Piše: Vladimir Vojinović
Ne bih o svome gradu nikad doznao što jesam da se nijesam srijetao i razgovarao s glumcima i rediteljima čije sam riječi kasnije pretočio u jednu monografiju. Niti bih o prošlosti grada sudio na osnovu nekih dugo čuvanih materijalnih dokaza koje sam tada uspio da pretresem. Zato se i slažem s onom tezom da je istorijat nikšićkoga teatra ujedno i dio istorije grada, piše autor Vladimir Vojinović u svojoj kolumni u današnjoj Pobjedi „Među)vrijeme“ naslovljenoj „Glumac“.
Prošla je skoro puna decenija otkako su nikšićki glumci i reditelji otvorili stare škafove i kredence i dozvolili mi da upotrijebim na desetine fotografija i reportercem snimim sate i sate razgovora. U monografiju stala je jedva trećina toga materijala – samo grubi obrisi neponovljive priče o periodu od kraja Drugoga svjetskoga rata do osamdesetih godina prošloga vijeka. Veći dio te građe čeka pogodan momenat da bude publikovan.
Najzanimljiviji dio „nezvanične istorije“ tiče se nikšićkih ratnih ikona i onih poslijeratnih godina kad je u Nikšiću broj stanovnika porastao skoro deset puta u odnosu na broj iz međuratnoga perioda. To je ona slavna etapa gradskoga amaterskoga glumišta koja je porodila cijelu jednu generaciju crnogorskih glumaca i reditelja. Tada su nikšićki glumci uspjeli da na jugoslovenskoj smotri amaterskoga glumišta osvoje prvu nagradu i skrenu pažnju na svoj rad. Nakon toga, počela su da pristižu značajna imena ondašnjega jugoslovenskoga teatra, glumci, reditelji, plesači, scenografi, kostimografi, koji su u Nikšiću ostavili dio sebe i svoje kulture.
S jednim od svjedoka toga vremena razgovarao sam duže od tri sata. Ne zato što mu je starost priječila śećanje, već stoga što su i tri sata razgovora bila nedovoljna da se u njih sabije dugo taloženo iskustvo. Nastojao je da bude uvjerljiv, pomagao se mimikom i imao sam utisak da izvodi jednu od najboljih monodrama koju je ikad izgovorio. Najživlje je, bojeći ih humorom, govorio o epizodama afere „nagrada“ iz pedesetih godina, zbog kojih su u grad pristigle „umjetnice sa zadatkom“ i kad je nekim sad već kultnim glumačkim imenima, između ostaloga, suđeno zbog krčmljenja štofova koji su bili namijenjeni za scenu i kostime…
Ipak, svi ti opisi interesantnih događaja iz života nikšićkoga pozorišta ostali su u sijenci onih iz ratnoga Nikšića. Glumac mi je živo pričao o gradu pod okupacijom, o životu u partizanskim odredima pred oslobođenje, o ulasku partizanske vojske na Trg. Ispričao mi je i to kako je kao momčić, u nikšićkome groblju, skriven iza stijene podno crkvice, posmatrao strijeljanje Ljuba Čupića i kako je kasnije, kao ekonom, došao do negativa jednoga fotografa Italijana na kome je taj trenutak zabilježen.
-Strijeljan je iza male crkve, u groblje. Evo da ti pokažem original snimak… Evo, na tom snimku nema brade jer su ga po popovskim običajima obrijali pred smrt… On je počeo najprije na našem, pa na francuskom, pa na engleskom. Vjeruj mi, svašta je prič’o. Da će da plate, da su izdajnici, a sve upućeno komandiru Radoviću. Viče, sve nešto istorijski. Najedanput onaj Radović komanduje ‘pali’!... A im’o je krombi kaput. Oni opale, kad vidiš kako se pozadi klobuči, širi i buca od metaka. I on siroma’ još stoji, e ‘vako. Njih petina opalili a on još stoji. Kako se nesvjesno ljulj’o i prevrnuo očima, priš’o je ovaj Radović, u čelo ga je… Onda su ga četnici uvatili za noge i povukli u rupu… i ne śećam se, ja mislim sedamdesetih godina, riješio Savez boraca i Komunalno da mu naprave grobnicu… Čujem ja to. Potrč’o sam, te sam mu kupio kosti i uzeo jedno dugme s kaputa, za uspomenu. I čuo sam od starih ljudi i naučnih, raznih profesija, da je ona druga Ljubova slika, kakogod, obišla svijet…“
