Da pogledamo jedan njegov, kod nas malo poznati govor, koji je održao u Beču. U Zagrebu je šezdesetih godina 19. vijeka izlazio časopis "Naše gore list", urednik je bio Mijo Krešić. U broju od 25. februara 1863. godine, objavljena je reportaža o susretu hrvatske studentske omladine i Velikog vojvode Mirka Petrovića koji se desio u Beču, krajem novembra 1862. godine. Časopis je ovako izvještavao, evo kompletnog članka:
"Slavni crnogorski junak poznat je sa posljednjega ratovanja s Turci po svem širokom svietu, gdje se god čitaju novine, a na jugu našem i svakomu pojedincu. Kako se je on na čelo hrabrih svojih sokolovah borio za domovinu Crnu Goru, svoju svetu postojbinu i za krstovo slavje proti silnim zlobnikom - to će pjevat i kasno još potomstvo.

»Štogođ je naroda hrvatskoga - med Dunajem i Sinjim morjem - sve se Tobom, vojvodo nad sve vojvode diči, Tebi se veseli spominući u ugodnom razgovoru i pjevajuć u plemenitoj pjesmi nedobitnu slavu Tvoju, koja se ori širom biela svieta od jednoga kraja do drugoga. Ako je iko u ovom carskom gradu danas veseo i ponosit, to smo veseli i ponositi mi Hrvati, dočuvši, da Ti sokole-ptico, vojvodo nad sve vojvode, ta naše gore listu, ovutaj prolietaš. I nehotice nas noge k Tebi nose, da te gledamo, da te se nagledamo; duša nam se ugrijala, srce nam se Tobom razigralo; jer dočim mi ovdje u Beču o nauci i o knjizi nastojimo, Tebe uprav eto sa bojnoga polja, gdje si knjigu napisao, da je ljepše u Hrvatah neima, napisao desnicom i krvavicom sabljom. Da su nam vremena il Zrinjanina il Hrvoje il Jelačića bana, te da nam je onoliko slobode, koliko nam je dobre volje, priskočismo ga mi vam sokoloom Crnogorskim, ko što ga vi nam one četrdesetosme godine priskočili biste. Nebi ga mi dugo premišljali poput njeke braće naše tamo na ušću Save, znajući mi dobro, da je lakše na nožu diplomacije i zakonah njenih narodu srce izvaditi negol' na handžaru. -
Al i ovako kako je - sunce slobode i slave Crnogorske potamnilo nije; s toga Sunca i nam Hrvatom svjetao obraz i pred Bogom i pred ljudmi, te sretnih i presretnih nas, što možemo danas duboko pokloniti se onomu i skute mu celivati, koj je crnogorske vitezove do te slave predvodio. Živio vojvodo nad sve vojvode, živio Petroviću Mirko!«

»Vi ste rekli lipi moji Hrvati, - što je vam na srcu ležalo. Milo mi je čuti, gdje tako govorite i tako dobro mislite za svoju braću Crnogorce. Tako i valja: t a m i s m o j e d a n r o d, j e d n a k r v, j e d a n j e z i k, j e d n o i m e, j e d n a n a m j e v j e r a h r i š ć a n s k a. H r v a t i s u v a lj a n i lj u d i i p o š t e n i r o d o lj u b i. I m a l i s u o n i u v i j e k s v o j e v e l i k e i g l a s o v i t e v o j v o d e i j u n a k e, pa bi jih se sigurno i danas našlo, te mi znamo, kad bi Hrvati imali slobode kao Srbi, da bi bili priskočili; al za sada kako smo razkomadani dosta je, da jedan za drugoga dobro mislimo, a uza to štujmo svaki svoga gospodara, koga koj ima.
. . . . . . . . . . . . . . . . - al neću plakati ni na ovoga ni na onoga, jer su tome svemu kriva samo dva, tri njih. - (Srdito) Otomanski car već od stolećah ćera molje koljeno i moje vitezove crnogorske, al mi nije oteo brodovah, jer mora nejmam, nit mi je uzeo polja, jer ga Crna Gora neima. Imajte Crnogorce uvjek na srcu i ljubite jih kao što oni na srcu nose i ljube Hrvate.
Budite mi zdravi, lipa i mila moja braća Hrvati. - - S Bogom.«
(Ove smo govore uzeli iz Glasonoše).
Tom zgodom dade se ovaj slavni muž fotografirati i evo mu istinite slike njegove, kojom si za čast držimo nakititi svoj časopis. Bog i sreća junačka pomogla mu, da spasi svoj narod i osvietla svoj časni krst."
Link za faksimil članka: http://i57.tinypic.com/21abk9u.jpg
Priredio: Miroslav Ćosović