Zbog problema sa srčanim zaliskom, poslije drugog infarkta primljen je u bolnicu.
- Zadržan sam pošto se javio i problem s jetrom. Tek će se u ponedjeljak znati više, ali ne brinem, kod dr Boška Đukanovića sam u sigurnim rukama - govori Miloš.
Kaže da mu brojni prijatelji dolaze u posjetu i da neprestano dobija podršku sa svih strana. I zaista, telefonski pozivi su u nekoliko navrata prekidali naš kratak razgovor. Popularni Šele ubrzo prelazi na vedrije teme i na najsrećniji period svog života dok se još aktivno bavio sportom.
- Sedamdesetih i osamdesetih godina je bilo fenomenalno biti fudbaler. Drugo je to vrijeme bilo, puni stadioni, sjajni protivnici... Tada se fudbal igrao iz ljubavi, a ja sam ga obožavao još kao klinac. Poslije škole bih obavezno izlazio na ulicu i igrao s drugom djecom. Počeo sam da treniram u Staroj Pazovi, u Jedinstvu, gdje sam se zadržao godinu i po dana. Tada sam igrao za reprezentaciju Vojvodine u Negotinu, gdje su me svi snimili. Jurili su me i Hajduk, Partizan, Dinamo, ali Zvezda je bila najbrža, završila posao sa mojim ocem, i očigledno nisam pogriješio - osmjehnuo se igrač crveno-bijelih od 1973. do 1984. godine.
Za Zvezdu je odigrao 441 meč i postigao 108 golova, a poslije je nastupao i za Olimpijakos, Vojvodinu, Zemun i OFK Beograd.
- Po okončanju karijere sam otvorio butik sa prvom suprugom, koja je preminula. Poslije godinu dana sam počeo da se bavim trenerskim pozivom, baš u Zvijezdi sa Stevom Ostojićem, volonterski sa djecom. Poslije godinu i po sam upisao višu trenersku školu u Novom Sadu. Bio sam trener u Zvezdi, Vojvodini, i pet godina u Obiliću - kaže Šestić.
Zastaje, za tren, a onda kroz poluosmjeh nastavlja.
- Da se rodim ponovo, ne bih ništa mijenjao. Ponovo bih sve isto uradio.(Blic)
