Pišu: e novine
Na tom skupu je prije Miloševića nastupao Milovan Vitezović i u svom govoru lansirao krilaticu “dogodio se narod” koja se odmah odomaćila u jeziku. Prenosimo cijelio govor Slobodana Miloševića, ustoličenog Mesije i spasitelja srpstva od... pitaj boga od čega, od nekakvih himera koje su postojale u milionima paranoičnih glava, spojenih na medijska oruđa Miloševićeve propagande koja je tako godila ratobornim srcima. Kad se pogleda sa vremenske distance, vide se dosta čudne stvari. Recimo, Milošević je svom voljenom narodu, kojem podilazi preko svake mjere, između ostalog obećao i siromaštvo (ali će narod biti slobodan, ma šta to značilo, valjda slobodan da živi u bijedi i pogine na ratištu dok se predsjednik i njegovi dotrpeznici bogate). U šestom minutu svog govora Milošević doslovce kaže: “Pobijedićemo, dakle, bez obzira što se i danas kao nekad protiv Srbije udružuju njeni neprijatelji, oni van zemlje sa onima u zemlji. Njima poručujemo da uopšte nismo plašljivi i da u svaku bitku ulazimo... (oduševljeni pokliči milionske mase na sam pomen ulaska u bitku, ovacije, skandiranje, zanos) ... da u svaku bitku ulazimo sa namjerom da je dobijemo”. Čim pomene Kosovo, masa počinje da urla: “Ustala je Srbija!” Pa poslije kao niko nije znao šta se sprema. Da ne pominjemo najavu oružanih bitaka koja je uslijedila sljedeće godine, 28. juna na Gazimestanu. Sami pali, sami se ugruvali. I usput razorili i pobili sve što smo stigli po susjednim državama.
