Piše: Novak ADŽIĆ
U Crnoj Gori se veoma često, pogotovo u ideološkim i partijskim projekcijama prošlosti i sadašnjosti, političke i druge realnosti, po matrici, vazda interesno partijski kolorisano i ciljno, iznose ocjene i to u formi sudanija, koje su u potpunoj protivurječnosti savremenim zbivanjima na političkoj mapi Crne Gore, a koji su divergentni realnim činjenicama.
Crna Gora je izuzetno značajno napredovala u integraciji prema NATO-u, tako da je posve realna činjenica da će se, sa pretstojećeg NATO samita (ili ranije, svejedno) uputiti Crnoj Gori poziv da postane njegova punopravna članice. Najvećim dijelom zato, što to diktiraju međunarodne okolnosti i geo-strateške pozicije i interesi na regionalnoj i globalnoj sceni i posve decidirana i manifestovana razmimoilaženja između država članica NATO-a i Rusije. Ali, pored uticaja spoljnih okolnosti, ne smije se izgubiti iz vida i činjenica da je to, na unutrašnjem planu, značajnim dijelom rezultanta (predstojeće očekivane i izvjesne pozivnice Crnoj Gori za članstvo u NATO) i ostvareni uspjeh i doprinos same Crne Gore, odnosno, njene političke vladajuće (koalicione) elite i svih onih drugih društvenih struktura koji ka tome cilju tendiraju. Svakako, članstvo u NATO je u vitalnom interesu Crne Gore i potrebno ga je objeručke podržati, jer je poslije referenduma o nezavisnosti (2006), to, nesumnjivo, najkrucijalnije strateško pitanje sa kojim se suočavamo i koje će odlukom, koju očekujemo, da Crna Gora prihvata poziv i izjasni se da postane članica NATO-a, realno donijeti sveukupnu dobrobit Crnoj Gori, kako u pogledu sigurnosti njenh granica i drugih bezbjedonosnih aspekata, tako i u političkom, ekonomskom, kulturno-civilizacijskom, socijalnom i drugom smislu. Članstvo Crne Gore u NATO-u je prioritet Crne Gore, bez obzira na partijske boje i zastave, pojedinične i grupne interese. Ali problem je, našeg unutrašnjeg političkog i drugog karaktera, ako se u tome procesu, od strane jednog partijskog i političkog subjekta, većinskog nosioca vlasti (DPS Crne Gore), to što slijedi želi ekskluzivno shvatiti, privatizovati i suprotno realnim činjenicama pokušava disjuntkivno stranački kapitalizovati u toku predstojeće (pred) izborne kampanje. Kako su „činjenice svete, a uvjerenja slobodna„ (P. Skot), tako je više nego očevidno da se u zaslugama za izvjesno dobijanje buduće pozivnice Crne Gore za članstvo u NATO-u, ne može izbjeći SDP Crne Gore i minimizirati uloga koju je u tome veoma značajno i posve relevantno odigrao predsjednik SDP Ranko Krivokapić i, nadasve, cijeli SDP Crne Gore. Ko hoće da pošteno „zbori i tvori“ postavlja se, pored toga, ne samo političko, već i etičko pitanje i s „kojom sabljom“ to hoće zabludjeli retrogradni kleventik da juriša na klevetanog? Na osnovu kojega to „prava“ hoće da naknadno osviješćeni „momci“ prigrabe sebi poziciju „svemoćnoga“ s mandatom da presuđuju, zaboravljajući istorijske fakte, i da izbjegnu i prećute višedecenijsku orijentaciju SDP Crne Gore prema NATO-u, te ko hoće da preprljava istoriju (vitae, gesta) i neće da se prisjeti da je nekada DPS bio ključni glasnogovrnik protiv NATO-a i svake mogućnosti da Crna Gora postane njegova članica. Tako da nije, ni pošteno ni objektivno, svojatati i pripisivati sebi i ono što su, u interesu i za dobrobit Crne Gore, uradili drugi, t. j. mišljenja sam da nema osnova da se renomirani i afirmisani međunarodni uticaj i upliv SDP i njenog lidera Krivokapića, u procesu uključenja Crne Gore u NATO-a, predstavlja i situira tako da se SDP i on nepravedno izostave i javnosti prezentira to tako kao da je to tobože samo zasluga DPS Crne Gore, a da se, radi stranačkog monopola i medijskog primata zbog buduće izborne kompeticije, krivotvore (falisifikuju) činjenice i bespravno iz tog procesa nastoji autirati SDP Crne Gore, koji je u procesu integracije Crne Gore prema NATO-u pružio, zaista, veliki učinak.
Ako činjenice pozovemo kao svjedočansvo o jednom vremenu, ljudima i događajima, realno ćemo percipirati da je SDP Crne Gore, od iskona, bio za uključivanje Crne Gore u NATO pakt, a da su danas mnogi, koji u tom smislu hoće da barjače bili ne samo meandri raznih političkih profila, već klasični obmanjivači i konvertiti, koji su nekada bili ne samo protiv NATO-pakta, već i dugogodišnji oponenti obnovi crnogorske državne nezavisnosti i višegodišnji vjerni saradnici i poslušnici Slobodana Miloševića i njegovog režima u ratovima na prostorima bivše Jugoslavije i u politici sistematskog i eklatantnog kršenja građanskih, političkih, ekonomskih, socijalnih i kulturnih prava pojedinaca i zajednica u Crnoj Gori. Prosto rečeno, dok je u tom smislu SDP Crne Gore bila, kao dorski stub, uspravna, nepokolebljiva, dosljedna i principijelna, dotle su oni koji hoće monopoliski, partijsko-politički od toga da profitiraju bili okretljivi poput vještačkog pijetla postavljenog na vrh kuće izloženog udarima raznih vjetrova.
Ne sporeći bilo čiju dobru namjeru i sposobnost prilagođavnja (kameleonstva), ako je to u interesu Crne Gore i njenog društva, mišljenja sam da ne treba i da nije u skladu sa političkim moralom voditi neprincipijelnu i prljavu kampanju protiv SDP Crne Gore i njenog Predsjednika Ranka Krivokapića, jer se, na taj način, pokazuje nezrelost i nesposobnost i emituje, bez stvarnog osnova, zla namjera, radi ostvarenja ličnih i partijskih uskih interesa i ambicija iz redova značajnih krugova u DPS Crne Gore, koji žele, u predizbornoj kampanji (koja je faktički počela) da uspostave potpuni monopol u Crnoj Gori i da se prikažu da su, ekskluzivno oni, „očevi nacije“ i „domovine“, „obnovljene države“ itd. Taj pristup, kojeg zauzimaju u vrhu DPS nije poželjan, dobar i funkcionalan u sadašnjosti i u budućnosti, te, stoga, nije elementarni red napadati SDP, koji se stalno, bez uzmaka, borio i bori za interese nezavisne i slobodne Crne Gore i predstavljati ga medijski, u ružnom i krajnje pogrešnom smislu i svijetlu.
Očekujem da će građani Crne Gore savjesno, odgovorno i ozbiljno prepoznati loše namjere onih, koje se planski manifestuju prema SDP Crne Gore i da će ih od sebe odbaciti, jer su potpuno neosnovane.
Slavni francuski filozof Vransoa Volter je, još u 18 vijeku, rekao da je „istorija izvještaj o prošlosti za koju se smatra da je pouzdana i dokaziva, za razliku od neprovjerenih priča, bajki, legendi i fikcija“. Smatram da se oni koji napadaju SDP i Ranka Krivokapića, pripisujući mu, u klevetničkoj partijsko-poliitičkoj kampanji, ono što on nije i nikad nije bio, treba da se oslobode fama, legendi i fikcija. Ako to prije shvate to će biti bolje za njih. Jer, davno je još Tit Livije zapisao: „istina i previše trpi, ali se nikada ne može zatrti“.
Prije nego ponovo napadnu SDP Crne Gore, toplo i ljubazno preporučujem atakantima, inspirantorima i glasonogovornicima hajke na SDP Crne Gore, prvo pogledaju u vlastitom zrcalu i da percipiraju vlastitu ideološku i političku prošlost. Ona je više hororna, nego li lijepa, čast izuzecima. (Autor član Predsjedništva i Glavnog odbora SDP Crne Gore)
