Najskuplje se plaća vlastita glupost, greška, nemar, dovoljan je momenat nepažnje i gotova stvar. U kapitalizmu ne postoji milost i saosjećanje za tvoju grešku. Desilo se meni to više puta i uvijek sam bio donji. Svaki put kad mi se desilo, shvatio sam gdje leže temelji kapitalističke bezdušnosti. Šta se krije iza svih tih blistavih osmijeha, sjajnih i zdravih zuba, iza besprijekorno čistih i ispeglanih odijela, šta se nalazi ispod tih kravata, izbrijanih i namirisanih lica. Ništa se tamo ne nalazi sem želje da se na tvojoj patnji obogate ljudi na vrhu piramide kojoj tepamo imenom korporacija.
Tako sam jednom kupio avionsku kartu preko agencije slikovitog nazivaelektronski snovi. Moja greška je bila što sam umjesto 10. oktobra stavio 10. novembar kao datum odlaska iz Berlina. Kupio sam kartu online, bilo je to dan prije legendarne fudbalske utakmice s Francuskom u Parizu, i sutradan sam otišao na aerodrom Tegel. Hladnokrvno prišao šalteru za čekiranje, gdje mi je besprijekorno sređen službenik rekao da imam kartu, ali ne za današnji dan, nego za isti datum narednog mjeseca. Onda me uputio na šalter Germanwingsa.
Tamo mi nisu mogli pomoći, jer sam kartu kupio preko agencije koja nam prodaje električne snove. Agencija se zove eDreams. Onda sam bezuspješno pokušavao preko prijateljice kontaktirati električne snove. Pošto je moj mobitel bio prazan, prijateljica je zvala svojim mobilnim i uredno je slušala onu muziku koja vam kaže da se strpite prije nego se javi operater. I tako dok nije potrošila sav kredit od dvadeset eura. Niko se nije javio. To je značilo da sam ja donji i da ću još jedan dan ostati u Berlinu. I da ću onda morati autobusom tridesetak sati dreždati do Sarajeva.
Na taj način sam odsanjao svoje električne snove. Putujući trideset sati u konzervi na točkovima koju od milja zovemo autobusom. Kad pogriješiš, sviraće ti ugodna muzika i tvoj operater se neće javiti, potrošićeš sve pare na mobitelu i usput ostati bez karte do Zagreba u iznosu od 107 eura. Tako će se neko na vrhu piramide obogatiti i mojim direktnim poticajem u iznosu od 107 eura.
Nisam bio lukav kao spisateljica iz Makedonije koja je na isti upit rekla da nema karticu. Pa joj je recepcionerka tražila pedeset eura kao polog i tih pedeset eura je makedonska spisateljica dobila nazad kada je napuštala hotel. Meni je taj hotel prelijepog naziva vratio 150 maraka, onaj ostatak od 130 i kusur nikad nisam dobio. Zato nemojte davati karticu ljudima na recepciji bilo kakvog hotela, jer će vas zguziti a da to nećete ni znati. To je kapitalizam. Sprega korporacijâ, od električnih snova do hotela predivnog imena. Sve je predivno i prekrasno, ali i smišljeno da te zajebe na kulturan način.
Treći i najsvježiji slučaj desio se kada sam izvršio rebook povratne karte na oficijelnoj stranici njemačke Lufthanse. Online sam platio karticom 65 plus 60 eura, da bih se vratio u Sarajevo tri dana prije nego sam imao rezervisanu kartu za povratak. Sve je bilo divno i krasno. Odmah su mi skinuli 125 eura s kartice, jer sam provjeravao račun preko m-bankinga. Kada sam se vratio kući, onda sam vidio da mi nedostaje još 65 eura na računu, nakon pet dana opet sam vidio da su mi skinuli još 60 eura. Provjerom transakcija na mobilnom bankarstvu vidio sam da mi je Lufthansa skinula 125 eura iako sam taj rebook već jednom platio 125 eura.
Pa sam zvao razne telefonske brojeve, gdje su me upućivali do call centra, gdje mi je uljudni operater dao mail. Pa sam poslao mail. Pa su mi automatski odgovorili da su zaprimili moj imejlovski vapaj za novcem na engleskom jeziku. I dali mi nekakav kod i nadu da će brzo riješiti moj problem. Ali para nema i nema na računu.
Tako je u kapitalizmu, budeš zajeban čak i kad nisi ništa pogriješio kao u slučaju hotela Renesansa. U cijeloj priči ključni faktor je i banka. Kad odeš u banku, oni te fino uvjere da ti imaš te pare na računu, samo su privremeno blokirane. Neko se jednostavno poigrava tvojim novcem i živcima. Prčka ti po računu i parama kako mu se prohtije. Na tome počiva kapitalizam. Na lijepom osmijehu i radiofoničnom glasu telefonskog operatera, koji je istreniran da ti ništa ne kaže iako je izgovorio hiljadu riječi u jednoj minuti monologa. Počiva on na našoj vjeri u korporacijske iluzije, koje nam obećavaju bolji život. Bolji zagrobni život.
Piše: Faruk Šehić - BH Dani
