Piše: Princ Nikola Petrović Njegoš
Moja komšinica Mari je izgubila svoju sestru, moj sin Boris tri svoja druga iz gimnazije, koji su slavili rođendan. Mogao je i on biti jedan od njih. Desetak osoba je još uvijek između života i smrti, više od dvjesta na intenzivnoj njezi, u bolnicama. Kakva satanska mržnja je mogla ovako podstaći mlade ljude da postanu istrebljivači? Mržnja prema sebi do stepena samouništenja.
Mržnja prema svojoj porodici koju ostavljaju u očaju i nerazumijevanju. Radikalna mržnja prema životu. Mržnja prema Bogu u čije ime ubijaju i uništavaju njegovo djelo. Kakvi monstrumi su mogli ovako uništiti svijest ove velike djece do te mjere da su od njih napravili mašine za ubijanje nedužnih? Koje frustracije vode mlade ljude i žene ka ništavilu?
Ova pitanja koja danas progone Parižane nam šalju užasnu predstavu naših Pismo iz Pariza društava i načina na koji ona tretiraju mladost. Koje vrijednosti, koje obrazovanje, koje perspektive nudimo našoj djeci. Kakvu ćemo im planetu ostaviti? Nejednakost i nepravda, ali i strah od budućnosti stvaraju frustraciju, a od frustracije do mržnje i nasilja je samo jedan korak.
Vjekovima se u pustinjama i plodnim dolinama Srednjeg istoka, kolijevci monoteizma, odigravala sudbina čovje- čanstva. Iza religioznih rivalstava se kriju volja za vlašću i osvajanjima, kolonijalizam i, već nešto manje od jednog vijeka, ,,Crno zlato“ koje dobro nosi svoje ime.
Ako, kao što su šefovi država G8 (smanjeni na sedam u odsustvu predsjednika Rusije) izjavili u Berlinu prošlog juna, u pripremi COP-a 21, prestanemo sa korištenjem fosilnih energija, dakle sa vađenjem nafte, mogli bismo se nadati ne samo izbjegavanju katastrofa vezanih za globalno zagrijavanje, nego i tome da ćemo naći Mir u regiji gdje sukobe hrani rasizam i ubilačka mržnja. Svijet koji ne poštuje svoju životnu sredinu. Svijet koji profit uzdiže do univerzalne vrijednosti. Svijet koji mladost prepušta sebi samoj. Takav svijet ne može živjeti u Miru.
Izvor: Pobjeda
