Prošle godine u ovoj zemlji okončana je misija Međunarodnih snaga za bezbjednosnu pomoć - ISAF u sklopu koje su međunarodne borbene snage zajedno sa avganistanskom armijom vodile borbe protiv talibana. Od ove godine sprovodi se misija „Odlučna podrška“ u kojoj međunarodne snage samo obučavaju avganistansku vojsku. Murić navodi kako je to napredak u odnosu na raniji period. Crnogorski vojnici, kako objašnjava, bili su angažovani da pruže bezbjednost savjetnicima avganistanskih vojnika. - Riječ je o civilima, bivšim vojnicima koji su većinom Amerikanci. Sve je bilo pod kontrolom i nijesmo zabilježili ni indiciju napada – kaže Murić. On je bio šef jednog odjeljenja u kojem su bili pripadnici hrvatske, albanske i bosanske armije. Njihov zadatak bio je da obezbjeđuju bazu, a u bazi su bile smještene 22 nacije. Major kaže da su se Balkanci tamo „nekako uvijek držali zajedno i družili su se“. Prema njegovim riječima, tokom misije u Avganistanu crnogorski vojnici, na sreću, ni u jednom trenutku nijesu bili u zoni opasnosti, jer su bili u gradu Mazar Šarifu. Murić, me- đutim, kaže da nije ista situacija u provincijama koje su bile udaljene od njih 50 ili 70 kilometara, gdje talibani vode borbe pokušavajući da povrate vlast koju su izgubili 2001. godine. - Nema tamo toliko Al Kaide, ali talibani organizuju borbe svake godine od proljeća, pa do oktobra. I taj period zovu „fajting sezonom“. Nije se još pojavio ISIL, možda im talibani ne dozvoljavaju – priča Murić.
Posao Murića je bio takav da, kako kaže, nije imao prilike da komunicira sa lokalnim stanovništvom, što nije slučaj i sa starijim vodnikom Sretenom Đurđićem. Kako je zadatak savjetnika bio da obučavaju avganistanske vojnike, crnogorski vojnici su, kaže on, organizovali, između ostalog, i patrole u gradu gdje su boravili. - Upoznao sam stanovništvo. Morali smo, međutim, da budemo posebno obazrivi u priči sa njima, jer su oni „osjetljivi“ na teme koje se tiču njihove vjere, kao i žena. Iznenađenje mi je bilo što toliko dosta znaju o nama da su pojedini znali i crnogorski jezik, pa nas pitaju na našem kako smo i slično. I to je bilo simpatično – kaže Đurđić. Avganistanci su ih dobro prihvatili. Siguran je zbog toga što su se naši vojnici prema njima ponašali kao da su dio zajednice. Đurđić, kaže, nikada neće zaboraviti jednu situaciju. - Kako za vrijeme Ramazana lokalno stanovništvo cijelog dana ne jede ništa jednom prilikom su nas ponudili čajem i grickalicama. Kazao sam da ih poštujem i da neću da pijem čaj pred njima. Bili su ljubazni i insistirali su da prihvatim napitak, jer i oni poznaju našu vjeru - kaže Đurđić. To je na njega ostavilo veliki utisak i, kako kaže, „dobili su ga za sva vremena“.
Dok razgovaramo sa Đurđićem, major Murić mu dobacuje da se pohvali kako je dobio sina Lazara kada se vratio iz Avganistana. - Jeste, to su bili lijepi trenuci. Znate, sad sam došao iz Kliničkog centra da razgovaram sa vama. Toliko sam srećan. Supruga je bila trudna kad sam pošao, ali navikao sam da budem odvojen od porodice, a i stalno smo se čuli dok sam bio tamo. Jeste da su strahovali za nas, ali je sve bilo u redu – kaže Đurđić. Prisjetili su se kako su „imali dvije prinove“ dok su boravili u Avganistanu i da su „očevi upoznavali djecu preko Skajpa“. Kada se vratio u Crnu Goru, Đurđić se pribojavao da ga je trogodišnji sin zaboravio i da će ga upitati ko je on. - Našim porodicama je neobič-no kada smo na okupu – saglasili su se uz osmijeh naši sagovornici. Kao stariji vodnik Đurđić je ponosan što je imao priliku da predstavlja Vojsku Crne Gore u multinacionalnoj sredini, ali i da radi sa pripadnicima vojske Njemačke, Holandije, Finske, Amerike. Kaže da stranci nijesu ništa bolji i sposobniji vojnici i da su im to i dokazali. - Sve te nacije imaju pogrešnu sliku o nama. Kažu da dolazimo iz male zemlje, ali kad poč- nu da rade sa nama, slika semijenja. I Njemci i Holanđani su nakon toga tražili da ih pratimo i obezbjeđujemo - prisjeća se Đurđić.
Vojnici su dobili pohvale za obavljeni zadatak u Avganistanu, a među njima je i mlađi vodnik Rako Rašković. On je bio obučen za borbenog spasioca, ali kaže da mu je napornija bila priprema nego sam boravak u Avganistanu, što je, kako dodaje, dobro, jer je to potvrda da se ništa nije vanredno dešavalo u toj zemlji. - I sva sreća je što je tako. Radio sam i na kontroli vozila, dežurao u operativnom centru. Oduševljavala su me tamo djeca. Znaju pomalo engleski, pa pitaju odakle smo i koliko smo još tu. Čim čuju vozila, izlaze iz kuća i mašu nam, šalju poljupce. To je lijepo i sa bezbjednosne strane, jer kad vidiš djecu na ulici znaš da je bezbjedno i da ti ne spremaju nešto – kaže Rašković. Dok su pojedini vojnici slobodno vrijeme ispunjavali sportskim aktivnostima, ovaj mlađi vodnik je čitao knjige. Odnio ih je sedam. Najviše mu se dopao „Izabranik“ Tomasa Mana. - Čak sam ga preporučio i majoru. Saglasiće se sa mnom da je odlična knjiga – kazao je Rašković. Na to mu je Đurđić dobacio da može biti pogrešno shvaćen. - Sad će ljudi pomisliti da ja ni- šta ne čitam. Ja čitam stručniju literaturu, da se zna - dodaje Đurđić. Naši sagovornici spremni su da opet zagaze vojničkim čizmama na tlo Avganistana, ali će tek za dvije godine to moći ponovo da urade, kada im istekne ograničenje za učešće u misijama u toj zemlji.
Pobjeda
