Do donošenja Direktive o hipotekarnom kreditu na nivou Evropske unije možda je i moglo biti spora oko enormnih zarada banaka na valutnim razlikama kod kredita indeksiranih u stranoj valuti, kao i o tome da li su banke bile dužne da potrošače informišu o riziku promjene valutnih odnosa. U ovom trenutku svako ko smatra da su građani morali da znaju posljedice ugovaranja valutne klauzule prilikom uzimanja kredita u švajcarskim francima i bez upozorenja banke, kao i da su zarade banaka na promjeni odnosa valuta u skladu sa javnim poretkom, negira osnovne vrijednosti EU, kaže za „Politiku” advokat Vojin Biljić, komentarišući novine koje donosi primjena ovog propisa i korist koju bi eventualno mogli da očekuju i korisnici kredita u CHF u Srbiji.
Razlog je suština direktive koja je stupila na snagu 2014. i čija se primjena u državama članicama EU mora obezbijediti do 2016. godine do kada su ove države dužne da uspostave standarde minimalne zaštite korisnika kredita. Kako se u samom tekstu navodi, jedan od razloga njenog donošenja jeste i to što su potrošači uzimali kredite „bez adekvatnih informacija i razumjevanja rizika promene kursa”, ali i zato da se obezbijede pravedni ugovori o kreditu.
– To podrazumijeva da EU ne deli raniji stav NBS-a da su oni koji su se zadužili u CHF znali u šta ulaze, te da su njihovi kreditni aranžmani pravedni, već ističe upravo suprotno. Zato je centralni aspekt direktive usmjeren na predugovornu fazu, kako u pogledu neophodnosti da se obezbijede informacije potrošačima o svim rizicima, uključujući i rizik promjene kursa valuta, tako i u pogledu obučenosti bankarskog osoblja za davanje takvih informacija. U ovom djelu, direktiva slijedi davno donijete preporuke Svjetske banke o dobroj bankarskoj praksi i suštinski uvodi njihovu obaveznost – kaže Biljić.
Sa druge strane, ovaj propis korisnicima kredita u stranoj valuti pruža zaštitu od prekomjerne oscilacije valuta, uvodeći obavezu državama da obezbijede mogućnost promjene valute u ugovorima kad se taj odnos promijeni 20 odsto. Izričito se zabranjuje i vezivanje usluga osim pod uslovom da banka dokaže da je to vezivanje u interesu potrošača. U dosadašnjoj bankarskoj praksi veoma su često korišćena vezivanja, posebno u odnosu na zahtjeve za sporednim uslugama, npr. izbor osiguranja, zahtjev za otvaranje računa ili prebacivanje zarade, djelimično ili potpuno prebacivanje poslovanja na jednu banku i sl.
Na kraju, direktiva nalaže državama članicama da obezbijede najbolje cijene za nekretnine koje se prinudno prodaju, ali i da osiguraju donošenje mjera za potrošače čiji dug po kreditu nije mogao biti namiren prinudnom prodajom nekretnine. Najvažnije, ovo su samo minimalni uslovi zaštite potrošača i oni se, preporuka je, tako moraju shvatiti, a sa druge strane se državama upućuje poruka da je sasvim poželjno ugovoriti viši stepen zaštite potrošača.
