Piše: Veselin PAVLIĆEVIĆ
Tehnički, može se tračati “unatraške” ali je to tračanje puno posrtanja, sporosti, padova, krvi, lutanja, sukoba zabačenih glava, neprepoznavanje balvana na putu što se nama i desilo poslije Titove smrti. Jednostavno, to je vrsta trka i odabir društvenog puta koji je suprotan modernom “trčanju” i modernim civilizacijskim ciljevima. Nametnutom temom se potencira i stvara kriza, izaziva sukob a može dovesti i do građanskog rata. Kriza uvijek i lako rađa ovu “zapaljivu” temu. Ali i obratno. (D.Kiš je ovu temu nazva “temom banalnosti”.)
Kolektivna i guslarska osjećajnost: Ali, kad se god tema ovakve individualne, grupne i kolektivne guslarske osjećajnosti nametne i nameće društvu, uvijek inicijatora ili inicijatore teme treba pratiti i pokušati razumijevati u kontekstu vremena i domaćih političkih (ne)prilika. Ali ni to nije dovoljno. Često individualne ambicije i entuzizami pojedinaca su ogromne, a kod Crnogoraca ambicije su i “kosmičke”. (“Samo ja znam istinu”, davno je zapisao riječi nekog crnogorskog pastira, baš pastira, znameniti G. Gezeman.)
Kad god je riječ o navedenoj temi kod nas, uvijek se pominje ime Milovana Đilasa. Nije to ni slučajno ni nezaobilazno jer je ovaj čovjek pripadao do 1954.godine samom vrhu jugoslovenske vlasti i u domenu svoje moći mogao uticati na tokove politike u društvu pa i nacionalne politike. (Važne, presudne nacionalne i druge odluke je donosio Tito.) Sa druge, lične strane, ovaj čovjek (M.Đilas) je bez sumnje pripadao samom vrhu intelektualne komunističke elite. Otud zbirno, ovog čovjeka jedni smatraju ocem crnogorske nacije, drugi negatorom crnogorske nacije, treći žestokim Srbinom, četvrti Srbinom iz Crne Gore, peti utemeljivačem Republike Crne Gore u poslijeratnoj Jugoslaviji, šesti grobarem Crne Gore itd. itd. pri čemu najčešće ga tumače zlobnički daju mu epitet “strašno kontraverzne osobe”.
Pad Đilasa: Tema o kontroverzama Milovana Đilas je politički izmišljenja tema. Ona je antiliberalna i antiđilasovska tema. Ova tema u nerazvijenoj formi je nastala odmah na Trećem vanrednom plenumu CK janura 1954.godine kada je Đilas “pao” sa vlasti. Dok je bio na vlasti niko, niko, niko nije smio da pisne o Đilasovim kontroverzama. Naročito su Crnogorci bili Đilasu uslužni. (Neki su ga veoma naukusno poređivali i sa Njegošem. Blažo Jovanović sa Markom MIljanovim.) Samo je on od političkog vrha bio kontroverzan. Niko, niko drugi. Samo ta činjenica jasno ukazuje da se nešto “čuje”, da je nešto “trulo u državi Danskoj”. Pri svemu, kontroverza je uvijek izraz svijesti podijeljenog, multipolarnog društva koju vlast kakva je bila Titova treba dovesti u jednu ravan. Pod jedan konac vlasti. Sve što politički “štrči” mora se nivelisati. (Demokratija je odgovor na tu tendenciju.) Kontroverze su konstante svakog društva i pojedinca u njemu. Milovan Đilas je bio –valjda je to najbliže njegovoj “kontroverznosti”- kontrapunktni pozitivni konvertit (da koristim nenovinarski riječnik). On je – normalno - mijenjao svoje mišljenje u skladu sa svojim novim saznanjima. Jednu svijest pa i nacionalnu, Đilas je imao kao komunista a drugu kad je prestao vjerovati u “naučni socijalizam”. Svi koji M.Đilasa kao liberalnog mislioca nijesu htjeli, znali, željeli ili prosto mogli da “prate” poslije 1954.g., horski i hajkački su ustali protiv odbjeglog člana “nove klase” i kao svoje opravdanje domislili njegove kontroverze. (U šali mi je pok. Mirko Đorđević govorio da “samo magarci nijesu kontroverzni”.)
Kad je nacionalna tema u pitanju, problem je dublji jer se temom nastoji produbiti trenutna kriza u Crnoj Gori, ako krize uopšte ima.
Neslučajno Pobjeda je 29. i 30. oktobra 2015.godine razjašnjava (piše: S.Vučinić) da “Đilas nije razumio suštinu Crnogoraca”. A Portal Analitika od 24.XI o.g.(piše: N.Adžić) takođe je na tragu sličnog pisanja kako Milovan Đilas nije razumio (nacionalnu) suštinu Crnogoraca. Bez ikakve želje za ovom pričom a kamoli polemikom, veoma kratko: Đilas je u nacionalno-državnom pitanju između “bjelaša” i “zelenaša”, “profašista” i “partizana”, “liberala” i “četnika”, išao –ako se tako valja reći – srednjom linijom. Drugim riječima ni za prve ni za druge, iznad i jednih i drugih a za državnu zajednicu Srbije i Crne Gore. Ispalo je drukčije. Ne onako kako se on nadao i smatrao da je prosperitetnije i za Crnu Goru i za Srbiju. Ali pravo na grešku ili istinu je Đilasovo kao i svačije pravo. Danas se “pola” Crne Gore izjašnjava kao Srbi, “pola” kao Crnogorci. Brzo bi se nacionalni sukob u Crnoj Gori pretvorio, kad bi do njega došlo, čak u unutarfamilijarni sukob. Ne bio bio samo među-nacionalni sukob. (U mnogim crnogorskim familijama, jedan se brat izjašnjava kao Srbin drugi kao Crnogorac. Da “pukne” ili da je “puklo” u Crnu Goru, zaboravila bi se Bosna)
Istina kao i greška je svačija. To nije razlog da se Đilas ili bilo ko drugi blati, kleveta, zlonamjerno tumači, podmeću mu se “lijeve greške” i sl. Davno je prošla 1954.godina i njena antiđilasovska “svijest” i partijsko-policijska haranga protiv “kontraverznog Đilasa”.
