Portal AnalitikaIzvor
Unatoč činjenici da je već dvadesetak zemalja, uglavnom u Evropi, uz 37 država u SAD, legaliziralo homoseksualne brakove, nedavni irski referendum na tu temu ima dodatnu historijsku dimenziju. Irska je, naime, prva u kojoj je pravo na istospolni brak osvojeno referendumom, a ne dobiveno legislativnim aktom. To mu daje osobitu težinu, koja priječi spekulacije protivnika da se u zakonskim donošenjima takve odredbe radilo ili o "ljevičarskim" vladama ili pak da je utjecaj homoseksualnog lobija veoma jak, i tome slično. Čitamo, uostalom, na tu temu ovih dana slične misli notorne protivnice istospolnih brakova Željke Markić. Takvom se argumentacijom, naravno, sugerira(lo) da je većina građana i dalje protiv istospolnih brakova, samo što su se, eto, desile određene nezgodne političke okolnosti. Referendum u Irskoj otklanja svaku mogućnost takvih spekulacija, budući da je matematički čista i jednostavna činjenica da je većina građana za istospolne brakove, jer su na referendumu tako i glasali, i to bogatom većinom od 62% glasova za i 38% glasova protiv. U brojkama to izgleda još impresivnije: od 3,2 miliona građana koji su mogli pristupiti glasovanju, 1.201.607 je bilo za, a 734.300 protiv. Uz to, od 43 glasačka okruga samo je u jednom većina glasova bila protiv prava na istospolni brak.
Pitanje, i to osobito za one koji se protive istospolnim brakovima i koje si vjerojatno i sami postavljaju, jest što se to sa Ircima i Irkinjama dogodilo da je došlo do ovakvog ishoda? Tim više što je, primjerice, homoseksualnost u toj zemlji dekriminalizirana tek relativno nedavne 1993. godine; uz to, radi se o zemlji u kojoj crkva ne samo da ima upliv, već dominira obrazovnim sistemom i gdje je, što se rado u euforiji zaboravlja, abortus ostao i dalje ilegalan, osim ukoliko je majčin život u opasnosti. Odgovor na to pitanje sigurno ima ključno uporište u tome što su u javnosti otvoreni problemi koji su se sustavno nizali desetljećima, a vezani su uz teške skandale u irskoj katoličkoj crkvi vezane uz raširenu pedofiliju i veoma brutalan odnos prema štićenicima u vjerskim ustanovama. Višegodišnje inzistiranje i građanski pritisak da se o tome progovori i da se to osudi u javnosti sigurno su utjecali na promjenu stavova građana, čemu uostalom svjedoči i impresivan uspjeh referenduma. Taj rezultat govori nadalje i o tome da katolička crkva u Irskoj nema (više) onakav utjecaj i moć kakvu je tradicionalno imala u irskom društvu, i zbog čega ju se u katoličkom svijetu svrstavalo među tvrđe, fundamentalističke. Taj se gubitak utjecaja veoma jasno ogleda u činjenici da se više od 80% građana Irske izjašnjava kao katoličko, dok je u ovom referendumu preko 60 % glasovalo protiv učenja i vehementnih naputaka crkve tokom pred-referendumske kampanje. Ne treba veliko znanje matematike da bi se shvatilo da je (i) veoma velik broj irskih katolika glasalo protiv crkvene doktrine.
Sve to upućuje i dovodi do onih kojima je u stvari (grupi građana i/ili organizaciji) najviše stalo do toga da se ne dopusti istospolni brak i koji stoga u cijeloj priči ne samo da kolo vode, već za njega pišu i tekst i muziku. Naravno, radi se o katoličkoj crkvi, no treba ipak istaknuti da se kod ovog pitanja njezini stavovi ne razlikuju, dapače, u potpunom su suglasju s ostalim velikim religijskim organizacijama, to jest, pravoslavnom i muslimanskom. Već odavno ne spada u otkriće da je ključni interes crkve potreba za kontrolom svakog pojedinca i da se tu kontrolu, među ostalim, ponajbolje provodi preko kontrole seksualnosti. Pri tom je heteroseksualna obitelj, kao jedna od ključnih utvrda konzervativnog, patrijarhalnog poretka i morala, idealno mjesto gdje se ta seksualnost normira i efikasno nadzire, a normiranje seksualnog ponašanja je osnova za nadzor, i na koncu konca – kontrolu. Seks je odobriv jedino u svrhu prokreacije, naravno, uz mogućnost tolerancije viška seksualne aktivnosti, sve dok ostaje u heteroseksualnom odnosu, jer je to ipak i uvijek mogućnost prokreacije (otuda i bitka crkve protiv prezervativa). Čak i sa svim tim, ne bi bilo problema kad bi svjetonazorski stavovi ostajali u okviru institucije crkve, rezervirani i ograničeni na one koji se takvom odnosu i praksi dobrovoljno podčinjavaju. Problem nastaje u momentu kad crkva, ovisno o povijesnim razdobljima i njezinoj trenutnoj političkoj moći i/ili utjecaju, posegne i za kontrolom nad onima koji, makar formalno i bili katolici, žive po svom slobodnom uvjerenju, i koji ne spadaju u njezinu crkvenu zajednicu, to jest, moralnu jurisdikciju. Drugim riječima, problem se pokazuje onda kad crkva pokaže svoj (uvijek prisutan i samo ponekad blaži ili samo dobro zakamufliran) totalitarizam. Upravo ga je sasvim neprikriveno pokazao kardinal Pietro Parolin, državni sekretar Vatikana, rekavši za rezultate irskog referenduma "…da se ne može govoriti samo o porazu kršćanskih principa, već o porazu ljudskosti", čime je zapravo kršćanske principe rastegnuo kao principe opće humanosti.
Uzmemo li čak i da svi koji pripadaju nekoj religijskoj zajednici i sami smatraju da su principi njihove religije istovjetni principima humanosti (čemu, doduše, protuslovi upravo izjašnjavanje velikog dijela irskih vjernika za istospolne brakove), ostaju po strani oni koji ne spadaju ni u jednu religijsku zajednicu. Protezanje principa neke religije na njih jest nametanje principa s kojima se oni ne poistovjećuju. U toj se točci sukobljavaju dvije stvari, građanska prava i religijska uvjerenja, a pri tom u suvremenim demokracijama ne bi uopće smjelo postojati pitanje odnosa nadređenosti – podređenosti ta dva principa.
Sve to upućuje i dovodi do onih kojima je u stvari (grupi građana i/ili organizaciji) najviše stalo do toga da se ne dopusti istospolni brak i koji stoga u cijeloj priči ne samo da kolo vode, već za njega pišu i tekst i muziku. Naravno, radi se o katoličkoj crkvi, no treba ipak istaknuti da se kod ovog pitanja njezini stavovi ne razlikuju, dapače, u potpunom su suglasju s ostalim velikim religijskim organizacijama, to jest, pravoslavnom i muslimanskom. Već odavno ne spada u otkriće da je ključni interes crkve potreba za kontrolom svakog pojedinca i da se tu kontrolu, među ostalim, ponajbolje provodi preko kontrole seksualnosti. Pri tom je heteroseksualna obitelj, kao jedna od ključnih utvrda konzervativnog, patrijarhalnog poretka i morala, idealno mjesto gdje se ta seksualnost normira i efikasno nadzire, a normiranje seksualnog ponašanja je osnova za nadzor, i na koncu konca – kontrolu. Seks je odobriv jedino u svrhu prokreacije, naravno, uz mogućnost tolerancije viška seksualne aktivnosti, sve dok ostaje u heteroseksualnom odnosu, jer je to ipak i uvijek mogućnost prokreacije (otuda i bitka crkve protiv prezervativa). Čak i sa svim tim, ne bi bilo problema kad bi svjetonazorski stavovi ostajali u okviru institucije crkve, rezervirani i ograničeni na one koji se takvom odnosu i praksi dobrovoljno podčinjavaju. Problem nastaje u momentu kad crkva, ovisno o povijesnim razdobljima i njezinoj trenutnoj političkoj moći i/ili utjecaju, posegne i za kontrolom nad onima koji, makar formalno i bili katolici, žive po svom slobodnom uvjerenju, i koji ne spadaju u njezinu crkvenu zajednicu, to jest, moralnu jurisdikciju. Drugim riječima, problem se pokazuje onda kad crkva pokaže svoj (uvijek prisutan i samo ponekad blaži ili samo dobro zakamufliran) totalitarizam. Upravo ga je sasvim neprikriveno pokazao kardinal Pietro Parolin, državni sekretar Vatikana, rekavši za rezultate irskog referenduma "…da se ne može govoriti samo o porazu kršćanskih principa, već o porazu ljudskosti", čime je zapravo kršćanske principe rastegnuo kao principe opće humanosti.
Uzmemo li čak i da svi koji pripadaju nekoj religijskoj zajednici i sami smatraju da su principi njihove religije istovjetni principima humanosti (čemu, doduše, protuslovi upravo izjašnjavanje velikog dijela irskih vjernika za istospolne brakove), ostaju po strani oni koji ne spadaju ni u jednu religijsku zajednicu. Protezanje principa neke religije na njih jest nametanje principa s kojima se oni ne poistovjećuju. U toj se točci sukobljavaju dvije stvari, građanska prava i religijska uvjerenja, a pri tom u suvremenim demokracijama ne bi uopće smjelo postojati pitanje odnosa nadređenosti – podređenosti ta dva principa.
Naime, u sekularnim državama s osnovnim, općim i neutralnim zakonom (ustavom), odredbe kojeg se odnose na sve građane, nadređene su partikularnim interesima pojedinih grupa građana pa tako i vjerskih zajednica. To naravno ne znači i da im se ne jamči pravo na njihove posebne interese, sve dok nisu u konfliktu s općim zakonom. Jednako tako, osnovni zakon treba također štititi pripadnike diskriminiranih skupina (ovdje su to građani LGBT orijentacije), pri čemu se diskriminacija sastoji u tome da im se odriče pravo na brak, pravo koje, Ustavom garantirano, imaju drugi (heteroseksualni) građani. Najglasniji u tom zahtjevu su pripadnici katoličke crkve, koji svoju protu-argumentaciju temelje na stavu da su istospolni brakovi protivni njihovom vjerskom uvjerenju (time i crkvenoj doktrini, što se slabije ističe), uz mnogo "dokaznog materijala" koji se uglavnom vrti oko tvrdnje da je porodica "prirodna" zajednica muškarca i žene, pa sve do tvrdnje da su istospolni brakovi u dubokoj suprotnosti s hrvatskom tradicijom. Svi ti "dokazi" međutim, osim što su besmisleni, ne otkrivaju na koji su to konkretan način vjernici povrijeđeni ili čak oštećeni time što netko želi ući u bračnu zajednicu s osobom istog spola, za razliku od LGBT populacije koja je sasvim konkretno oštećena uskratom da konzumiraju pravo koje im kao građanima jamči Ustav.
Osim što je katolička crkva u Irskoj ostala uskraćena potpore (i poslušnosti) običnih građana-vjernika, još su i vodstva praktički svih stranaka u Irskoj, iz cijelog ideološkog spektra, pozdravila rezultat referenduma. No niti tu nije kraj nevoljama Vatikana, naime, nadbiskup Dublina, Diarmuid Martin, bio je puno umjereniji u komentaru referenduma, kazavši: "Posve je jasno da je ovaj referendum afirmacija stavova mladih ljudi… stoga, crkva treba provjeriti svoj odnos s realnošću." Po svoj prilici nije pretjerano kazati da su se u katoličkoj crkvi stvorile napukline (što još ne znači da će se time stvoriti neka vidljiva oštećenja na crkvenom monolitu) koje bi možda mogle dovesti do određenih, ako ne transformacija, onda barem mogućih korektura. Irski referendum, jednako kao i sada već slavna rečenica Pape Franje o homoseksualnosti, "Tko sam ja da sudim?", zasigurno su veoma mnogo doprinijeli otvaranju tih napuklina. Napokon, vatikanski Savjet biskupske sinode odlučio je prilično hitro, već u listopadu ove godine, sazvati sinod o obitelji. Već se sada zna da će svi katolički biskupi svijeta raspravljati o raznim temama, kao što je, primjerice, ponovljena crkvena vjenčanja, ali se govori i o mogućem razgovoru na temu LGBT populacije.
U očekivanju nekakvog razrješenja, bile to odluke sinoda koje će dati naputke (ostaje još da se vidi kakvi bi oni mogli biti), ili neke druge okolnosti, kao što je primjerice, relativna usamljenost Pape Franje u okruženju konzervativne vatikanske kurije i, na koncu, cijele institucije, k tome još i njegova dob i narušeno zdravlje, u tim okolnostima katolička crkava u Hrvatskoj se taktički povukla i njezini predstavnici nastoje ne komentirati cijelu stvar. No ima tko će, pa se u njihovo ime (i, naravno, s njihovom podrškom) ponovo ukazala već spomenuta Željka Markić, iznijevši zahtjev da se ukine postignuto prvo na istospolno partnerstvo. Razloga za paniku, međutim, u LGBT zajednici nema, to jest ne bi smjelo biti. Osim ako ipak živimo u teokratskoj državi, u kojem bi slučaju vjerska uvjerenja stajala iznad građanskih prava, no za sada, čini se, do toga ipak još nismo došli.
Osim što je katolička crkva u Irskoj ostala uskraćena potpore (i poslušnosti) običnih građana-vjernika, još su i vodstva praktički svih stranaka u Irskoj, iz cijelog ideološkog spektra, pozdravila rezultat referenduma. No niti tu nije kraj nevoljama Vatikana, naime, nadbiskup Dublina, Diarmuid Martin, bio je puno umjereniji u komentaru referenduma, kazavši: "Posve je jasno da je ovaj referendum afirmacija stavova mladih ljudi… stoga, crkva treba provjeriti svoj odnos s realnošću." Po svoj prilici nije pretjerano kazati da su se u katoličkoj crkvi stvorile napukline (što još ne znači da će se time stvoriti neka vidljiva oštećenja na crkvenom monolitu) koje bi možda mogle dovesti do određenih, ako ne transformacija, onda barem mogućih korektura. Irski referendum, jednako kao i sada već slavna rečenica Pape Franje o homoseksualnosti, "Tko sam ja da sudim?", zasigurno su veoma mnogo doprinijeli otvaranju tih napuklina. Napokon, vatikanski Savjet biskupske sinode odlučio je prilično hitro, već u listopadu ove godine, sazvati sinod o obitelji. Već se sada zna da će svi katolički biskupi svijeta raspravljati o raznim temama, kao što je, primjerice, ponovljena crkvena vjenčanja, ali se govori i o mogućem razgovoru na temu LGBT populacije.
U očekivanju nekakvog razrješenja, bile to odluke sinoda koje će dati naputke (ostaje još da se vidi kakvi bi oni mogli biti), ili neke druge okolnosti, kao što je primjerice, relativna usamljenost Pape Franje u okruženju konzervativne vatikanske kurije i, na koncu, cijele institucije, k tome još i njegova dob i narušeno zdravlje, u tim okolnostima katolička crkava u Hrvatskoj se taktički povukla i njezini predstavnici nastoje ne komentirati cijelu stvar. No ima tko će, pa se u njihovo ime (i, naravno, s njihovom podrškom) ponovo ukazala već spomenuta Željka Markić, iznijevši zahtjev da se ukine postignuto prvo na istospolno partnerstvo. Razloga za paniku, međutim, u LGBT zajednici nema, to jest ne bi smjelo biti. Osim ako ipak živimo u teokratskoj državi, u kojem bi slučaju vjerska uvjerenja stajala iznad građanskih prava, no za sada, čini se, do toga ipak još nismo došli.
*Tekst objavljen u časopisu Identitet
e-novine.com
