Ne postoji riječ, koja tako dobro poput ove, opisuje našu medijsku scenu. Ne mogu tvrditi da li je veliki broj medija doveo do usitnjavanja stranaka ili je usitnjavanje stranaka dovelo do ovog broja medija, ali - buka je nepodnošljiva. Prva žrtva je istina, ako je kome još do nje. Čak ne mogu ustvrditi ni da li imenica istina danas ima smisla u jednini. Ne radi se više o različitim pogledima na istinu ili o preferiranju različitih aspekata istine - koja je uvijek bila složena činjenica - već o mnoštvu istina koje se isključuju. Prosječan građanin, koji mora teško raditi da bi preživio, nema šanse ni vremena da se u tome snađe, pa konzumira stavove Pi-Ara i profesionalnih analitičara, što je istina iz druge ruke. Možda je ovakva medijska scena i primjerena ovolikoj nezaposlenosti, fukarluku i lopovluku. Lakše je bilo u vremenima cenzure. Potrebno je bilo samo da imaš zdravu sumnju, zdrav razum, nešto obrazovanja i to je omogućavalo da savladaš vještinu čitanja između redova, jer se istina tada tamo nalazila.
Nije ovo samo moje mišljenje, već i velikoga Kundere, koji je zavidan nivo disidentske književnosti na istoku objašnjavao i time da ih je cenzura tjerala na alegorijsko i neizravno izražavanje, što je vodilo u pamasovske visine. Kada je od Solženjicina izdavač u SAD tražio da u knjizi koju mu je trebao štampati, piše nešto što se traži a ne ono stoje napisao, Solženjicin se užasnuo. Tako užasnut primijetio je da su mu to isto tražili i cenzori u SSSR-u i da ne vidi razliku između njih i američkih izdavača. A onda se ispravio i konstatovao da postoji razlika: ruski cenzori su bili obrazovaniji i načitaniji od američkih izdavača. Nekada je riječ imala težinu, ali se nije smjelo pričati. Danas je obratno. Ranije su vladale ideje a danas novac, mada u stvari i iza ideja i iza novca uvijek stoji neka grupa ljudi.
Ova prethodna priča služi da pokaže da nijesam glup, iako nisam shvatio zbog čega je „afera depeša" uopšte afera. Jedino što sam shvatio iz te afere je to, da je pošta u Plu-žinama potpuno nevina u aferi „listing", jer se evo slične stvari događaju i poštama sa renomiranijih lokacija. Svako normalan vidi da su predugo vladanje i poglavlja 23 i 24 ogolili vlast, tako da je sasvim prirodno što je DPS ciknuo kao gola demižana, pa sad na pukotinu curkaju informacije. Pa šta? To se dešava i najvećima, a mi dižemo dževu oko par depeša. Asanž i Snouden su obznanili milione najpovjerljivijih informacija američke administracije i nikom ništa. Samo su stekli „slavu" koja se teško preživljava. U našem podaničkom društvu, teško mogu zamisliti nekog Snoudena i čin pobune zbog savjesti, tako da ne vjerujem ni u ovo Milačićevo snoudenovanje. Sve što piše da je u depešama Igor Marokanski izjavio, je čista i opšte poznata istina i nejasno mi je zašto se istina „klasifikuje" i zašto je javno ne govore. Dakle, ništa skandalozno. Ali je zato otužna uvrijeđenost prosrpsko-ruskih stranaka, SPC i NVO zagovarača rosijske neutralnosti.
Nedavno je u emisiji „Direktna linija" Putin izjavio sljedeće: „SAD ne traži saveznike nego vazale i mi sebe ne vidimo u tome" kao i „Rusija nikada, pa ni sada, nije vodila niti vodi svoju politiku prema simpatijama.već prema svojim interesima". Aferim za obje izjave. Šta sada da radimo sa Nesterenkom, koji nam ovdje prodaje vjekovnu ljubav i bratstvo, kao Kolumbo đinđuve i ogledalca urođenicima? No, lako je za Nesterenka, ali šta reći jadu domaćemu. Tačno je da ni NATO nije humanitarna organizacija i tačno je da Ameri traže vazale, ali je tačno i da se pristojnije oni odnose prema vazalima nego Rusi prema vjekovnim prijateljima. Bijahu li Rusi na prištinskom aerodromu, u „Srcu Srbije"? Bijahu i pobjegoše. Biće da je Jeljcin za to dobio kakav kredit, kao i svaki put kad su „milosrdni anđeli" željeli da bombaraju po Balkanu. Siroti Vučić je stajao na kiši ,,ka' no klisurina" i kisnuo od sreće što mu je Putin u gostima na paradi, a on ga nije ni obavijestio da ukida „Južni tok", projekat srpskih snova. Bože, kako čudnih ljubavi ima.
Piše: Milorad PUSTAHIJA
Pobjeda
