kada sam već uložila da odem na studije u Ljubljanu, imala sam i veću odgovornost da više radim. A tada sam već dobila i svoj instrument, što je svemu dodalo dozu ozbiljnosti i zrelosti.

Nisu zahjevne studije daleko od doma jedino što joj se dešavalo tih godina. U nepunih godinu pohađanja Muzičke akademije u Ljubljani postala je supruga, majka, a zatim i pripravnica u Crnogorskom simfonijskom orkestru.

04anaz4

- Možda bi mnogi na mom mjestu odustali od studija. Ali, ja sam neko ko ne odustaje lako od zacrtanih ciljeva! Baš kada sam dobila dijete, shvatila sam da treba da idem do kraja studija i završim ih. To što sam postala majka unaprijedilo me i učinilo potpuno drugačijom - u pozitivnom smislu. Cijenim dobre stvari koje imam u životu i svjesna sam toga da mi je sin dao dodatnu energiju da izdržim još veće napore. Time, na kraju, njemu dajem primjer kako da radi i odnosi se prema životu.

Zvicer kaže da je normalno da u takvim trenucima čovjeku bude teško, ali njene uzdanice, mama i brat, i tada su joj bili podrška, pa je uspijevala da izdvoji dovoljno vremena za vježbanje. No, priznaje da joj je najteže bilo posljednju godinu studija kada je, uz obaveze oko malog djeteta, radila u CSO i ujedno spremala program za diplomski ispit.

- To je sve bilo zgusnuto, bez predaha. Ali, imala sam tu veliku energiju. Izgleda da čovjek nikada nije svjestan koliko može - s ponosom dodaje kontrabasistkinja, koja već tri mjeseca ima i diplomu ljubljanske Muzičke akademije.

Anin sin Viktor sada ima četiri godine, koliko je ona imala kada je krenula na svoj put ka zvijezdama. Istovremeno srećna i zbunjena, kaže kako je muzički talenat kod svog djeteta zapazila još dok je bio beba, što je istinski iznenadilo.

- S godinama me sve više fascinira koliko je talentovan, koliko ima izoštren sluh. I mene je prevazišao u mnogo čemu. Prosto, ne znam kako da se postavim, kako da ga usmjerim i što da uradim... Intenzivno razmišljam o tome, ali to ćemo vidjeti kada počne u školu. Za sada je samo jedno jasno - jako ga zanima gitara.

S lijepim danima Zvicer se nada da će konačno doći i lijepi, opušteni trenuci.

- Mislim da će ljeto biti rezervisano za odmor - da ću s porodicom moći negdje da putujem. Istina, ko zna što se može desiti u međuvremenu, ali u glavi zamišljam ljeto koje će biti  potpuno posvećeno porodici - zaključuje ona s osmjehom.

Kristina JERKOV

Komentari: 1

OhMeOhMy

18. 04. 2015 - 06:30

Djevojka za kontrabasom? ... or is it Lady with Cello. The story is very intriguin one regardless.
Novi komentar